GENETSKA BOLEST

ISTINITA PRIČA: 'Živio sam punim plućima jer sam se bojao smrti! Sudbina me spasila, ali mi je uzela suprugu!'

'Ni danas ne znam što me spasilo, možda je dala život za mene'

U mojoj obitelji svi muškarci, već nekoliko generacija, umiru točno u četrdeset i trećoj godini. Kako se približavam četrdesetoj, nije mi lako i počeo sam raditi razne gluposti, a sve iz podsvjesne želje da se spasim, da promijenim taj naš genetski kod. Ta naša genetska bolest malo je kod nas poznata, navodno je češća u nekim dijelovima Amerike. No, ništa me to ne tješi jer meni se uopće još ne umire.

Otac Zvonimir umro je kad su meni bile dvadeset i tri godine. Ni moj otac nije imao mnogo više kad je umro djed. Uh, kako mi je drago što imam kćer. Koliko se zna, lanac zna biti prekinut, samo rijetko, i kad je riječ o muškarcima, ali nije otkriveno kako, zašto i kada. Ah, ta medicina! I zato ja živim po motu mojih muških predaka: Zauzmi svoju traku i ne daj se! Odnosi se to na opasne njujorške ulice i neki mafijaški film u kojem su uživali moji preci. Živim kao da ću doživjeti sto, samo se tu i tamo malo pribojavam pa nešto izvedem.

Kako obožavam filmove s Jamesom Bondom, počeo sam i ja piti suhe martinije, s više džina, a manje vermuta. Naprosto me osvojila njegova izreka kako je najsuši kad boca džina dugo stoji u sjeni boce vermuta. E, to sam počeo primjenjivati čim sam ušao u četrdesetu. Pretpostavljam kako mi ne može više naškoditi, ali sigurno može ubiti u meni bakterije, viruse i ostale nevolje što kolaju mojim krvnim žilama i mojim tijelom. Samo se nadam da neću postati pijanac. A to je, kako sam počeo, sasvim moguće. Moja mala Laura od osam godina čudno me gleda kad po kući hodam s čašom u ruci. Pravo malo žensko, kojem je usađeno da tu nešto ne valja, jer nitko joj ništa, koliko ja znam, nije govorio o mojoj čaši. A supruga Marijana navečer, kad ostanemo sami, gunđa poluglasno:

- Pobogu, Danko, čemu sad još i to?

- Misliš da sam napravio već dovoljno gluposti?

- Mislim da uništavaš sam sebe, da nisi tip za alkohol. Sjeti se kako je bilo kad smo imali vinograd a ti pravio vino.

- Dobro, vinograda više nema, majka ga je dobro prodala i ja više neću praviti loše vino. A odakle ti možeš znati da ja nisam takav tip. Mislim da baš uživam u tom džinu.

- Ne vjerujem ti, samo ćeš tijelo impregnirati alkoholom.

- Pa i to je nešto, to može ispasti dobro.

- Još nisam čula da alkohol može biti lijek.

- E, u mom slučaju svašta može biti lijek, a nitko o tome nema pojma.

- Oh, Danko, Danko, pa ona “truvada”, koliko nas je to samo stajalo.

- Znaš što, ako slučajno preživim, onda mi gunđaj. Zasad se hvatam za sve slamke spasa.

Obično ona prva popusti i ušuti. Ne shvaća kako činim sve što mi padne na pamet ne bih li se nekako spasio. A najviše sam ljut na znanost, na medicinu, što već jednom ne otkriju lijek za sve takve potmule nepoznate bolesti. Što će nam rakete koje lete po Svemiru kad ne poznajemo svijet oko sebe. Zapravo, mogao bih se javiti kao putnik u onoj raketi koja se neće vratiti na zemlju nego će ostati kružiti oko nje.

Da, prije džina neko sam vrijeme koristio “truvadu”, lijek za HIV. Jedva sam dolazio do njega, uvjeren da mi može koristiti, no to je bila tek jedna moja faza. A bila je povezana s bolešću prijatelja Antona, koji je prvo zaradio hepatitis, a onda je postao nosilac virusa HIV-a. Srećom, do danas virus nije prerastao u bolest.

Obojica smo i dalje optimisti, volimo se šaliti i smijati usprkos svemu, kao kad smo bili u osnovnoj školi. Ja znam baš sve o njemu, a i on o meni. Mada i on voli Bonda, ne usudi se prijeći na suhi martini. A moja supruga Marijana nekad je bila njegova djevojka. Dijelili smo u životu gotovo sve i ostali najbolji prijatelji. U šali se pitamo koji će otići prvi. Zna se kamo…

Kratkotrajno smo imali i zajednički biznis - izrađivali smo metalna postolja za lijesove, nakon što smo ustanovili da toga nema na tržištu. A onda smo isto tako odustali od tog posla jer je bio premorbidan. Nekako smo se bojali da njime izazivamo sudbinu. Prešli smo na nešto bezazlenije - boce za vodu, u raznim omotima i kaputićima, sa Swarovski kristalićima ili običnim stakalcima. Nije da nam posao baš ludo ide, ali miče se, pogotovo za blagdane. Tada nema tog poklona kojeg netko neće kupiti.

