Ivana Peruško i sentimentalno putovanje na kraj izgubljenog svijeta

Bio sam mlad ‘u vrijeme rata’ i volio sam automobile, no kada hodaš po Nevskom prospektu u proljeće i kada su žene odjevene lagano i lijepo. Kada nastupi proljeće i kada su oko tebe žene, žene, žene, teško je hodati prljav.” Evo karakterističnih rečenica iz ove neobične, žanrovski teško odredive, lutajuće, avanturističke, ratničke, memoarsko-avangardističke, svakako formalističke, čudne, čudne, čudne knjige. Književnost jednoga jezika ili jedne društvene zajednice ne biva velika po velikim knjigama, romanima i junačkim spjevovima, svojih velikih pisaca, klasika i utemeljitelja. Ona je velika upravo po onim čudnim, žanrovski problematičnim, stilski zaošijanim, često marginalnim, vazda apartnim knjigama svojih genijalnih suputnika.

Viktor Šklovski, kojeg njegova prevoditeljica Ivana Peruško Vindakijević piše Šklovskij, a ovaj će ga njezin i njegov čitatelj, pozivajući se na hrvatske i nehrvatske pravopisne tradicije i običaje, pisati Šklovski, sovjetski je i ruski književni povjesničar, teoretičar, filmolog, ćaća po staljinovcima ozloglašenog formalizma, guru Serapionove braće, autor knjige “Energija zablude: knjiga o sižeu”, koja je ovom čitatelju i njegovom nadobudnom društvu iz ranih dana značila mnogo, uzdizala ih je i odgajala, kao i brojnih drugih knjiga, prevođenih u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu, i važnih u vrijeme kada se o književnosti govorilo kao o nečemu važnom, pa tako i monografija o Vladimiru Majakovskom i o Sergeju Ejzenštajnu, važnih kako samo dobar govor o književnosti i umjetnosti važan može biti.

Šklovskog se u našem društvu voljelo zato što je Šklovski o književnosti i o filmu pisao upravo onako kako se piše književnost sama. Njegov je tekst bio stiliziran kao snažna, ali i vrlo zabavna proza. Poslije će mi teško ići u glavu zašto i drugi ne pišu tako i čemu služi administrirajući, tvrdi, isprazni, poučavateljni stil u većine naših književnih povjesničara i teoretičara… Knjiga “O teoriji proze”, njegov relativno rani rad, koju sam u prijevodu Mirjane Grbić i Filipa Grbića čitao prije nekoliko godina, u izdanju Izdavačke knjižarnice Zorana Stojanovića iz Novoga Sada, zacijelo je najljepša, najimpresivnija književno-kritička knjiga koju sam pročitao. I možda je dobro što je nisam čitao ranije…

“Sentimentalno putovanje”, podnaslovljeno s “Uspomene, 1917. - 1922.” objavljeno je krajem 2018. kod zaprešićke Frakture. Riječ je o knjizi za koju ćete sasvim krivo pretpostaviti da sadrži memoare Viktora Šklovskog iz vremena građanskog rata i više revolucija što su protutnjale ruskom i ukrajinskom zemljom i čovjekovim životom. Nisu to memoari, a nisu ni ratničke uspomene, kako će vam se učiniti na drugi i treći pogled, nije ni precizan komesarski izvještaj o putovima i stranputicama revolucije, što ćete pomisliti na četvrti i peti pogled. Osim toga, riječ je o prilično nesentimentalnoj knjizi. Jedino što je otpočetka istina jest da je riječ o putovanju.

Ratujući, a pomalo i bježeći od posljedica vlastitog ratovanja, Šklovski je, kako piše u pod-podnaslovu, proputovao od Peterburga, preko Galicije, Perzije, Saratova, Kijeva, opet Peterburga, pa Dnjepra, još jednom Peterburga, sve do Berlina. Načini na koje pisac stilizira izvještaj o putovanju izmjenjuju se iz poglavlja u poglavlje, ponekad i iz stranice u stranicu. “Sentimentalno putovanje” genijalna je, i svakako namjerna, kupusara. Kupusara genija. Pored toga što izvještava o putovanju, Šklovski izvještava o načinu na koji se o putovanju piše, te o načinima na koje se općenito može, smije i treba pisati. U pozadini priče, u tajnom podtekstu ovoga čudnog i čudesnog teksta, Šklovski ispisuje svojevrsni poetički, književni, avangardistički manifest. Ovo je svijet, ovo je tekst, vidite što ćete s njima!

“Većina je ljudi revoluciju doživjela kao praznike kojima se nisu nadali.” Pa četrdesetak stranica dalje: “Rusija je boljševike izmislila kao neku vrstu sna, kao motivaciju za bijeg i pronevjeru. Boljševici nisu krivi što smo ih usnuli.” Nevoljnik Šklovski, međutim, nije bio boljševik kada je bilo na vrijeme, nego je kao eser ratovao na strani Privremene vlade i zlosretnog kozačkog generala Kornilova, čija je trapavost potkopala i Privremenu vladu i Aleksandra Kerenskog.

