IZRAELSKI PISAC Zašto više ne mogu pisati nadahnute tekstove o miru

Ovaj sam tekst, zapravo, prvi put počeo pisati prije nekoliko tjedana. Tri izraelska tinejdžera, sada pokopana, tada su se još smijali i zabavljali, a 16-godišnji Palestinac, čije je spaljeno tijelo također već pod zemljom, sigurno se družio sa svojim prijateljima. Dnevni list Haaretz objavio je tekst o izraelskoj mirovnoj konferenciji koju organizira. U sklopu tog važnog događaja Abu Mazen je napisao sjajan članak, čak je i američki predsjednik Barack Obama poslao emotivan tekst, pa sam pristao i ja.

Na koncu, kao i svi drugi, i ja sam već dugo žudio za mirom, a tijekom tih turobnih tjedana kad se činilo da je dalje nego ikad, jedino što je preostalo bilo je pisati. No, kad sam pokušao pisati, kad sam ovaj put sjeo pred kompjutor, otkrio sam da, za razliku od dobrih dana kad sam bez problema mogao svaka dva mjeseca sklopiti tekstove koji vape za mirom za dnevne listove koji su željeli svojim čitateljima uliti nadu za budućnost regije, ništa mi nije padalo na pamet.

Na prvi pogled, sigurnosna je situacija bila stabilna, ali mirovni su pregovori prekinuti i ukupan je dojam očaja inficirao čak i naivne Amerikance tako da su i oni digli ruke od ideje diplomatskog rješenja za regiju: bilo je jasno da je samo malo vremena preostalo do nekog krvavog čina na koji će se odgovoriti na isti način. I tijekom tih depresivnih, vlažnih dana bilo mi je izuzetno teško napisati članak o miru, a da se ne osjećam kao idiot ili, barem, kao netko u potpunosti odvojen od realnosti. U međuvremenu je počelo razdoblje godišnjih odmora, pa Svjetsko prvenstvo u nogometu i nekoliko dana kasnije krenulo je uobičajeno regionalno ludilo, koje nastoji biti šokantno, a istodobno je apsolutno predvidivo. A kad su topovi zarikali i članovi izraelske vlade zaredali sa strastvenim govorima, počela je izraelska mirovna konferencija pa sam imao čast slušati govore mnogo elokventnih, rezolutnih ljudi koji su nastavili pričati o dugo željenom miru bez da trepnu, iako se - ili možda i zbog toga - tlo pod njihovim nogama treslo. Što je, dakle, s tim nedosežnim mirom da toliki ljudi rado o njemu pričaju, iako nas nitko nije uspio provesti ni milimetar bliže tom cilju?

Prije nekoliko mjeseci moj je osmogodišnji sin sudjelovao na svečanosti na kojoj su svi učenici u njegovu razredu dobili Bibliju kao znak početka njihova proučavanja Knjige. Kad je svečanost bila pri kraju, svi su se učenici popeli na pozornicu i zapjevali popularnu pjesmu o žudnji za mirom - ta o čemu bi drugom. Na kraju pjesme “Bog ti je podario poklon” (riječi, David Halfon) djeca su zamolila Boga da im podari samo jedan mali poklon: mir na zemlji. Na putu kući malo sam razmišljao o toj pjesmi. Za razliku od drugih pjesama koje moj sin pjeva za Dan državnosti i Hanuku odajući počast borbama koje su izborene bez straha i mraku koji je odagnan gorućom zubljom, on želi ostvariti mir bez znoja i krvi; želi da mu bude omogućen. Kao poklon, ne manje od toga. I čini se da je to mir za kojim žudimo: nešto zbog čega bismo bili jako, jako sretni da ga dobijemo besplatno, kao poklon. No, u suprotnosti s potvrđenom idejom da smo sami odgovorni za naš opstanak, mir ovisi o Božanskoj Providnosti. Mislim da je moj sin druga, ako ne i treća generacija indoktrinirana idejom da nam je izraelsko-palestinski sukob nametnut odozgo. Nešto poput lošeg vremena o kojemu možemo pričati, plakati nad njim, pa i pisati pjesme, ali oko čega ne možemo napraviti baš ništa da bismo to promijenili.

Prije dvije godine, kao dio posebnog projekta za koji je Haaretz angažirao pisce, intervjuirao sam izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Tijekom razgovora pitao sam ga što radi kako bi riješio bliskoistočni konflikt. Netanyahu je opširno odgovorio, raspravljao o iranskoj prijetnji i nestabilnosti ostalih vlada u regiji.

No, kad sam gotovo dječački stao inzistirati da mi odgovori na moje pitanje, priznao je da ne radi ništa kako bi riješio konflikt budući da je konflikt nerješiv. Pokazalo se da Netanyahu, hrabri bivši časnik elitnih specijalnih postrojbi koji se suočavao s nezamislivim u bitkama, misli isto što i moj sin i njegovi prijatelji iz razreda kad je riječ o miru. Ne bih želio pokvariti raspoloženje mom premijeru ni djeci u drugom razredu osnovne škole, ali nekako imam ozbiljan dojam da nam Bog neće darovati mir u skoro vrijeme; morat ćemo se sami potruditi da bismo ga ostvarili. I ako uspijemo, ni mi, ni Palestinci nećemo ga dobiti besplatno. Mir je, po definiciji, kompromis između strana i u toj vrsti kompromisa svaka strana mora platiti autentičnu, visoku cijenu ne samo u teritoriju ili novcu, nego i u stvarnoj promjeni pogleda na svijet.

Stoga bi prvi u nizu koraka za izgradnju povjerenja između nas i te stare, neostvarene fantazije moglo biti odbacivanje korištenja istrošene riječi “mir”, koja se odavno koristi u transcendentalnom i mesijanskom značenju i na lijevom i na desnom političkom krilu, te je bez odgode zamijeniti riječju “kompromis”. Ona bi mogla biti manje pobuđujuća riječ, ali u konačnici bi nas svaki put kad je koristimo podsjećala da se rješenje, za kojim žudimo, ne može pronaći u molitvama Bogu, nego u našem inzistiranju na napornom, ne uvijek idealnom dijalogu s drugom stranom.

Jasno, teže je pisati pjesme o kompromisu, posebno takve da ih moj sin i druga djeca mogu pjevati svojim anđeoskim glasovima. I ne izgleda jednako cool na majicama. Ali u suprotnosti s tom ljupkom riječi koja klizi s jezika i ne traži ništa od osobe koja je izgovara, riječ “kompromis” inzistira na istim preduvjetima od svih koji je koriste: prvo se moraju svi sporazumjeti o ustupcima, možda čak i više - moraju biti spremni prihvatiti pretpostavku da iza jedine i apsolutne istine u koju vjeruju možda postoji i neka druga istina. A u rasističkom i nasilnom svijetu u kojem živimo čak i takvo što ne bi se smjelo ismijati. (Etgar Keret, izraelski pisac)