ISTRAŽILI SMO NA LICU MJESTA: JESMO LI KUPILI STARE KANTE? Izraelci su u čudu nakon lavina kritika zbog kupnje 30 godina starih borbenih aviona

Čvrst stisak ruke i razmjena državnih zastava koje su prethodno skinuli s ramena borbenih pilota Izraela i Hrvatske u izraelskoj vojnoj zračnoj bazi Ramat David 9. travnja 2018. godine jedan je od najznačajnijih vojnih i političkih događaja za Hrvatsku koji se dogodio u nekoliko posljednjih godina. Od zemlje koja je zbog svoje povijesti bila na crnoj izraelskoj listi, Hrvatska se pretvorila u strateškog, vojnog i političkog partnera Izraela. Stisku ruke i razmjeni zastavica prethodio je zajednički 44-minutni let izraelskog i hrvatskog pilota pukovnika Željka Ninića u borbenom avionu F-16 Barak koji se na simboličan način može smatrati zatvaranjem knjige negativnih odnosa između Izraela i Hrvatske i otvaranjem one nove koja nudi mnogobrojne poslovne, vojne i političke šanse Hrvatskoj. Ako ih mi budemo znali iskoristiti.

Odluka državnog i vojnog vrha da Hrvatskog ratno zrakoplovstvo opremi novim borbenim avionom proizvedenim 1987. i 1988. godine, izazvala je lavinu kritika. U pravilu onih koji su se dosad s avionom susreli kad su negdje putovali onim civilnim, a neki ni to. Kao što se u ovoj zemlji svi razumiju u nogomet, tako su sad svi eksperti za borbene avione. “Stare kante” i “izraubani” dva su najčešća sinonima za 12 aviona F-16 Barak koje je Hrvatska odlučila kupiti. Za takvu percepciju dijelom su krive nedovoljne ili gotovo nikakve informacije o tome što to Hrvatska zapravo kupuje. O Gripenu ili američkom Viperu kao konkurentima znalo se puno. O Baraku malo ili gotovo ništa. Osim da su stari.

U Izraelu smo boravili četiri dana. Posjetili smo dvije aviobaze izraelske vojske. Koliko je izraelskoj strani bilo važno da pokaže o kakvim je avionima riječ govore i riječi glasnogovornice izraelskih zračnih snaga da u bazu Ramat novinari nikad dosad nisu imali pristup. Posjetili smo i dvije perjanice izraelske vojne industrije - Elbit i Israel Aerospace Industries. Razgovarali smo s izraelskim pilotima, časnicima, poslovnim ljudima koji će raditi na produljenju život­nog vijeka hrvatskih šesnaestica i, što je najvažnije, s hrvatskim pilotima koji će koris­titi te avione. Pukovnik Željko Ninić, koji je Baraka isprobao, kaže: “Barak je čudo od aviona, pun snage. Oprema je vrlo dobro složena. Imao sam priliku koristiti kacigu DASH (Display and Sight Helmet), koja ima ciljnik spregnut s glavom pilota i ključne informacije o upravljanju avionom prenosi na kacigu. Stoga moj let iz zadnje kabine nije bio klasičan let iz zadnje kabine, gdje u pravilu ne vidite ništa, nego, s obzirom na kompleksnost opreme i integraciju, pravi užitak.” Prema njegovim tvrdnjama, ovo je najbolji izbor za Ratno zrakoplovstvo za sljedeće razdoblje. Pukovnik Davor Turković, prema riječima ministra obrane budući vojni izaslanik u Izraelu, naglašava da je ovo i više nego odličan izbor za Hrvatsku u ovom trenutku. Iako se konstantno spominje da je pri izboru količina raspoloživog novca za kupnju bila presudan faktor, on tvrdi da nije. “Veliki utjecaj na izbor imale su performanse i sposobnosti aviona. A Barak je top avion koji će Hrvatskoj osigurati mogućnosti kojih u ovom trenutku nismo ni svjesni.”

