JELENA LOVRIĆ Propuštena šansa: Kako je Milanović sam sebi podmetnuo nogu i upropastio svoj uzlet uoči izbora

Ipak će, izgleda uspjeti pretvoriti gotovinu u veresiju. Sve što je na domaćem i inozemnom planu zaradio humanim i dostojanstvenim načinom nošenja s izbjegličkom krizom, premijer Zoran Milanović mogao bi izgubiti svojim posve avanturističkim zalijetanjem u trgovinski rat sa Srbijom. Sam je sebi podmetnuo nogu. Nedostatkom mjere - za njega tako tipično! upropaštava vlastiti recentni, predizborni uzlet.

U jednom se trenutku činilo da šef Vlade slobodno može otpustiti svog američkog spin doktora. Srbijanski su mediji preuzeli da mu besplatno odrađuju kampanju. Bijesni rječnik kojim su ga zašamarali dolazi mu kao naručen. Za izborni uspjeh u Hrvatskoj nema ničeg boljeg od napada iz Beograda. Antihrvatsko histeriziranje, kojim se upravo pjene neki mediji u Srbiji, nije ovdje viđeno od devedesetih, kada su beogradske tvornice laži na sličan način, ispiranjem mozga javnosti, služile kovanju rata. Apsolutno skandalozne naslovnice najmračnijih tamošnjih novina, koje vrište uvredama, nazivajući hrvatskog premijera idiotom, luđakom i ustaškom bandom, potpuno su sinkronizirane sa službenim stavovima susjedne države, gdje će neke, po njima, neprihvatljive odluke hrvatske Vlade odmah tumačiti u kontekstu NDH. Provala incidentne i necivilizirane retorike, koja Milanovića pretvara u valjda najvećeg ustašu u Hrvatskoj, u izbornoj bi utakmici mogla funkcionirati kao pogonsko gorivo . Ivo Sanader sa svojim uoči izbora, u dogovoru s političkim prijateljima iz Ljubljane, insceniranim džepnim ratom ribarica u Piranskom zaljevu, bio je mala beba prema teškom boju što ga je sa Srbijom, također pred izbore, zametnuo Zoran Milanović.

Gorke rijeke

Višednevnu blokadu granice u Bajakovu premijer tumači kao poruku Srbiji da izbjegličku poplavu s Bliskog istoka ne može kanalizirati isključivo prema Hrvatskoj, pa traži da se dio tih gorkih rijeka, kako ih ispravno naziva, preusmjeri i prema drugim državama, prije svega Mađarskoj. To je sigurno vrlo realan i tvrd problem. Milanovićev je zahtjev razumljiv i legitiman. Ali način na koji ga pokušava ishoditi potpuno je neprihvatljiv. Ultimatumi, zaustavljanje prometa i retorzija, dakle odmazda prema Srbiji nisu rješenje. Nisu jer nanose neprihvatljivo veliku štetu gospodarstvima obje zemlje. Osim toga, bilateralne odnose vraćaju unatrag, u vrijeme prije sporazuma o poratnoj normalizaciji odnosa. Takvi se problemi rješavaju dijalogom, tihom diplomacijom, ako treba i posredništvom neke treće strane. Nikako ne demonstrativnim blokadama. Jako je dobro i korisno što se premijer Milanović o izbjegličkoj krizi intenzivno konzultira s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel i drugim europskim čelnicima, ali je jako loše što nije našao puteve suradnje s najbližim susjedima. Potpuno pogrešno, čak se usudio da im svisoka dijeli lekcije i javno ih bagatelizira. Zaboravljajući pritom sitan detalj da egzodus s istoka, s kojim se on bakće tek tjedan dana, Srbijom i Mađarskom prolazi već mjesecima.

Sada bi se moglo dogoditi da dobru reputaciju koju je zaradio na ljudskom tretmanu problema izbjeglica izgubi na potpuno nepotrebnom i neproduktivnom zaustavljanju prometa na granici sa Srbijom. Za takvu politiku neće dobiti suport ni doma ni na međunarodnim adresama. Bijesne medijske uvrede iz Beograda, kao i širenje fame da je pokazao zube Srbima, vjerojatno će u dijelu javnosti, onom koji je protusrpski nabrijan, dobro odjeknuti. Pravašica Ruža Tomašić već se hvali da je premijer prihvatio njenu retoriku, ali autorska prava, izgleda, neće tražiti. No, među gospodarstvenicima, koji znaju kolika može biti cijena trgovinskog rata sa Srbijom, nema podršku. S takvom politikom neće je imati ni u vlastitom, SDP-ovom biračkom tijelu. Građanska Hrvatska također ne želi slušati ratne trube.

