JEDINA MANJINA U NAS KOJU SE NE SMIJE VRIJEĐATI Možete vrijeđati Srbe, urinirati na njihove spomenike, paliti njihove novine, ali u njih ne dirajte

Kad bi čovjek površno gledao, pomislio bi, eto, kako se u Hrvatskoj puno i previše diskriminira i vrijeđa po nacionalnoj osnovi.

Kad bi čovjek površno gledao, rekoh, mogao bi lako doći do tog ishitrenog zaključka. Poveo bi se za nekim medijskim napisima, zavarali bi ga neki statistički podaci, uzeo bi odviše zaozbiljno pokoji grafit ili navijačko skandiranje, pa bi mogao doći do zaključka da hrvatske institucije, vlast i javnost ne vole vlastite nacionalne manjine.

Zavara, naime, taj privid. Čovjek, eto, ode na utakmicu, pa čuje tamo kako sucu viču da je Cigan, čuje navijače kako skandiraju nešto o Srbima i vrbama ili uglas izvikuju nacistički odziv. Pa onda, prošeta čovjek malo gradom i vidi ušata U na svakom zidu, parole protiv Cigana ili te iste tri ZDS riječi iz historijskog vokabulara. Potom taj isti lakomisleni promatrač otvori novine i nađe tamo članak o tome kako se koordinacija branitelja digla na noge jer je jedna saborska zastupnica u parlamentu guknula krivo izgovarajući “jat”. Pa onda taj isti čovjek otvori tjedno glasilo hrvatske biskupske konferencije, pa u njemu nađe antisrpske traktate i feljtone u kojima se tvrdi da je nacistički logor smrti nedaleko od Zagreba bio zapravo vazdušna banja za grudobolne manjinske skupine. Pa otvori portale dnevnih novina, pročita postove ispod tekstova, postove u kojima se o jednom od najvažnijih hrvatskih intelektualaca govori kao o “čifutu” kojeg je “trebalo izbacit iz Hrvatske”.

Onespokojen tim površnim dojmom, naš priučeni analitičar može poželjeti otići korak dalje. Pa onda ode do Vukovara, gdje ustanovi - ne bez čuđenja - da preko natpisa s pismom jedne od manjina na zgradi državne uprave već dvije godine stoji trobojni, samoljepivi flaster. Vrati se u Zagreb, gdje na Trgu svjedoči tome kako lideri male, izvanparlamentarne fašističke stranke na ulici pale tjednik u izdanju jedne manjinske organizacije. Pa onda isti taj promatrač čita novine i pročita kako su u zaleđu Šibenika dvije cure potpalile ljetos požar, ne bi li spalile obližnje pravoslavno selo. A onda, kad je već tamo u šibenskom zaleđu, taj nevični promatrač obiđe dalmatinska pravoslavna sela, pa ustanovi kako - za razliku od obližnjih katoličkih - ta sela nerijetko nemaju struju, nemaju vodu, nemaju asfalt. A onda, na koncu, taj isti nevični promatrač pročita statistiku iz koje dozna da su predstavnici manjina bolno podzastupljeni u svim javnim službama, od inspektorata do vojske i od ministarstava do diplomacije, u kojoj ih je - čitamo - jedva 1 posto.

Nakon takvih površnih dojmova, nakon prvotnog i neudubljenog uvida na terenu, neznani bi promatrač doista mogao pomisliti kako u hrvatskom društvu i u ideološkom mainstreamu postoji antimanjinsko raspoloženje. Mogao bi pomisliti kako Hrvati, eto, mrze Srbe, kako o Romima imaju predrasude, kako na Talijane gledaju kao na okupatorske Mlečiće, na Bošnjake kao na “balije” i “musliće”, te kako bi Židove možda i voljeli kad oni, nezahvalni kakvi jesu, o našim ustašama ne bi širili te historiografske laži.

Ali, to je privid. Jer, nije u Hrvatskoj sve tako crno. Postoje u Hrvatskoj ipak ustanove koje se brinu o nacionalnoj ravnopravnosti i statusu manjina. Postoje još uvijek tvrtke, pojedinci i centri moći koji na svaku nacionalnu diskriminaciju podižu prag nulte tolerancije i odstranjuju odmah one koji tu diskriminaciju zagovaraju. Nisu, dakako, sve hrvatske ustanove, ali - hvala bogu - postoji jedna koja jest. A ta je ustanova - nećete vjerovati - Ina.

Ovih je dana, naime, u medijima objavljeno kako je jedan čovjek dobio otkaz zato što je vrijeđao po nacionalnoj osnovi i širio diskriminaciju. Ne - ako me pitate - taj čovjek nije ni bloger ni grafiter. Nije ni nogometni navijač, ni gost Bujančeve “Bujice”. Taj čovjek nije ni pripadnik braniteljske koordinacije, ni redovni suradnik Glasa Koncila. Taj čovjek nije ni državni službenik, ni novinar, ni sudac. Čovjek o kojem je riječ ne zove se ni Vlado Košić, ni Zdravko Mamić, ni Joe Šimunić.

Ne. Taj čovjek - dakle, prvi čovjek koji je u Hrvatskoj dobio nogu zbog širenja nacionalne mržnje - zove se Predrag Sekulić. Taj čovjek živi u Sisku i radi u tamošnjoj Ininoj rafineriji. A osim što u njoj radi, spomenuti gospodin Sekulić tamo je i sindikalni povjerenik.