Satni resursi

U bazi Ramat David je 117 eskadrila koje u svom sastavu imaju upravo i jedino Barake. Baza je udaljena 50 kilometara od libanonske granice i oko 60 kilometara od sirijske. - Barake koristimo za čuvanje naših granica prema tim dvjema zemljama. Do libanonske granice nam treba pet minuta - objašnjava zapovjednik eskadrile kojeg javno možemo predstaviti kao Major T. Dok čekamo da se pukovnik Ninić vrati iz svoje misije, iz baze je poletjelo osam Baraka, a još ih je nekoliko bilo na stajanci. Na pitanje o ukupnom broju Baraka, zapovjednik baze uz smiješak odgovora da je to stroga tajna. Izraelski borbeni pilot, kojem se zbog zaštite ne objavljuje identitet a lice skriva ispod letačke kacige, na prigovore da je riječ o “staroj kanti” gleda nas s čuđenjem i samo se osmjehuje. “Premda kupujemo nove avione, Barak ćemo u Izraelu koristiti barem još deset godina.” U zapovjedništvu eskadrile imaju samo hvale za “naše” avione. Iz svake geste i riječi izvire samopouzdanje i zadovoljstvo kad govore o Baraku. - Nemate brige, kupili ste odličan avion - tiho mi kaže jedan od izraelskih časnika.

A da bi ga Izraelci koristili još deset godi­na, na Baraku se mora obaviti Service Life Extension Program (SLEP). Riječ je o pove­ća­nju broja sati naleta. U slučaju naših Baraka sa 8000 na 11.000 sati. I tu se zapravo krije cijela tajna “starosti” aviona F-16 Barak. - Za razliku od aviona istočne proizvodnje koji imaju vremenske i satne resurse pa nakon određenog broja godina više nisu za upotrebu, kod F-16 je situacija drukčija. Kod njih nije važan broj sati naleta. Kad avion dođe do 8000 sati naleta, on se rastavlja, pregledava i sve što je dotrajalo, eksploatirano, popravlja se ili mijenja. I avion je ponovo spreman za letenje - objašnjava Benjamin Cohen, prvi čovjek tvrtke LAHAV, koja je dio Israel Aerospace Industries. To znači da se avion detaljno rastavlja, svaki dio pregleda i ako je, recimo, krilo dotrajalo, zamijeni se, ako je dotrajao neki drugi dio, on se mijenja. Kao lego-kockice. I nakon toga odbrojavanje satnog resursa kreće od nule. Ninić i Turković tvrde da je 3000 sati po avionu uz korištenje simulatora koji je u također u paketu zajedno s avionima više nego dovoljno za naše potrebe.

Avion broj 041

U LAHAV-u se među ostalim radi i taj zahtjevni posao SLEP-a pa će i hrvatski avioni biti nadograđivani u njihovim pogonima nedaleko od Tel Aviva, što je također u cijeni koju su Izraelci ponudili Hrvatskoj. Cohen vrlo jasno ističe da nadogradnju rade i na Baracima koji su u sastavu izraelskih zračnih snaga. “Kako kojem avionu izlazi satni maksimum, dolazi kod nas u pogon.” Time je opovrgnuta još jedna “istina” koja se provlači u hrvatskoj javnosti da Izraelci nikad dosad nisu radili SLEP na svojim avionima te će im hrvatski avioni biti prvo iskustvo u tom poslu. Cohen otkriva i da će nadogradnja 12 hrvatskih aviona trajati 36 mjeseci. Odnosno da će avioni biti isporučivani kako koji bude završen. I ono što je iznimno važno, postupak SLEP-a obavlja se pod strogim nadzorom i u suradnji s predstavnicima Lockheed Martina, proizvođača aviona, koji je dao odobrenje za “dizanje” Baraka za još 3000 sati i jamči njegovo daljnje korištenje do isteka resursa.

