JELENA LOVRIĆ Možemo li vjerovati da je Karamarko postao dobar

Nesloga je zaista luksuz na koji nemamo pravo - kaže Tomislav Karamarko, koji od inauguracije nove predsjednice Republike ne prestaje pozivati na jedinstvo i kititi o nacionalnom zajedništvu. Zadnji je čas da realiziramo jedinstvo, tvrdi. Bez zajedništva nema ništa, objašnjava.

Šef HDZ-a zaključuje da svjetonazorske razlike, koje ne treba dramatizirati, nisu prepreka stvaranju prijeko potrebnog nacionalnog konsenzusa o programu prevladavanja gospodarske krize. U tom kontekstu treba pozdraviti i njegovu ogradu od nekulturnog zviždanja dvojici bivših predsjednika države, što je izrijekom proglasio “apsolutno neprimjerenim”. Ukratko, Karamarka je ovih dana teško prepoznati: usta su mu puna koncilijantnosti i poziva na okupljanje. Uspio je iznenaditi još jednim obratom: tvrdi da mu je gospodarstvo postalo opsesija. Upravo nevjerojatno! Tu je svoju opsesiju dosad vrlo uspješno skrivao. Po onome što je proteklih godina govorio moglo se zaključivati da je opsjednut samo progonom takozvanih komunističkih zločina i ideološkim ratovima. Više je jahao na Kevinim jamama, nego na BDP-u! Više je histerizirao oko izmišljenih jugofila, nego oko stvarnih ekonomskih problema. Više je vladajuću koaliciju denuncirao kao navodno nehrvatsku, nego je šibao kritikom zbog nesposobnosti.

Svatko ima pravo na promjene nabolje. Ni Tomislavu Karamarku ne može se odreći pravo na sazrijevanje. Odmak od radikalske retorike kakvu je dosad forsirao treba pozdraviti. Navodnu posvećenost kovanju gospodarskog programa također. Odluka da se izrada ekonomskih politika povjeri vrhunskim njemačkim stručnjacima vrlo je intrigantna. Ali preporučenu terapiju morat će - dobiju li mandat - realizirati domaći, HDZ-ovi kadrovi. Stranka se u tom pogledu čini vrlo tankom, nekompetitivnom. Najupućenija, Martina Dalić razočarano se povukla, s tvrdnjom da nema ni volje ni kadrova za potrebne promjene.

Tomislav Karamarko, baš kao i cijeli HDZ, ima problem s elementarnom uvjerljivošću. Promijeniti političku retoriku nije isto što i presvući košulju. Pitanje je kako vjerovati čovjeku koji je do jučer tvrdio da je Tuđmanova ideja nacionalne pomirbe mrtva, a danas pledira na “novo hrvatsko zajedništvo”, a koje bi, kako ga vidi predsjednica Grabar Kitarović, trebalo biti samo ekstenzija Tuđmanove deklarativno objediniteljske politike? Kakva je vjerodostojnost političara koji je još nedavno izostanak lustracije proglašavao glavnim razlogom ekonomske neuspješnosti Hrvatske, a sada maše navodno stručno izrađenim gospodarskim programom?

Kako uzeti ozbiljno nekoga tko je uporno dosad forsirao ideološke ratove, a sada političku konkurenciju optužuje da je prva počela, odričući se vlastitih zasluga u raspirivanju dramatične podijeljenosti hrvatskog društva.

Tko je zapravo Tomislav Karamarko? Zna li hrvatska javnost tko je HDZ-ov pretendent na funkciju premijera? Što mu je pravo lice: zagovaranje nacionalnog jedinstva ili izmišljanje neprijatelja, navodnih jugofila u koje je gurnuo pola Hrvatske? Opsesivno kopanje jama ili kopanje puteva ekonomskog oporavka? Aktualni šef HDZ-a nikada nije bio uzor političke dosljednosti. Godinama je bio jedan od najbližih suradnika Stipe Mesića, da bi kasnije okrenuo ploču i ratovao s njegovim naslijeđem. Nesumnjivo, čovjek bez političke koherentnosti.

U krugu njegovih zagovornika u HDZ-u takvu će nedosljednost, pa i manjak političkog i ljudskog integriteta, proglasiti pragmom. Već tri godine slušamo da je radikalizacija HDZ-a samo Karamarkov manevar, za konsolidaciju stranke. Sličnu tvrdnju i sam privatno zna potegnuti: govori ono što njegova publika od njega želi čuti. I pritom maše rezultatima izbora, koji su za HDZ nesumnjivo dobri. Znači li to da je radi izborne pobjede spreman koristiti sva sredstva? Da je guranje Hrvatske u stanje verbalnog građanskog rata izbor koji je pri punoj svijesti učinio?

Tomislav Karamarko tek se mora suočiti s činjenicom da se duhovi koje je pustio iz boce teško mogu i hoće vratiti pod kontrolu. Jedno od pitanja koje će ovih dana morati riješiti tiče se zauzdavanja braniteljskih prosvjeda: može li i dalje držati na uzdi one kojima je dosad puhao u krila? Može li zaustaviti političke apetite ispod šatora u Savskoj, koje mu Branimir Glavaš sada pokušava oteti, sve kako bi sam na njih mogao uzjahati? Šef se HDZ-a i dosad znao igrati Frankenštajna: suportirao je antićirilične stožere, histerizirao naciju, a ovih dana, nakon razgovora sa srbijanskim premijerom Vučićem govori o potrebi umekšavanja i unapređivanja odnosa s Beogradom te najavljuje - spominjući Vukovar - da “ćemo neke stvari morati i oprostiti”. Radovati se Karamarkovoj trenutačnoj deradikalizaciji ili žaliti zbog strašne štete koju je svojom neodgovornom politikom dosad napravio?