IVO BANAC Papa i krik sestrice Zemlje

Negdje pri sredini Papine nove enciklike “Laudato si’” (Hvaljen budi), nakon prikaza korijena ekološke krize uzrokovane čovjekom i zamorne ispraznosti suvremenog života, nalazi se ovaj prijedlog: “Sve to ukazuje na hitnu potrebu našeg pristupanja smjeloj kulturnoj revoluciji. ... Nitko ne predlaže povratak u kameno doba, ali moramo usporiti i pogledati stvarnost na drukčiji način kako bismo prihvatili postignut pozitivni i održivi napredak, ali i povratili vrijednosti i velike ciljeve koji su pometeni našim neobuzadanim iluzijama veličine” (3:114). Ovaj ključni pasus govori o nakanama nove enciklike, ali i Bergoglieva pontifikata. Papa nam nudi drukčiji pogled na svijet - pogled koji je zatomljen u zadnjih dvjesta godina za dominantnog razdoblja modernosti: “Daleko od problema koji se mora riješiti, svijet je radosna tajna za kontemplaciju s veseljem i hvaljenjem” (12). Zato se Papa buni protiv tehnološke hegemonije koja je uništila velike dijelove sestrice Zemlje, kako se opetovano, riječima sv. Franje Asiškog, obraća našem planetu. Ujedno nas uči suzdržanosti naspram nadmene vjere modernog čovjeka, kojemu je sve raspoloživo i rješivo, a koji odbija uvidjeti kako je ljudsko i etičko propadanje usko vezano uz propadanje okoliša. Nasuprot takvim propustima, papa Franjo povezuje stanje siromašnih dijelova svijeta s krhkošću planeta te u varijantama ponavlja svoj dubinski uvid: sve je povezano.

Gubitak tradicijskih obzorja objašnjava zašto sekularni komentatori u Franjinoj encikliki vide u prvom redu ekološki dokument. Teže je objasniti zašto konzervativni katolici, ako ne podcjenjuju “Laudato si’” (jedan ga tradicionalistički portal zlobno predstavlja “Eminentno nepamtljivim”, Rorate caeli, 22. lipnja), doista misle kako je riječ o proizvodu katoličkog progresivizma (isto, 23. lipnja). Ustvari, enciklika ne skriva svoje izvore u tradiciji, niti se ustručava ukoriti konvencionalne ekologe (1:49, 59). Na očekivan prigovor zašto bi Crkva uopće zauzimala određen stav u vezi s ekološkim i društvenim pitanjima, on spremno odgovara da se nalazimo u prijelomnom trenutku brzih promjena i velike degradacije prirode, što je vidljivo iz prirodnih katastrofa i financijske krize (1:61). Zato je ova enciklika upućena cijelom svijetu, vjernicima i nevjernicima, uključujući onima koji negiraju Stvoritelja, a religiju tek podnose kao društvenu supkulturu (2:62). Daleko od optužbi da je na djelu neka hereza s globalnog juga, ovo je poruka tradicijskog kršćanstva, posve u skladu s učenjem tjelesnog Krista.

Nepotrebno je nabrajati sve primjere ekološke i društvene degradacije na koje se Papa referira. Možda je važno spomenuti da njegova raščlamba nije u suprotnosti s najboljim rezultatima prirodnih znanosti. Za njega je globalno zagrijavanje proizvod neumjerene ljudske potrošnje kroz emisiju stakleničkih plinova. On nalaže očuvanje okoliša na svim razinama, traži nadomjestak fosilnim gorivima, čak dovodi u pitanje uporabu klima-uređaja (1:55). Mnogo je važnije da masovna iseljavanja iz siromašnih zemalja povezuje s uništenjem okoliša, gubitkom voda i tropskih kišnih šuma, pretjeranim izlovom ribe, uzmicanjem lokalnih ekosustava. Krajnje je skeptičan prema tehnološkim pretenzijama koje često rješavaju probleme stvarajući nove (1:20).

