Jedna dama razočarana je jer imam tetu bedinericu. Misli da sam jako razmažena. Dirnula me u živu ranu...

Nedavno sam dobila kritiku jedne svoje čitateljice preko e-pošte. Iako doista cijenim sve komentare svojih čitatelja (jer je to, među ostalim, znak da ih ima), prilično me osupnula rečenica dotične dame u kojoj priznaje kako moje kolumne čita “poskrivećki”, na kompjutoru, dok nitko nije u blizini, da “netko doma” ne bi pomislio kako ona truje mozak. Nadalje, nastavlja da se jako razočarala u mene jer sam očito vrlo razmažena. Taj dio potkrepljuje činjenicama da imam knjigovođu i tetu bedinericu. Eeee, TU je već gospođa, koju iz pristojnosti neću imenovati, doista dirnula u živu ranu.

Naime, i ja se već godinama, otkad imam bedinericu (što je samo lijepa zagrebačka malograđanska riječ za tetu koja za novac pomaže u kući oko teških, a često i prljavih poslova kao što su pranje i peglanje), mučim s grižnjom savjesti koju sam tek nedavno osvijestila. Ukratko, bez pjesničkog zamagljivanja očiju, to je najčešće divna gospođa koja nam pere prljave gaće. Koliko god da radim i racionalno mislim da imam pravo na pomoć u kući, toliko sam ambivalentna prema toj cijeloj priči jer je odgoj djevojaka u Hrvatskoj dugo godina bio takav: pun srama, samokritike, grižnje savjesti i batine.

Moja je majka cijeli život s prijezirom govorila “o ženama koje imaju sluškinje” po kući. Smatrala ih je lijenim preseratoricama. Kad sam počela živjeti sama, prije nego što sam njoj iza leđa dogovorila s tetom X da mi ponekad dođe pomoći oko studentskog kaosa u stanu, moja mama inzistirala je da mi dođe odmrznuti hladnjak i oribati sanitarije. Nemojte misliti da je moja mama bila zagrižena i dokona kućanica. Ona je jednostavno bila žena kojoj je u genskom kodu zacrtan sram oko održavanja kuće: koliko ribate, toliko je čista i vaša duša, očito je bilo geslo odgoja naših baka.

Dekadencija u smislu odmaranja nakon posla i plaćanja neke dobre tete da kuha za vašu djecu ili pegla košulje vašeg muža smatrala se krajnjim razvratom: uostalom, moja je baka po majci maltene rodila na polju i nastavila raditi nekoliko dana poslije - kako bi onda moja mama mirne savjesti pila kavu i pušila dok netko drugi skida kamenac s pipe? Iako mislimo da smo te brige starije generacije, što bi braća Srbi rekli, prevazišli, prava istina je ipak još negdje - između. Većini mojih prijateljica/poznanica/poslovnih kolegica netko pomaže u kući. Na prvi pogled, ne sramimo se toga. Probile smo tu barijeru i odlučile da ne moramo biti žene zmajevi koje istovremeno doje, pišu, slikaju, rade, analiziraju, peru, kuhaju, vode ljubav i brinu se o svom tijelu.

No kako to izgleda u stvarnosti? Tete u našim kuhinjama zamijenile su naše mame. Bojimo ih se, muljamo im, skrivamo boce pića i antibaby pilule, bježimo kad dolaze u stan. Činjenica da ih plaćamo posve je nebitna, jer sve dok netko prokuhava pelene vašoj bebi i mijenja vašu posteljinu, vi ste opet ono što ste bili kao mala djevojčica - zločesta curica koja ne smije oponirati Velikoj Mami. Tako moja Anja, primjerice, čisti prije nego što joj dolazi spremačica, “da ne ispadne toliko jako neuredna”. Katarina je počela kuhati dva obroka više tako da njezina teta može dio ponijeti kući za sebe i svog sina. Vedrana je godinama kupovala beskorisne tričarije koje joj uopće nisu trebale samo zato što ih je njezina bedinerica izrađivala. No, najgore je ipak ono o čemu žene sa spremačicama šuškaju na ilegalnim kavicama kada ih nitko ne čuje.

