PIŠE DR. JOSIP BURUŠIĆ

Je li školovanje u Hrvatskoj najgora stvar koja vam se u životu može dogoditi?

U Newsweeku je objavljeno istraživanje o stotinu najboljih zemalja za život. RH zauzima 28. mjesto, dok je kvaliteta njezina obrazovanja smještena na 22. mjesto
 Goran Mehkek / CROPIX

Amerikanac Warren Edward Buffet, svjetski poznati ulagač i filantrop, zasigurno će ostati upamćen po nizu inteligentnih odluka i briljantnih poslovnih poteza. Boljim poznavateljima njegova života upečatljivim će ostati prije svega njegova investicijska filozofija. No, ono što može biti poticaj svima kada je riječ o ovoj velikoj osobi jest zasigurno njegova znamenita izjava da je najbolja stvar koja mu se u životu dogodila to što se rodio u pravoj zemlji u pravo vrijeme.

To, dakle, govori čovjek koji je svojim investicijama zaradio milijarde dolara, a dobrotvornim radom učinio puno dobrih djela i učinio mnoge sretnijima. Koja skromnost, reći će mnogi. Ipak, Buffet je, kao natprosječno inteligentan i mudar čovjek, svjestan kako je upravo to što je rekao istina puno dubljeg značenja. Jasno mu je da je sustav u kojem se netko rodi, u kojem živi i djeluje važan i presudan okvir unutar kojega do izražaja mogu doći svi talenti i potencijali. Negdje drugdje vjerojatno bi bio znatno manje uspio, ako bi uopće uspio.

Nejasna slika

U povodu početka nove školske godine i nove akademske godine ovu veliku Buffetovu izreku moguće je na određeni način parafrazirati. Ovaj put primjenjujući ju na naš obrazovni kontekst: koliko su “sretni” učenici i studenti, na bilo kojoj obrazovnoj razini, zbog prigode da se obrazuju u Republici Hrvatskoj i koliko im je to “najbolja stvar” u životu? Malo drugačije postavljeno, koliko bi izgubili odnosno dobili ti isti učenici kada bi imali mogućnost obrazovanja negdje drugdje, a ne ovdje gdje se sada obrazuju? Siguran sam da je u ovoj hipotetičkoj situaciji onoliko odgovora koliko je i zainteresiranih strana. Iz dosadašnjeg iskustva naučili smo i to da je smjer pojedinih mišljenja u pravilu u izraženom suglasju s profesionalnom ulogom u kojoj se netko nalazi ili, još češće, s interesom koji ima.

Sudimo li po sadržajima novina, naslovnicama koje upućuju na dnevnopolitičke sadržaje, za učenike i studente danas je gotovo pa najgora stvar koja im se u životu mogla dogoditi da budu dio hrvatskog obrazovnog sustava. U prigodi smo, primjerice, čitati kako je to sustav nekompetencija, nerada, pogrešnih ideja, pogrešne prakse, promašenih projekata, vršnjačkog nasilja i tomu slično. Reklo bi se, ničeg dobrog, ničega privlačnog tu nema. Slušamo li sindikalne vođe, posebice one medijski najagresivnije, u razmišljanjima možemo poći i korak dalje. Uz navedeno, oni posebno naglašavaju i potrebu da se razmotri društvena uloga obrazovnog sustava općenito.

Po njima su nositelji vlasti (svih boja i stranačkih preferencija) ti koji nemaju sluha za “znanje”, a sindikalci podrazumijevaju nepobitnim da škole i fakulteti proizvode “znanje”. U osnovi, oni smatraju da obrazovne institucije djeluju u prostoru lišenom sustavne potpore, a dokaz njihovih tvrdnji u pravilu je jednostavan i vrlo lako razumljiv - plaće učitelja zaostaju za prosječnim plaćama. Jer, kad bi “znanje” bilo na većoj cijeni, i plaće učitelja bile bi veće. Premda ne izražavaju to otvoreno, njihova je “implicitna” tvrdnja da bi “sreća” učenika i studenata negdje drugdje bila veća. Ili, malo blaže, i ovdje bi mogla biti nešto veća.

Sličimo li Fincima

Nositelje vlasti ovdje nećemo previše spominjati jer je njihovo izjašnjavanje također jasno. Oduvijek je strukturirano na prilično sličan način, u pravilu jednosmjeran i gotovo unison, te činjenično slabo potkrepljiv. Po njima je u obrazovnom sustavu uvijek sve manje-više super! Dokaze koje nude manje možemo provjeravati, a više im trebamo vjerovati. Primjerice, u posljednje nam se vrijeme kao najnoviji oblik takve “vjere” nameće sveprisutna državna matura. Prije smo, pak, “vjerovali” u neke druge stvari. Opet nas iskustvo uči da će još neko vrijeme i obrazovna budućnost, po svemu sudeći, biti satkana od niza manjih ili većih “vjera” koje nam se nude.