Uza sva priznanja i zahvalnost koja pripadaju znanstvenim inovacijama, svjestan je da tehnokratska paradigma također pruža zastrašujuću moć koja potencira ljudski osjećaj dominacije nad svijetom (“Moramo razmišljati o nuklearnim bombama koje su bačene sredinom dvadesetog stoljeća ili o raspoloživoj tehnologiji koju su nacizam, komunizam i drugi totalitarni režimi koristili da bi ubijali milijune ljudi”, 3:104). Štoviše, papa Franjo predviđa nove svjetske sukobe oko prirodnih resursa, posebno vode (“Opsjednutost potrošačkim životnim stilom, ponajviše ako ga tek mali broj ljudi može održavati, može samo voditi u nasilje i međusobno uništenje”, 6:204). Svijet je istodobno jedinstven (“Moramo osnažiti uvjerenje da smo jedna jedinstvena ljudska obitelj”, 1:52) i pluralan. Svako stvorenje zaslužuje poštovanje, kao i rješenja koja pripadaju raznim tradicijama: “Poštovanje mora biti upućeno kulturnim bogatstvima raznih naroda, njihovoj umjetnosti i pjesništvu, njihovom unutarnjem životu i duhovnosti” (2:63). Zato pored katoličkih autoriteta navodi i poruke carigradskog patrijarha Bartolomeja, ali i jednog sufijskog učenjaka iz devetog stoljeća (Ali al-Khawas).

Papa Franjo isključuje kontrolu rasta stanovništa kao rješenje (1:50). Ne treba spominjati da osuđuje abortus (“Ne možemo iskreno zagovarati važnost skrbi za druga ranjiva stvorenja ... ako ne štitimo ljudski embrion”, 3:120), ali i sva ona rješenja koja vide problem u samim ljudima (1:60). Prava su rješenja u samoograničavanju, a ona su nedostupna ako na sebe gledamo kao na autonomne subjekte ili ako smo vođeni samoljubljem, a ne Bogom.

Zaključno, Papa je skeptičan prema trenutnom političkom vodstvu u svijetu, pa i prema potencijalu tržišnog gospodarstva (“Samo po sebi tržište ne može jamčiti integralni ljudski razvoj i društvenu inkluzivnost”, 3:109), premda ne u mjeri koja bi zadovoljila razne lijeve i desne kolektiviste. On relativizira vlasnička prava, što nije novost u kršćanskoj etici, ali vidi i prednosti poduzetništva (“Biznis je plemenito zvanje usmjereno k proizvodnji bogatstva i unapređenju našeg svijeta”, 3:129). Za nas je posebno važno uvidjeti do koje mjere Papa brani kulturne posebnosti, koje su meta potrošačkog društva: “Potrošačko viđenje ljudskih bića, ohrabreno mehanizmima današnje globalne ekonomije, nosi nivelirajući učinak po kulture, umanjujući njihovu neizmjernu raznolikost, koja je baština cijelog čovječanstva” (4:144). Razvoj društvene skupine traži sudjelovanje lokalnih ljudi unutar njihove vlastite kulture: “Nestanak jedne kulture jednako je ozbiljan, ako ne i ozbiljniji, od nestanka biljnih ili životinjskih vrsta” (4:145). Toliko za one koji ne znaju što je nacionalna kultura.

P.S.: Zanimljivo je pratiti kako krajnja desnica i tzv. ljevica usko surađuju u proizvodnji kaosa. Nakon što je Nataša Jovičić, zaslužna ravnateljica JUSP Jasenovac, imenovana posebnom savjetnicom predsjednice Republike za pitanja holokausta, nastupio je javni linč sa strane etnobiznismena i njihovih medijskih truba (potonji odreda pripadnici ugrožene vrste slobodnih novinara “sa snažnim emocionalnim nabojem”), koji su prepoznali priliku da se riješe gospođe Jovičić i ubace svoje kadrove na osjetljivo ravnateljsko mjesto. Da ih ovo pernato društvo ne bi nadmašilo, uskoro su se javili desni trogloditi s pozivom (autora Stjepana Razuma) da DORH pokrene istragu protiv Nataše Jovičić, jer je navodno krivotvorila popis jasenovačkih žrtava. Najnovija epizoda u mobingu Nataše Jovičić odigrala se prošloga tjedna, kad je jedan ugledni biograf u kolima iz premijerova voznog parka stigao u Jasenovac kako bi tri sata pritiskao jasenovačku ravnateljicu u nadi da će iznuditi njenu ostavku. Ovo je malo previše čak i za našu pomahnitalu sredinu. Siguran sam da nastavci slijede.