JADRANKA KOSOR Hrvati su podijeljeni tako da su naši dobri, lijepi i pošteni, a njihovi su prljavi, ružni i zli

Hrvatska je podijeljena zemlja. Ništa novo, ali duboko zabrinjavajuće. Očekivala sam, (vjerujem da nas je bilo dosta), da će ulaskom u EU podjele splašnjavati i da će se broj razloga za podijeljenost barem razumno smanjivati. Zašto? Pa, među ostalim i zbog standarda i kriterija, ali i obveza koje smo kroz pregovore prihvatili. Oko ulaska u EU postojao je, naime, zadnji veliki politički konsenzus kad smo se svi dogovorili da ćemo se kao društvo mijenjati. Znali smo da će promjene biti teške, ali smo odlučili raditi na promjenama. Činila se iskrena ta dogovorna demokracija, osobito na kraju pregovora.

Ali, ne, uzalud dogovori. Mi još uvijek učimo da bi trebalo biti normalno i da to nije stvar popustljivosti i slabosti, da među nama žive drugi i drugačiji. Iako to piše od devedesetih u Ustavu RH, od izvorišnih osnova do čl. 14. koji kaže da smo svi pred zakonom jednaki. Pa smo sve to, 2008., kao mjerilo za otvaranje jednog poglavlja, pretočili u Zakon o suzbijanju diskriminacije, kao veliku razradu ustavnih vrednota.

Taj je zakon izazvao buru reakcija, optužbi, zlih komentara i uvredljivih diskvalifikacija, iako smo u tadašnjoj Vladi objašnjavali da to, što piše u zakonu, piše i u Ustavu, protiv čega se nitko nije bunio. Nakon jednog velikog sastanka koji je vodio osobno bivši premijer Sanader, bura se stišala. Poanta je bila u tome da se diskriminaciji ne treba suprotstavljati zbog pregovora, nego zbog nas samih. I da smo svi jednako vrijedni i jednako važni, bez obzira na razlike koje ne treba prešućivati.

Danas, u zemlji koja je 28. članica EU, Zakon o suzbijanju diskriminacije krši se svakodnevno i ponosno. Dapače, prkošenje tom zakonu smatra se domoljubnim činom jer smo se izvještili u dijeljenju na naše i njihove. Pa su naši dobri i zaštićeni, kakvi god bili, a njihovima se ništa ne prašta i njih se ne nagrađuje, koliko god se trudili.

Dijelimo sve, čak i branitelje, što je osobito glupo i opasno, ali dijelimo i dužnosnike, što je pogubno za ono što nazivamo pravnom državom.

Ako se protiv “našeg” pokrene neki pravosudni postupak, događaj se relativizira kao “nepodopština” ili “nestašluk”. Jednako stupidno kao što se, ponekad, prometne nesreće nazivaju nezgode. Dakle, naši su u stanju prouzročiti nezgodu, a njihovi samo nesreću i to tešku, s nesagledivim posljedicama. Naši razbojnici mogu biti i načelnici i gradonačelnici i župani i ministri i članovi vodstva (podrazumijeva se spolna jednakost). Može ih se istraživati, optuživati, može im se suditi i presuditi, oni će ipak šefu viriti iza leđa, provirivati ispod skuta, naši će i dalje biti članovi naših stranaka. Jer su naši.

Tuđe ćemo sramotiti, vješati na verbalne galge, a tek poslije organizirati suđenje, nad tuđima ćemo se zgražati i tuđe ćemo ismijavati. Jer su tuđi. Pa kad su tuđi, onda su ništarije i razbojnici koje, čim dođemo na vlast, moramo smijeniti, otpustiti i protjerati. A kad nismo na vlasti, onda zavijamo što su oni, naši, koje smo doveli, tuđi potjerali, kad su došli. Hoće li tako biti dok nas bude? Ne bi smjelo, jer ćemo propasti.

Jer, kako bi bilo da se dogovorimo da su tuđi svi oni koji ne rade, koji zabušavaju, koji kradu, lažu, varaju? Svi koji su licemjerni pa jedno govore, drugo misle, a treće rade? Svi lažni; s lažnim biografijama, lažnim ispravama, svi koji su lažno sućutni i koji su lažni vjernici jer krše sve zapovjedi Božje? Svi koji se pretvaraju da vjeruju u socijalnu državu, a grabe samo sebi i svojima? Svi koji uzimaju plaće, a ne dolaze na posao? I svi naduti, tašti, oholi i nasilnici.Kako bi bilo da se dogovorimo da su tuđi svi koji ne peru ruke nakon izlaska iz WC-a, koji ne peru zube i oni koji zubalo čačkaju noktima vadeći komade mesa, dok drugi glođu suhi kruh? A da su naši svi koji pošteno rade i koji unatoč tome oskudijavaju, svi koji ne ogovaraju, svi oni koji ne čine zlo drugima i koji pomognu, koliko mogu? I koji ne prešute nepravdu.

Možda bismo, uz takvu novu stranačku i nestranačku podjelu mogli riješiti probleme koji lome Hrvatsku. Da smanjimo broj općina, gradova i županija, bez obzira kome je tko na vlasti i tko je tamo koga zaposlio. Da spojimo bolnice i sudove, da smanjimo državnu administraciju i ukinemo parafiskalne namete, bez obzira čije leno dirnuli. Da provedemo reformu zdravstva tako da se ne naslonimo na proračun i da promijenimo Zakon o radu bez obzira na to tko je pokrenuo skupljanje potpisa za referendum. Da se dogovorimo da ćemo smanjitit deficit bez obzira na uvrede i besmislena naklapanja i da ćemo trošiti što imamo, a da nećemo trošiti ono što nemamo i što nitko nije zaradio.

I da u tu podjelu uključimo i medije, medijske kuće i novinare. Da su tuđi oni koji pišu panegirike o bezličnim, neobrazovanim, nesposobnim i osvetljivim vođama, a da su naši oni koji se ne daju ničim kupiti ni impresionirati pa pišu o činjenicama koje su deset puta provjerili.

Kako bi to sve bilo i kako bi moglo biti?

I kako bi bilo da se probudim nakon zadnje točke ovog teksta i da ga ne objavim jer mi neće donijeti dobro?