IVO BANAC Kako je popustljivi i kolebljivi Obama omogućio Vladimiru Putinu da postane gospodar situacije u Siriji

Dok mediji raspiruju zavist i zlovolju iznimno dokumentiranim pričama o premijerovim Omegama (i to u središnjem Dnevniku!) i izgledima da ministrica socijalne politike ostane bez ručka ako isplati sve mjesečne kreditne rate, ne tako daleko od nas vodi se zastrašujući rat. Savjet za ljudska prava OUN (HRC) upravo je objavio izvješće o stanju u Siriji. Utvrđeno je da je glavni razlog zašto civili nemaju pristup liječničkoj njezi posljedica “namjernog uništavanja bolničke infrastrukture”. Izvješće navodi kako su “provladini [čitaj: ruski] zrakoplovi kod Azaza 18. prosinca napali dječju bolnicu i ubili sedmero osoba, uključujući dvoje djece. Provladini zrakoplovi su 25. prosinca također udarili na bolnice u Azazu i Al-Eisu (Halep), što je dovelo do njihova zatvaranja.” Detaljno se opisuje masovno uništavanje društva, gospodarstva te najosnovnijih uvjeta života, koje po mnogo čemu podsjeća na rat protiv Bosne i Hercegovine, s tim što je sirijska situacija čak mnogo teža. Trenutnim stanjem upravlja Rusija, glavni saveznik Asadove diktature. Premda je Putinova izlazna strategija nejasna, teško je vjerovati da će primirje koje su zapadne sile i Rusija dogovorili za kraj današnjeg dana doista i potrajati. Izvori iz Pentagona i CIA-e već su u utorak tvrdili da se Rusija neće držati primirja (The Wall Street Journal, 23. veljače). Kao obično, u odnosima velikih sila nema mnogo iznenađenja.

Da bismo bolje razumjeli kako je došlo do sirijske katastrofe, posebno kad se važu (“realistični”, odnosno protuamerički) argumenti onih koji se protive uznemiravanju tiranija, moramo se vratiti u kolovoz 2013., kad je Barack Obama, suprotno naklapanjima o kontinuitetu američkih intervencija, popustio pred Putinom i zanemario vlastitu “crvenu crtu”, preko koje je Asadov režim debelo prekoračio uporabom kemijskog oružja protiv civilnog stanovništva. Prošlog je tjedna Laurent Fabius, bivši francuski ministar vanjskih poslova, u intervjuu za Radio Europe 1, rekao kako će “kad se bude pisala povijest, biti zapisano kako je to bila prekretnica, ne samo za krizu na Bliskom istoku, nego za Ukrajinu, Krim i za svijet” (europe1.fr, 16. veljače). “Neodređenost prvog pilota koalicije”, kako Fabius naziva Obamu, bitno je poremetila međunarodnu ravnotežu i ohrabrila rusku agresiju, koja je odnedavno usmjerena protiv Turske. “Koliko će se Srebrenica dogoditi u Siriji?”, pita se jedan turski političar u razgovoru s novinarkom Sylvie Kaufmann. Drugi, sad već s okom na intenzivno rusko miješanje u goruće kurdsko pitanje, Siriju i Irak, ali i Balkan, govori kako je Erdoğanova Turska za nekoliko godina prošla put od “nula problema” do “nula rješenja” (Le Monde, 12. veljače). Po Françoisu Heisbourgu, predsjedniku londonskog Međunarodnog institita za strateške studije (IISS), “idući američki predsjednik brzo će morati pokazati, i to u uvjetima koje bi radije izbjegao/gla, da je ono bio Obamin trenutak, a ne američki trenutak” (The New York Times, 22. veljače). Obamin zaključak iz predsjedničke kampanje 2007. godine, tj. da se potreba za sprečavanjem novih terorističkih napada pretvara u dokidanje ratova u Afganistanu i Iraku, dovelo ga je do pogrešnog zaključka kako Bliski istok jednostavno apsorbira vojnu silu - pa će i ruske intervencije biti jednako neučinkovite kao američke. No, pokazalo se da je Putin učio od sovjetskih i američkih iskustava u Afganistanu, kao i od američkih u Iraku. Vojna pobjeda nad neprijateljem tek je početak nove runde utapanja u živom blatu.