Čak je stigao primiti i orden od istoga tog Kornilova. O tome, također, Šklovski piše, gorko, duhovito i pametno, nakon čega se, kada boljševici na sve strane prevladaju i kada se povede računa o tome što je tko radio i gdje je tko bio, Šklovski naokolo sklanja i bježi pred pripadnicima Črezvičajnaje komisije, boljševičke tajne policije, koju je netom osnovao bjeloruski Poljak, u povijesti na zlu glasu, Feliks Đeržinski. Sam Bog, i urođena mu okretnost vidre, Viktoru Šklovskom pomogli su da kroza sve ovo pronosa živu glavu. I sve to, a da nije prestao misliti o književnosti i estetici. Ili o tome kakva je estetika potrebna, kakva književnosti, kakva stilska formacija, da se sve ovo izrekne.

Samo duhovit čovjek prođe kroz pakao i vrati se neoštećen. Šklovski je ubitačno duhovit. I suvremen. Recimo, posve je opsjednut automobilima, kamionima, motornim vozilima. Godine su kasne desete i rane dvadesete onoga našeg stoljeća, i ta je opsesija futuristička. Šklovski je budućnosnik, prorok novoga doba, premda politički gubitnik.

Za jednoga svog ubijenog učenika kaže samo: “A bio je dobar vozač.” Nekoliko redaka niže: “Znam vozače koji su ostajali u svojim automobilima i koji nisu ništa uzimali (Nisu krali u općoj pljačkaškoj navadi, op. M.J.), osim kerozina i vozila. Voljeli su Rusiju i nisu noćima mogli spavati zbog nje.” A onda, stotinjak i više stranica dalje, jedna od onih rečenica u koje se zaljubljujem: “Asirci su se branili poput vukova koji grizu prednja svjetla automobila.” Događa se to u Perziji, u Iranu dakle, gdje se odviju najuzbudljivije, a možda i najbolje stranice knjige. Gdje je Šklovski mogao vidjeti vukove kako nasrću na upaljene automobilske farove? Vjerojatno nigdje. Ali to je svejedno.

Ako je takav prizor i vidio, i ako je iz viđenoga stvarao metaforu o vukovima i automobilskim svjetlima, kojom će opisati očajničku obranu drevnoga naroda osuđenog na nestanak, njegova stilska virtuoznost nije ništa manja. Nema razlike između onog što čovjek vidi i što čovjek zamišlja, premda Šklovski inače insistira da se piše samo o viđenome i o stvarnome. U rečenici “Asirci su se branili poput vukova koji grizu prednja svjetla automobila” staje sav dvadeseti vijek. Naše neprežalno stoljeće!

“Da sam imao ondje bar jednog bliskog čovjeka, da se nisam tako silno htio vratiti knjižnicama, nikada ne bih napustio Istok.

Još me nešto spajalo s Istokom - ovdje nije bilo antisemitizma.

U vojsci se pričalo o tome da je Šklovskij Židov. Na to me upozorio jedan židovski oficir, koji je izgledao kao drug po profesiji, friško je završio vojnu akademiju. Upoznao sam ga kod blagajnika.

U Perziji, kao i u Turskoj, Židovi nisu predmet osude.”

I o ovom je, dakle, riječ u “Sentimentalnom putovanju”. Knjizi koja se, kao i svaka dobra knjiga ove vrste, čita kao nonfikcionalni izvještaj o stanju stvari i kao izvanredno stilizirana fikcionalna proza, kao poezija epohe. Odjeknu tako kroz nju čitateljeve asocijacije na Isaka Babelja, pa na Danila Kiša. Još jedna karakteristika velike književnosti: premda sasvim lokalna, određena jednim selom, gradskim kvartom ili srezom, velika književnost nikada nije asocijativno vezana samo za kulturu i jezik iz kojih je potekla.

Nešto i o Ivani Peruško Vindakijević. Premda je potpisana kao prevoditeljica i autorica uvodnog teksta, s “uputama za čitanje” “Sentimentalnog putovanja” Ivana Peruško za ovu je knjigu više od toga, njezina zagovornica, zastupnica i pronositeljica. Poput onih profesora i prevoditelja, redom pisaca s golemim kulturnim i književnim autoritetom, koji su za naše književnosti, hrvatsku, srpsku, bosanskohercegovačku, slovensku, jugoslavensku, učinili mnogo više od onog što je bilo sugerirano njihovim zvanjima i položajem, tako se i Ivana Peruško s ciljem upoznavanja vlastite književnosti s Viktorom Šklovskim i njegovim “Sentimentalnim putovanjem”, sama transformira u Šklovskog, ona biva on. To i kao uvodničar i kao prevoditelj radi besprijekorno, s autoritetom dostojnim Aleksandra Flakera ili Ive Hergešića.

Nije samo o ovoj knjizi i o Šklovskom riječ. Ivana Peruško Vindakijević književnošću se bavi na način starinski, kao svijetom artefakata, kao estetski hijerarhiziranim sustavom, koji nije podložan izvanknjiževnim relativizacijama ni bolonjskim akademskim onanijama za prosječno nezainteresiranu studentariju, koja samo gleda kako bi s Erazmom u akademski turizam. Ona je od onih starinskih sveučilišnim profesora koji svojim radom čine uslugu književnosti. Šteta što je u tome gotovo posve usamljena. Začudno ostrvljena.