Zbog blokade Bajakova premijer Milanović mogao bi ostati i bez objektivno mu izuzetno važne potpore kancelarke Merkel. Podršku Europe za svoje poteze nije pribavio. Dapače! Premda je tvrdio da Srbija protiv Hrvatske neće poduzeti nikakve kontramjere, jer bi tako došla u sukob s Europskom unijom, na koncu je sam dobio po prstima. Mi smo dio Europe, za razliku od njih, napuhavao se, pa se zajedno s kolegom iz Beograda Aleksandrom Vučićem našao u istom košu, s ocjenom Bruxellesa da se u ozbiljnim vremenima bave infantilnim svađama i nadigravanjem. Teško je reći je li Milanovićevu instant ratu protiv Srbije kumovala politička nezrelost, procjena da je sukob s Beogradom izborno isplativ ili jednostavno njegova inatljiva, kapriciozna, škorpionska narav.

Povratak u igru

Izgleda da će premijer - koji sebe voli smatrati orlom - opet postati žrtva vlastitog karaktera. Kao što mu se dogodilo u slučaju lex Perković: kad krene ukrivo, nema kod njega zaustavljanja, nego će glavom kroz zid. Ali, svojim ratničkim igricama na granici sa Srbijom, u kojima ne može pobijediti, nego će morati kapitulirati, opasno je ugrozio tendenciju velikog preokreta u raspoloženju javnosti, koja mu unazad nekoliko mjeseci ide na ruku. Premda je tri godine mandata potrošio uglavnom u ništa, pa se uvelike smatrao otpisanim, šef se SDP-a odskora s nekoliko vješto dizajniranih poteza vratio u igru. Njegov uzgon pokazuju sva mjerenja pulsa javnosti. Prilično je jasno da svoju kampanju namjerava voditi kao veliki rat protiv 3B - protiv banaka, protiv Budimpešte i protiv Beograda.

Razočarani ljevičari već su mu se počeli vraćati. Njihovu podršku revitalizira mjerama koje djeluju kao socijalno osjetljive. Povratak lijevim korijenima ili samo vješto odrađen spin? Otkako je u Engleskoj na čelo laburista došao autentični socijalist, i Milanović se počeo zvati socijaldemokratom, čak socijalistom, što se nikad prije od njega nije moglo čuti. Na stranačkim se skupovima pojavljuje vedar, srdačan, neformalno odjeven, u bijeloj košulji zavrnutih rukava, živa kopija novom izbornom pobjedom netom potvrđenog premijera Grčke Alexisa Tsiprasa. Ukupnoj se javnosti predstavlja kao gospodar situacije, čovjek koji je sposoban upravljati golemim krizama, ne samo poplavom u Gunji, nego poplavom ljudi biblijskih razmjera. Dio javnosti počinje vjerovati da je naučio pilotirati državom. Situacija je trenutno takva da skori izbori za njega više uopće nisu tako izgubljeni kao što se to donedavno činilo.

Pogubljeni protivnik

Doduše, kraj potpuno pogubljenog šefa HDZ-a, glavnog mu izbornog rivala, to i nije pretjerano teško. Ne zahtijeva herojske sposobnosti. Jer, Tomislav Karamarko u posljednjih pola godine srlja iz greške u grešku. Ne ponaša se kao izazivač. Nije u ofenzivi. Umjesto opozicije, premijer Milanović diktira teme i tempo. Utrčao im je na teren, ukrao igru, otima teme na kojima su dosad jahali. HDZ djeluje beznadno dezorijentirano. Svojim hoću-neću izjavama i potezima zbunjuje ne samo vlastite birače, nego i ukupnu javnost. U važnoj temi kredita u švicarcima nisu znali tko im glavu nosi. Zatvarali bi pa otvarali granice pred izbjeglicama. Na koncu su - potpuno zapanjujuće! - zajedno s predsjednicom države ušli u otvoreni sukob s politikom kancelarke Merkel, prozivajući je za nastali izbjeglički kaos u Europi, odnosno da dobrim namjerama popločava put u pakao. Uglavnom, u svim važnim temama koje su se u posljednje vrijeme našle na dnevnom redu HDZ je ostao bez jasnog stava. Usto javnosti periodično servira neke zastrašujuće najave. Nakon što je ušao u rat s nekim medijima, pa zaprijetio agencijama za istraživanje javnog mnijenja da će nakon njegova dolaska na vlast ostati bez posla, Karamarko je svoje grožnje isporučio i Državnom odvjetništvu. Primijetio je da im nije baš pametno što šeficu HDZ-ove izborne kampanje Josipu Rimac istražuju prije izbora. Ako ne u DORH-u, ali takvim će porukama posijati strah u javnosti i opasno suziti vlastitu izbornu bazu.

Ukratko, HDZ-ova se vrhuška jako trudi potvrditi Milanovićevu ocjenu da je između njih i europskih demokršćana nesavladiva udaljenost, tri Tiha oceana, kako je rekao. Kraj takve opozicije nije nikakvo čudo da se general upravo propalog šleperskog rata protiv Beograda nametne kao junak dana.