I što sad? Gdje je istina? Kako doći do odgovora? Čini se kako u traganju za odgovorom možemo učiniti najmanje tri stvari. Prvo je poslušati mišljenja drugih. Najnovije takvo mišljenje vrlo je recentno i dolazi sa stranica uglednog američkog magazina Newsweek. U njemu je prije dva-tri tjedna objavljeno istraživanje o stotinu najboljih zemalja za život na zemaljskoj kugli. Jedan od kriterija ticao se kvalitete obrazovnog sustava. Hrvatska je na visokom 28. mjestu poželjnih mjesta za život, a kvaliteta njezina obrazovanja smještena je na 22. mjesto.

Prema ovom kriteriju, naši su učenici i studenti sretni što imaju mogućnost obrazovati se u Hrvatskoj. Ako se malčice poslužimo još i statistikom, što je u javnom raspravljanju inače često prisutno, slika se može učiniti još ljepšom. Slobodno tako možemo reći da se Hrvatska nalazi otprilike na granici petine najuspješnijih zemalja koje su obuhvaćene istraživanjem, odnosno da pripada klubu (oko) deset posto najuspješnijih zemalja na svijetu! Odlično, zar ne? Je li nam sada slika jasnija? Vjerojatno nije.

Stoga možemo prijeći na sljedeću opciju, koja podrazumijeva usporedbu s jednim ili više drugih obrazovnih sustava na europskoj i svjetskoj razini. U pravilu je takvih prigoda jako puno. Jedna od posljednjih bila je Europska konferencija obrazovnih istraživanja, koja se održala prije desetak dana u Helsinkiju, a okupila je istraživače iz područja obrazovanja, među ostalim i nas nekolicinu iz Hrvatske. U okviru te konferencije organizirani su i brojni posjeti finskim osnovnim i srednjim školama kako bi se istraživači na mjestu mogli upoznati s pojedinim značajkama rada “najuspješnijeg obrazovnog sustava”.

Informacija i zaključaka previše je da bi se mogle pokušati iznijeti u ovakvom ograničenom prostoru, no ono što se može sigurno uočiti jest da, naizgled, naše škole imaju brojne sličnosti s finskim školama, ali da dublje traganje za različitostima u pravilu otkriva i ključne razloge uspjeha jednih i drugih. Opći društveni kontekst i društveni procesi unutar kojih se “obrazovanje događa” prilično su različiti da bi sličnost samih obrazovnih sustava mogla rezultirati istovjetnim ishodima. “Onoliko koliko mi Hrvati po ponašanju sličimo Fincima toliko nam i škole sliče finskima školama”. Štoviše, stekao sam dojam da naše škole ipak više sliče finskima nego što mi sami sličimo Fincima.

Treći i najbolji put

I na kraju, kada nismo uspjeli do odgovora doći na prva dva načina, preostaje nam treći. A on se temelji na istraživanju vlastitog obrazovnog sustava i unapređenju rada temeljenom na utvrđenim spoznajama. Trebamo poći od činjenice da smo kao društvo relativno neistraženi, da postoji način kako se istraživanja provode, da postoje oni koji ta istraživanja znaju provoditi, da su istraživanja ta koja jedina pružaju činjenice te da činjenice jedine predstavljaju osnovu za izvođenje zaključka i dobivanje spoznaja. Ako ta načela kombiniramo s načelima odgovornosti u radu kao i s načelom profesionalizma, onda će brzo doći vrijeme da dvojbe s početka teksta budu nepostojeće.

Tada će svi imati jasan stav i povjerenje u obrazovni sustav te će cijeniti one koji u njemu rade - učitelje, nastavnike i profesore. U tome nas može omesti opet jedna činjenica o kojoj, čini se, vodimo najmanje računa. Kako pokazuju statistički podaci o broju upisanih prvaša, razvidno je da se iz godine u godinu smanjuje broj upisane djece, stoga je moguće da će demografski trendovi, na žalost, biti ti koji će na najnepovoljniji mogući način dati odgovor na sva postavljena pitanja.

dr. sc. Josip Burušić, Centar za istraživanje znanja, obrazovanja i ljudskog kapitala Institut društvenih znanosti ‘Ivo Pilar’

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 23:32