JELENA LOVRIĆ Na dobre poruke iz govora sjenu je bacio popis uzvanika

Kao što je predsjednik Tuđman pomirbom podijeljenog hrvatskoga nacionalnog bića stvorio preduvjete za uspostavu hrvatske države, tako i mi danas novim hrvatskim zajedništvom moramo otvoriti novu stranicu naše bolje budućnosti. Tražimo bolji život u budućnosti, a ne u prošlosti!” to je vjerojatno ključni dio inauguracijskog govora izabrane hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Poziv na prevladavanje dramatične podijeljenosti hrvatskog društva i okretanje budućnosti glavne su i dobro pogođene poruke sa svečanosti koja je bila impregnirana elementima nacionalne tradicije, stvarne i one novokomponirane.

Vjerojatno svjesna da skromne predsjedničke ovlasti može nadograditi samo vlastitim autoritetom, Kolinda Grabar Kitarović inauguracijsku je ceremoniju po vlastitoj želji maksimalno pojačala, dajući joj na važnosti. Pokušala je uskočiti u Tuđmanove cipele: lenta, topovske salve, postrojbe, mnogo šušura... Sve je bilo dostojanstveno, ali prenaglašeno. U državi na rubu bankrota, premalo skromnosti, previše blještavila i pompe. Više je sličilo krunidbi nego polaganju prisege predsjednice demokratske i moderne države. Cijela je svečanost djelovala poput jednog velikog licitara.

Čak je i predsjednički govor tako izgledao. Inauguracijska je poslanica bila korektna, odmjerena, dopadljiva, pozitivna, optimistična, u nekim dijelovima i odlična. Kako i pristoji funkciji i prilici. Kolinda Grabar Kitarović obećala je biti “predsjednica svih hrvatskih građana, bez obzira na političko opredjeljenje, etničku, vjersku i spolnu orijentaciju i pripadnost”. Pozvala je sve nas u Hrvatskoj na prevladavanje podjela i ideoloških sukoba. “Samo zajedništvom cijeloga naroda možemo izgraditi bolju Hrvatsku.” Dobro je detektirala da teška situacija s kojom se država bori traži široki nacionalni konsenzus o strateškim pitanjima.

Usto, emancipatorski je najavila inzistiranje na ravnopravnosti spolova te zaštiti manjinskih društvenih skupina jer to, kako je rekla, “govori o uljuđenosti društva i predstavlja mjeru poštovanja prema nama samima”. Izričito je pružila ruku i susjedima, ističući da je uključivanje “cijeloga prostora jugoistočne Europe u europske integracije” trajni strateški interes Hrvatske. Posebno spominjući Srbiju, obećala je posvećenost rješavanju problema nestalih te međusobnu zaštitu prava manjina. “Nacionalne manjine bogatstvo su Hrvatske.”

Inauguracijsko obraćanje bilo je dosad najkompletniji politički istup novoizabrane hrvatske predsjednice. Ali je ipak moglo djelovati poput licitara, šarenog, zašećerenog, ogledalcima napirlitanog tradicionalnog hrvatskog ukrasa. Pitanje je, naime, koliko je nacionalno zajedništvo - o kojem je Kolinda Grabar Kitarović tako kićeno govorila - zaista ozbiljno mišljeno, a koliko je tek parola koja dobro zvuči i u ovakvim se prilikama očekuje. Jer, na njeno su ustoličenje vjerojatno njenom voljom bili pozvani i neki pojedinci poznati kao jahači govora mržnje i ideoloških sukoba, pjevači ustaških budnica, psovači manjina, ljudi koji odgovaraju za teške zločine ili kriminal ili su direktna prijetnja bilo kakvoj civiliziranoj komunikaciji i poretku stvari. A sastav gostiju na ovakvim skupovima uvijek je i politička poruka.

Ipak, ukupno je ozračje inauguracije bilo pozitivno, ali prizivano zajedništvo u ovom trenutku nije moguće. Uostalom, oko tog nacionalnog jedinstva mnogo je nepotrebnih mistifikacija. Za početak, bilo bi dobro da se Hrvatska pokaže spremnom za dijalog i toleranciju. Nije nužno da nacija bude jedinstvena, nego da o svojim razlikama civilizirano i tolerantno može komunicirati. Na tom planu Kolinda Grabar Kitarović najviše može napraviti. Zvižduk njenim prethodnicima, bivšem predsjedniku Mesiću i odlazećem Josipoviću, otkriva da s prosvjećivanjem mora krenuti od svojih uzvanika.