Naši vikendi su posebna priča. Upravo se bojimo imati malo mira. Već smo se penjali po stijenama, skakali s padobranima, boksali s vrećama, točnije trenirali. Ali do borbe s partnerom nismo stigli.

Sad se vikendom bavimo gymkhanom, novim sportom za koji smo sami napravili prepreke, na zemljištu trećeg prijatelja. Inspiracija nam je bila tv-emisija o tom sportu s nizom prepreka - gume, zidići, bačve, kamenje. I samo treba zaobilaziti prepreke i što prije stići do cilja.

Prilično smo si time zakomplicirali život pa smo i bračne družice uvukli u sport, zatim i djecu. Treba neprestano mijenjati rekvizite za prepreke, kositi travu, čistiti. Mogli bismo to početi i naplaćivati. Samo nam treba malo reklame. Polako razrađujemo i tu mogućnost. Novac bi nam i te kako dobro došao.

Sve nam to nije dovoljno, pa se nas dvojica dogovaramo da se posvetimo budizmu. Upravo ga proučavamo i odgovara nam što treba zanemariti ja, to želimo obojica. Jednostavno, koliko je moguće, zatajiti sebe. Trudimo se svim silama ne misliti na sebe i zato radimo tolike gluposti od kojih nema koristi, ali niti štete. Jedino smo ženama došli na vrh glave. Kad smo ih jednog vikenda, uz roštilj, čuli kako razgovaraju o nama, shvatili smo da su i moja Marijana i Antonova Ines zapravo shvaćale naše porive i bijeg od stvarnosti.

Do četrdeset i druge godine živio sam svakako, samo ne dosadno i jednolično. Pretpostavljam da je sa mnom bilo jako teško, a pratiti moj ritam gotovo nemoguće. A onda je došao moj rođendan i našao sam se zaista u panici. Je li me sudbina sustigla? Ili će me nekako zaobići pa zaboraviti? Ili ja uopće nisam u opasnosti? Možda sam je nekim svojim budalastim postupkom uspio prevariti?

Bio sam zimski čovjek, rođen kad je padao snijeg. Samo ove godine na moj rođendan nema snijega. Je li to znakovito? Naime, meni je sve bilo znakovito i tražio sam znakove u najmanjim sitnicama.

Za svaki slučaj, odmah ujutro počeo sam piti. Nisam želio svjestan dočekati rođendan, a još manje sljedeći dan. Toliko sam bio u panici da sam želio samo spavati, prespavati barem dva dana. I uspio sam. Ne sjećam se ničeg, u mojoj kući nije bilo nikakvog slavlja. Možda su Marijana i Laura nešto i smislile ali moje ih je stanje omelo. I one su bile u strahu, ali nisu htjele priznati. Pa što, to je ipak samo moj rođendan i moj život. Budem li živ, slavit ću druge godine.

Dva dana nakon rođendana prestao sam piti. Moja žena je u pravu, nisam ja tip za alkohol. Jedva sam dočekao da prođe i ta faza pa sad što bude, bit će. Prisiljavao sam se živjeti kao sav ostali svijet. Anton također. Hodali smo oprezno kao po jajima. Tek nakon dva mjeseca više nismo govorili o onome što bi nas moglo zadesiti. Kako obojica imamo po jednu kćer, neki dan smo razgovarali kako bi bilo pametno da dobijemo još po jedno dijete. Tad ćemo biti tako zaokupljeni da nećemo stići misliti ni na što drugo. Ines i Antonu je liječnik zabranio novu djecu, s obzirom na njegovo stanje. Zato smo se mi potrudili. Marijana je uskoro ostala trudna. Sreći nije bilo kraja kad smo saznali da nosi djevojčicu. Samo se Marijana osjećala mnogo lošije nego kad je nosila Lauru. To je pripisivala godinama:

- Koliko je lakše biti mlada majka, sigurno sam prestara za dijete.

- Ma kakvi, ne misli tako, za mene si mlada. A i ja sam nekim čudom pregrmio tu četrdeset i treću godinu. Dalje će biti lakše.

Sve do poroda supruzi nije bilo bolje. Vukla se po kući kao magla, a onda je iznenada jedne noći, dok je padao snijeg, dobila trudove. Malo prerano, još nismo očekivali porod. Bit će to zimsko dijete, kao ja.