U Izraelu smo brzo naučili da kod Izraelaca niti jedna gesta ili potez nije slučajan. Tako nije bio ni slučajan izbor aviona kojim je letio pukovnik Ninić. Osim što je odabran avion registarske oznake 041, što sugerira na nekadašnji pozivni broj za Zagreb, taj se avion 2005. srušio pri slijetanju zbog tehničke greške. Pilot se katapultirao, a Barak je gotovo uništen. Izraelci su pokupili njegove ostatke i sedam godina kasnije vratili ga u eskadrilu te ga konstantno koriste. U našem Ratnom zrakoplovstvu, naravno, znali su za taj podatak i vjerojatno im nije bilo drago što njihov pilot leti baš u tom avionu. No, Izraelci su čuli kakve se rasprave vode u Hrvatskoj o njihovim avionima i znali su da će ovaj podatak biti objavljen pa su baš pred hrvatskim novinarima i hrvatskom pilotu željeli pokazati koliko vjeruju svojoj vojnoj industriji i o kakvoj je “staroj kanti” riječ. Hoće li jednog dana i ovaj avion biti u sastavu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, nije poznato. Naime, još nije poznato kojih će 12 aviona biti prodano Hrvatskoj. To će se znati tek nakon potpisa ugovora o prodaji, a pregovori o ugovoru počinju sljedećeg tjedna.

Tajna oprema

U paketu za Hrvatsku Izraelci su ponudili i uređenje infrastrukture, dakle uređenje i gradnju hangara, uređenje piste, gradnju objekta za hidrazin. Za razliku od nekih drugih ponuditelja koji su zaključili da postojeći hangari HRZ-a nisu dobri ili da avioni na pistu zadarskog aerodroma ne mogu slijetati, Izraelcima je postojeća infrastruktura zadovoljavajuća i samo je treba ponešto nadograditi pa će i u tom slučaju Hrvatska imati manje izdatke. Naime, izraelska vojna filozofija počiva na učinkovitosti, a ne na dojmu i izgledu. To se vidi na svakom koraku. Dok Hrvatska vojska pati od velikih formalnosti, kod Izraelaca to uopće nije važno. U njihovim vojnim bazama susrećete se sa stvarima koje su vam nepojmljive za takvu vojsku. Već na ulazu vidite stražarnice koje izgledaju kao da će se baš sad srušiti. U bazi ponegdje je trava visoka do koljena, neki objekti su u lošijem stanju negoli oni u našim godinama napuš­tenim vojarnama. Vojnici hodaju u različitoj obući, neke vojnikinje u ljetnim šlapama otvorenih prstiju, drugi vojnici u izlizanim čizmama i poderanim odorama. Časnik za sigurnost koji nas je pratio nije imao futrolu, nego je pištolj zataknuo iza leđa, u hlače, nitko ne nosi kape, pušenje je na stajanci aviona, naravno, dopušteno itd. Njima je najvažnije da je vojnik osposobljen i da je objekt funkcionalan, vanjski izgled ih ne zanima.

Jedina stvar koju nam ni hrvatski piloti, a ni Izraelci ne otkrivaju je oprema hrvatskih Baraka. Poznato je da će biti NATO kompatibilni, da će nositi inicijalno naoružanje, rakete kratkog dometa američke proizvodnje, da će piloti imati spomenutu kacigu DASH. I to je to. Koji će radar imati, koju protuelektronsku zaštitu i drugu opremu, to je tajna. - Nitko 30 godina nije snimio unutrašnjost kabine Baraka. Postoji razlog zašto je to tako - napominje pukovnik Ninić. Razgovori o opremi aviona s Izraelcima su navodno bili jako tvrdi, ali se hrvatska strana izborila za ono što je željela. Pukovnik Turković napominje da je ugovorena oprema sasvim dovoljna za sadašnje potrebe HRZ-a. - Trošiti stotine milijuna za naoružanje i opremu koja će biti u skladištu sasvim je neracionalno. U slučaju potrebe, sigurno ćemo imati sve što nam treba - naglašava pukovnik Turković.

Gospodarska korist za Hrvatsku od kupnje borbenih aviona bio je jedan od konstantnih strateških uvjeta koje je ponuditelj morao ispuniti. Budući da je off set u sklopu vojnih poslova zabranila Europska komisija, ponuditelji su javno mogli ponuditi samo gospodarsku vojnu suradnju u vezi s tim poslom. Prema službenim tvrdnjama Ministarstva obrane, izraelski paket vojne gospodarske suradnje težak je oko 4 milijarde kuna, otprilike u vrijednosti nabave aviona.