Što kad bedinerica ne radi svoj posao kako treba? Draga je, topla i domaća, pustili ste je u kuću, dali ste joj da vam mazi psa i drži dijete dok plače, a vi morate piškiti, priprema vam vodu za prvu jutarnju kavu i drži stan koliko-toliko čistim. Pa što više hoćete, pitala bi vas moja mama u čudu. Možda isto što i svi poslodavci na ovom svijetu: da ljudi koje plaćamo rade svoj posao najbolje što mogu?

Tu ulazimo u opasnu zonu. Prigovoriti bedinerici, koliko sam shvatila, puno je teže, primjerice, nego prigovoriti djetetu ili mužu. Doista, može se usporediti s prigovaranjem mami. Želiš joj reći da prestane ulaziti u stan kad god poželi, služeći se svojim ključevima za slučaj nužde, a ona počne plakati prisjećajući se teškog poroda i vaših grčeva u ranom djetinjstvu. Tako se nekako osjeća moja Ela koja nije zadovoljna sa svojom tetom. Imam osjećaj da smo prijateljice, jer ujutro pijemo kavu sat vremena, što ja PLAĆAM! Ali, što da joj kažem: ustani i kreni spremati?! Muškarac u našem društvu (Elin suprug) odigra kaubojsku kartu i kaže: ja ne razumijem zašto joj ti jednostavno ne daš otkaz. Kao da se to njega ne tiče. Gledam Elu kako bjesni. Dovoljno mi je davanja otkaza u firmi, ne mogu još i doma nekome slamati srce!

Razumijem Elu. Mene su donedavno profesionalne domaćice mogle muljati kako god su htjele. Nisam ni kužila da ključ mog problema leži u tome da nisam samoj sebi mogla oprostiti što ne laštim parkete nakon što sam napisala 131 epizodu neke serije, skuhala ručak i pokušala izgledati i funkcionirati kao normalan čovjek. Baš kao i moja anonimna kritičarka, hodala sam po jajima ne spominjući stvari koje mi smetaju. Stan je naočigled propadao, moje prijateljice su prelazile prstima po površinama pokazujući mi s negodovanjem količinu skupljene prašine, no ja sam slijegala ramenima i govorila: Ali, kako da joj kažem?

Žena jednog našeg poznatog glumca požalila mi se da je završila kod psihoterapeuta jer nije znala oštro narediti spremačici da joj opere i fuge, a ne samo pločice.

Ja sam se pak grizla iznutra, sa smiješkom na licu, čak i kad sam je našla da puši u vešeraju kraj moje obješene (još nenošene!) vjenčanice. Duboko sam uzdahnula i pristojno zamolila da zagasi cigaretu. Odgovor? Ali upalila sam klimu da povuče dim! Moj odgovor? Aha. Onda dobro. I pobjegla sam u svoju sobu, poput uplašenog djeteta, gristi nokte. Dečko, nažalost, nije bio ni od kakve pomoći - i on je prepristojan. Jednom sam ga ulovila kako usisava na mjestima gdje je teti teško, dok je ona telefonirala. Moja majka je trijumfirala. Sami ste si krivi što živite tako razmaženo, govorile su njezine brze ruke dok je istovremeno servirala hranu i prala prljave tanjure.

Što me zaista mučilo? Što priznajem da trebam pomoć ili što radije nekoga plaćam nego perem prozore? Ili to što mislim da nemam pravo na to? Možemo preživjeti raspad braka, suočiti se s prevarom, izdajom, otkazom, financijskim krahom i kreditima, tužimo državu, javno vrijeđamo kler, pišemo protestna pisma sudu za ljudska prava, al’ kad ti netko pere veš, izbio ti je sve adute iz rukava.

Što sam ja učinila? Konačno sam poslušala svoju majku, koja mi je jednom prilikom rekla: Jelena, treba ti nova domaćica. Ti ne možeš ovako dalje. Šokirano sam je pogledala. Što se čudiš, ćerce, daj telefon da se zahvalim ovoj staroj na suradnji. Moja mama očito zna sve bolje od mene, pomislila sam postiđeno. I oprati kadu i postaviti liniju između pristojnosti i bliskosti. Točno u trenutku kad sam to pomislila, mama se okrenula i rekla mi: Samo jedna žena ti može oponirati oko toga kako ti vodiš svoje kućanstvo. A ta žena nije na plaći. Ja sam te rodila i ja najbolje znam što tebi treba…