Dobili smo zdravu djevojčicu, Anju. Ja sam već imao četrdeset i četiri godine, a Marijana godinu manje, ali bivala je sve lošije. Nekoliko dana nakon poroda, umjesto da ustane, više se nije dizala iz kreveta. Nadali smo se da će se ipak oporaviti, da je sve samo poslijeporođajna depresija. No, jedne je večeri vrlo rano zaspala i ujutro se više nije probudila.

Gotovo sam i ja umro, ali od šoka. Što se to dogodilo? Preživio sam onu kritičnu godinu, ali je zato ona, je li umjesto mene, zatvorila oči?

Zaposlio sam se u maloj tvornici alata kod sestrina muža. Vodio sam im financije. A prije i poslije posla trčao sam k djeci, po djecu, zbog djece. Morao sam biti majka i otac i uz pomoć sestre i majke nekako sam to uspijevao. Više nisam želio ni pomisliti na obiteljsku bolest i zašto je mene preskočila. Pogotovo se nisam usudio misliti da je prešla na moju suprugu. Je li me spasio lijek za HIV ili velike količine suhog martinija? Ili me sudbina zaboravila i preskočila? Živio sam sto na sat i postajao sve spretniji u kući. Drugo mi nije preostajalo. Osjećao sam se potpuno zdravim, samo neispavanim. Kad bih uspio sjesti, odmah bih zaspao.

Moja sestra nije imala djece, a k njoj je navraćala prijateljica s malom djevojčicom, koja je bila razvedena, pa mi je sestra rekla:

- Vas biste se dvoje mogli ujediniti, tako bi djeca imala oba roditelja.

Bio sam osupnut:

- Primijetio sam samo da ti je prijateljica jako zgodna, ali to sa mnom nema nikakve veze. Ja sam jedan umorni otac.

- Nikad se ne zna, a inače se zove se Barbara.

- Pa lijepo ime.

- Vidiš, i ime joj je lijepo - smješkala se moja sestra.

No ja zaista nisam htio, a ni stizao, misliti na Barbaru. Još mi je pred očima bila Marijana, a zatim moje male kćeri.

Moja je sestra ponekad i prijateljici pričuvala dijete. Tako je kod nje bila puna kuća žena, a kad bih se ja pojavio, bio sam njihov princ. Bile su spremne za mene učiniti baš sve.

O bolesti više ni riječi. Kao da smo svi bili uvjereni da je moja supruga umrla umjesto mene, ali ostala je zagonetka kako se to moglo dogoditi. Da nisam bio non-stop umoran, od posla i mojih kćeri, nije da nisam imao nekoliko novih ideja što bih sve mogao raditi. No, mislim da za to više uopće neće biti vremena. A možda ni potrebe. Sve više sam svjestan da sam se izvukao, a vjerojatno nikad neću saznati zahvaljujući čemu.

Trebalo mi je vremena da pažljivije promotrim prijateljicu moje sestre, čija se djevojčica rado igrala s mojima. Ali Barbara i ja tek smo razmijenili pokoju riječ. Dok se moja sestra nije ozlijedila na stazi naše gymkhane. Morala je mirovati pa je Barbara sve češće bila kod mojih, pomažući majci oko djece i brinući za moju sestru. I kuhale su zajedno za punu kuću žena.

Život mi se jako promijenio. Za svoje ludosti i igre s adrenalinom više nisam imao ni volje, ni vremena. Snašla me neka čudna ozbiljnost. Sve češće sam noću meditirao. Mučio me pojam pravednosti koje nije bilo na vidiku. Kako nije bilo Marijane, morao sam dopustiti kćerima, pa i majci i sestri, da se oslone na mene, pogotovo kad sam opazio da sam potreban i Barbari. Bilo mi je to neobično jer cijeli život sam se ja oslanjao na njih, no polako sam postajao taj na kojeg se šest žena može osloniti.

Kad se samo sjetim kako sam u četrdeset i trećoj godini mislio da je moj život već završio, a evo što mi je sve priredio. Iznenađenje jedno za drugim. Ni pomišljao nisam da će krenuti ovim putem i da ću biti dovoljno jak za novi život. Kao da nikad nisam pio, penjao se, letio, boksao s vrećom…

Ni sam ne znam kako sam uspio pronaći vremena da se viđam nasamo s Barbarom. Dok su naše tri kćeri navečer spavale, prvi put smo bili sami i dugo se gledali bez riječi. A onda su nam se ruke spojile. Zatim usne. Osjećaj koji smo oboje zaboravili.

Živ sam, ponovno osjećam da sam zaista živ. Da mogu dohvatiti i oblake za našu djecu i za nju. Moja je sestra uvijek bila pametnija od mene, zato je i shvatila da Barbara i ja možemo zajedno, a tako će naše tri kćeri dobiti majku i oca.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 05:53