Poslovna suradnja

U sklopu izraelskog ministarstva obra­ne ustrojen je SIBAT - međunarodna ob­rambena korporacija, institucija koja se bavi plasiranjem izraelskih proizvoda u inozemstvo, realizira ugovore o suradnji između država po principu vlada - vlada, realizira industrijsku suradnju drugih država s izraelskom obrambenom indus­trijom itd.

U slučaju Hrvatske upravo su u SIBAT-u procijenili da bi Elbit i IAI bili najkvalificiraniji za gospodarsku surad­nju s našom zemljom. Avivit Keinan regio­nalna je direktorica SIBAT-a za Europu te je zadužena i za Hrvatsku.

Ona će u ime SIBAT-a sudjelovati u pregovorima o ugovoru za prodaju aviona Hrvatskoj, a dosad je s američkom stranom uspješno realizirala nekoliko stotina ugovora kojima se Izraelu dopušta prodaja vojne opreme i naoružanja američkog porijekla.

Tvrdi nam da su potencijali za suradnju golemi. Sudjelovala je u više razgovara s hrvatskim kompanijama tijekom natječajnog procesa. Spominje HS Produkt i Zrakoplovno-teh­nički centar u Velikoj Gorici. Upravo je ZTC bio najspominjanija hrvatska tvrtka za našeg posjeta Elbitu i IAI-u. Naime, te dvije kompanije smatraju da ZTC ima velike potencijale u budućnosti. IAI ima namjeru investirati u strateško partnerstvo sa Zrakoplovno tehničkim centrom, što bi omogućilo i ulazak ZTC-a u nove poslove održavanja komercijalnih aviona.

U hanga­rima IAI-a za našeg posjeta obavljali su se radovi na preinakama putničkih aviona u cargo. Tako je na liniji bio i jedan Boeing 747. O koliko je važnoj i uspješnoj tvrtki riječ možda najbolje govori podatak da im je Lockheed Martin povjerio izradu 811 krila za avion F-35.

Dosad su ih isporučili 50. - Pa ako su dobri Amerima za taj posao, valjda onda nešto i vrijede - uz smiješak komentira jedan član hrvatskog izaslanstva. Adrian Zanescu, potpredsjednik Elbita, spominje nam da je jedna od mogućnosti da u ZTC-u budu Elbitovi simulatori za pilote aviona Beechcraft. Zanescu je prvi predstavnik Elbita koji je i službeno potvrdio da su vodili ozbiljne razgovore s HS Produktom o gradnji tvornice pješačkog streljiva u Hrvatskoj. No, svi ističu da je za početak konkretnog posla važan potpis ugovora o kupnji aviona.

HUMMER BEZ VOZAČA Dvije i pol tone teško vozilo pokretano uz pomoć konzole

Ono što je vrlo važno za hrvatske kompanije mogućnosti su transfera tehnologije i znanja koje posjeduju izraelske kompanije. A te mogućnosti su velike. U to smo se i sami uvjerili na malom poligonu u okviru IAI-a. Malo smo se odmaknuli od razgovora o avionima, a domaćini su nam pokazali svoje rezultate u razvoju robotike. Na poligonu su bila parkirana vozila za razminiranje i jedan Humvee.

Na prvi pogled, ništa posebno. A onda su se pojavila dvojica s konzolama u rukama malo većim od onih za PlayStation. I igra je ubrzo počela. Jedan je u ruke uzeo konzolu, prstima stisnuo neke tipke i dvije i pol tone težak Hummer je krenuo. Bez vozača! Impresivno je gledati kako tako jedno glomazno, teško vozilo bez problema svladava prepreke dok je vozač tko zna gdje. Izraelska vojska sustav Guardium razvila je kako bi, među ostalim, izbjegla žrtve u napadima iz zasjeda ili od improviziranih minsko-eksplozivnih sredstava.

U borbenoj operaciji vojnik iz udaljene baze može koristiti naoružanje, a na ekranu mu se slika s bojišnice prikazuje u realnom vremenu. Vrlo impresivno. Slična je situacija i sa strojem za razminiranje kojim vozač na daljinu upravlja i čisti minsko polje. Ako će se samo dio takve i slične tehnologije transferirati u Hrvatsku, nabava Baraka bit će isplativa.