Spomenuti Predrag Sekulić u petak je, 13. listopada, od MOL-ove uprave Ine dobio rješenje o otkazu. To rješenje rezultat je i posljednje poglavlje trzavica između uprave tvrtke i sindikalnog povjerenika koji je usprkos menadžmentu tijekom niza godina uporno poput mazguna organizirao prosvjede, defilee i povorke, objavljivao priopćenja, komentirao poslovne rezultate i ljude nukao na štrajk. Uprava tvrtke stoga mu je na dan koji obično pamtimo po hororima zalijepila otkaz, što samo po sebi u Hrvatskoj više ni ne bi bila vijest. No, slijedi ono što jest vijest.

Uprava je, naime, svoju odluku o otkazu obrazložila time da je Inin sindikalac “obmanjivao javnost”, “narušavao imidž kompanije”, “stvarao tenzije među zaposlenicima”, “iznosio poslovne podatke koji spadaju u domenu poslovne tajne” te “dovodio u pitanje vjerodostojnost financijskih izvješća”. Ina je također ustvrdila da je Sekulić “neovlašteno ulazio u poslovne prostore” te “prekršio propise o zaštiti na radu i propise o sigurnosti”. Idućih dana saznali smo i kako se Sekulić ogriješio o sigurnost na radu. Inini su službeni izvori, naime, izvijestili da je nedisciplinirani sindikalac na neadekvatnim mjestima razgovarao na mobitel te urinirao u prostoru tvornice. Svatko tko je, zaboga, ikada čitao Marinkovićeva “Kiklopa” mora znati kako je pogibeljno po život uriniranje u blizini tvorničkih žica, vodova i kabela.

No, ništa od svega toga ne bi došlo glave tvrdoglavom sindikalistu Sekuliću. Oprostila bi njemu širokogrudna Ina i pišanje po tvorničkom krugu, i razgovaranje na mobitel, i “dovođenje u vjerodostojnost izvješća”. Sve bi njemu milosrdna Ina oprostila da nema te jedne stvari preko koje, eto, tvrtka nije mogla i ne može prijeći.

Naime, sindikalist je - citiramo priopćenje - “kršio etička načela Ine na način da je u svojim istupima diskriminirao i vrijeđao, naročito po nacionalnoj osnovi”.

Sekulić je, pojasnili su nam, to činio tako što je kritizirao mađarsku upravu, a one koji joj služe ili je podržavaju nazivao “mađaroni”.

Sekulić je, ukratko, dobio otkaz zbog vrijeđanja manjina.

Tako je, eto, Hrvatska napokon ušla u 21. stoljeće, u krug civiliziranih zemalja. Konačno smo dočekali da jedna hrvatska institucija - kad već neće Vlada i policija, Nogometni savez i komunalno redarstvo - ozbiljno shvati da se po nacionalnoj osnovi ne smije niti vrijeđati, niti diskriminirati. Konačno smo dočekali da netko u ovoj zemlji kao pokazni primjer za to dobije otkaz. No, taj netko nije ni nogometni stoper koji je klicao “ZDS”, ni nogometni menadžer koji je na radiju rekao da Srbinu “iz očiju šiklja krv”, ni katolički biskup koji je rekao da ustaše nisu fašisti. Prvi čovjek koji je zbog nacionalnog vrijeđanja u Hrvatskoj dobio otkaz je sindikalac. A dobio je otkaz jer je uvrijedio važnu, dičnu i utjecajnu historijsku manjinu: mađarone. Ne Mađare. Mađarone.

Istina, tih mađarona baš nema na popisu stanovništva. Nitko ne zna gdje su njihova sela, nitko nije nikad gledao njihove narodne plesove, ni nastup njihova KUD-a. Ti mađaroni nemaju stranku pod svojim imenom, niti su nominalno dio vladajuće koalicije. Nemaju svoj službeni manjinski tjednik, iako bi se moglo reći da posjeduju pokoju televiziju i portal. Ti mađaroni - reklo bi se - nisu neki demografski čimbenik. A ipak, ispada, oni su jedina hrvatska manjina koju se ne smije vrijeđati. Može se vrijeđati Srbe, urinirati na njihove spomenike, paliti njihove novine, selotejpom obljepljivati njihove natpise.

Može se židovskim intelektualcima pisati da su “čifuti” i priželjkivati im skoru smrt. Što se drugih manjina tiče, u Hrvatskoj stvari ne stoje slavno: no eto - ipak - postoji jedna manjina koja je perfektno zastupljena i zaštićena, o čijim interesima i integraciji u društvo vrh države vodi prvorazrednu brigu. Toliku brigu, da čak i predsjednica tijekom posjeta susjednoj zemlji zagovara njihove interese. Toliku brigu da je jedan od pripadnika te manjine - stanoviti Tomislav Karamarko - čak bio predsjednik hrvatske Vlade. Hrvatske vlasti, establišment i biznis sve mogu otrpjeti, ali tu manjinu, mađarone, čuvat će ko oko u glavi.

Da je čovjek pod imenom Predrag Sekulić otkaz dobio zbog bilo kojeg drugog od navedenog niza razloga, to bi i tada bilo sramotno, cinično i brutalno. To bi i tada bio primjer korporativne bahatosti, socijalne bezočnosti i mančesterskog kapitalizma. Ali, kad u zemlji kao što je Hrvatska - dakle, u zemlji Joea Šimunića i u gradu Vlade Košića - date otkaz sindikalcu zato što je “vrijeđao i diskriminirao” virtualnu etničku manjinu, onda to prestaje biti samo klasno arogantno. To je ružna poruga, sarkastična travestija.