Zato je važno pregovarati kako bi se zaštitilo svako terensko proširenje: napad, pregovori, novi napad, novi pregovori, upravo kao u Ukrajini. Diplomacija je tek servis vojne agresije. Kad Halep padne, a to je, čini se, samo pitanje dana, Putin će biti gospodar Sirije, pa mu neće biti teško prepustiti ISIL Amerikancima i njihovim saveznicima. Spasiti Asadov režim od sigurne propasti važno je postignuće, a nosit će goleme posljedice za šire rusko susjedstvo. U Moskvi će autoritarni i diktatorski režimi ponovno tražiti jamstvo sigurnosti, a uloga SAD-a i Zapada bit će znatno relativizirana. Možda to nije ravno nekom nadmoćnom uspjehu, ali za Putina je to sasvim dovoljno, posebno kad se uzme u obzir da je sve to postignuto unatoč režimu sankcija. Pokazalo se, unatoč američkim iskustvima, da se intervencije itekako isplate.

Ruska politika je uspjela izjednačiti i gubitak partnerstva s Erdoğanom, tako izglednim prosinca 2014., kad je Putin u Ankari predložio plinovod Turski tok. I Ankara i Moskva sad se bave starom igrom poticanja manjinskih problema u suparničkom dvorištu. Još je Staljin, za vrijeme partnerstva s Hitlerom u studenomu 1940., u jednom neodmjerenom razgovoru najavljivao najbolji način podrivanja turskog susjeda: “Potjerat ćemo Turke u Aziju. Što je Turska? Tamo su dva milijuna Gruzijaca, milijun i pol Armenaca, milijun Kurda, itd. Turaka ima tek šest ili sedam milijuna” (Dnevnik Georgi Dimitrova, 25. studenoga 1940.). Kurdsko pitanje je trenutno naizglednije te Moskvi otvara povratak na stare zone utjecaja, gdje je Staljin 1946. poticao kratkotrajne eksperimente u iniciranju kurdske državnosti (Republika Mahabad u Iranu). Moskva je ovih dana gostila kurdske delegacije iz Sirije i Turske te i na taj način nudila alternativu američkoj nadmoći u iračkom Kurdistanu. Sa svoje strane, Ankara ohrabruje krimske Tatare i druge muslimanske narode na Kavkazu i Povolžju. Oružani sukob između Turske i Rusije, ne samo u Siriji, ne može se isključiti. Neki ruski strateški komentatori, primjerice Fjodor Lukjanov, ključni djelatnik u Putinovu klubu “Valdaj”, takav rasplet i očekuju (The Spectator, 20. veljače). Dok se koncentrični krugovi sa sirijskih ratišta mogu jasno pratiti od američke predsjedničke kampanje, koja bi morala odrediti budućnost američke strategije, do britanske igre s Europom (Brexit), kao da ova sve jasnija i izraženija mreškanja ne uspijevaju ostaviti dojam na hrvatsku svakodnevicu, gdje je opstrukcija već postala samoj sebi svrha. Možda je to zato što kod nas ima previše onih kojima je iluzija vlasti savršeno dostatna.

P.S.: Razmišljam o moratoriju na odgovore raznim klevetnicima. Ne mogu ih sve tužiti, jer to je zamoran posao, a i previše ih je. Možda bi najbolje rješenje bilo ono što je još u rujnu 1937. predlagao Friedrich Reck-Malleczewen (1884. - 1945.), konzervativni književnik i žrtva nacizma: “Odvesti klevetnika pred sud doista znači pružiti vragu više nego što ga ide - a uostalom, kad slučaj sramoćenja dotakne obiteljsku čast i najintimnije događaje, dvoboj je definitivno humanije sredstvo obračuna nego izložiti svoj dom i obitelj novinskim pričama, a sebe protjerati kroz šibe klepetavih uličarskih jezika.” Ali što učiniti sa smiješnim i pompoznim Vjeranom Zuppom koji bi me želio prikazati neupućenim (dakako, in vivo!) u sve njegove pseudodisidentske pokušaje? “Ako se ne varam”, počinje naš naduvenko svoju bi zarnu priču u kojoj pokazuje da se u svemu vara, kao što se varao kad je drhtao da će majka Partija biti prestroga prema njegovoj veličini, ravnoj (puf, puf) jednom Jean Paul Sartreu. Manje je zanimljiv patetični Dražen Katunarić.

Svašta je jadnik namrčio. Pa, neka je namrčio kad mu se mrči, ali zašto me je optužio da sam plagirao Jergovića? Kao da jado ne zna da je Jergović “šegrta Hlapića” posudio od Slobodana P. Novaka, koji je Katunariću to ime nadjenuo još davne 1994. godine. I kad smo već kod plagijata, Katunariću se Julien Benda mnogo vrti po glavi, kao da je jedino on čitao Bendu. Toliko mnogo da je pasus o Bendi autoplagirao (nećete vjerovati!) iz svog intervjua u Vijencu (br. 216, 13. lipnja 2002.). Da, upravo 2002. godine! To su, dakle, naši nepotkupljivi europski intelektualci. Varajte se, varajte, možda se i prevarite.