ISTINITA PRIČA: 'Zbog poslijeporođajne depresije razmišljala sam da naudim svome djetetu!'

Sjela sam na krevet sva preznojena dok mi je srce snažno lupalo. Oh, ne, ne opet taj san! Zašto stalno to sanjam? Bilo je to bio četvrti ili peti put otkako je Tin rođen da sanjam taj san koji me toliko plašio da se nisam usudila nikome reći za njega, pa ni svom mužu Dubravku.

Tiho sam se izvukla iz kreveta da ga ne probudim. Radio je sljedeći dan i trebalo mu je sna. Ja sam se doma brinula za dijete pa sam mogla odspavati preko dana dok maleni spava. Ušla sam na prstima u Tinovu sobu i nekoliko trenutaka stajala kraj njegova krevetića, osluškujući ga kako diše.

Na svjetlu koje je dopiralo iz hodnika mogla sam jasno vidjeti njegovo lice - bio je prekrasan, moj tek mjesec dana star sinčić. Njegova mala prsica su se podizala i spuštala. Bojala sam se da neću biti dobra majka. Stresla sam se od užasa pri pomisli na jezivi san, u kojem sanjam da ubijam svoga sina. Bože! Nisam se usudila vratiti u krevet i riskirati da ponovno proživim to iskustvo. Na satu je bilo četiri i dvadeset. Dubravko je trebao ustati za posao u pet i trideset. Sjedila sam nepomično na kauču nekoliko minuta, a zatim sam se odlučila ispružiti.

- Gordana, što radiš tu? Zašto nisi u krevetu? - probudio me Dubravkov glas. Ustala sam i protrljala oči. Moj je muž stajao iznad mene u pidžami gledajući me još snenim očima. Uto je i Tin počeo plakati. Grudi su mi se napunile mlijekom kao odgovor na plač djeteta.

- Nisam mogla spavati. Nisam ti htjela smetati pa sam se premjestila ovdje. Idem nahraniti Tina.

Dan mi je bio ispunjen brigom za moje novorođenče. Uživala sam ga hraniti i bila sam ponosna što mogu dojiti svoje dijete. Istodobno sam se brinula dobiva li dovoljno mlijeka, dobiva li na težini.

Sama sam to teško mogla procijeniti. Sljedeća kontrola bila je za tri tjedna. Pitala sam se trebam li možda nazvati patronažnu sestru ili liječnika. Željela sam razgovarati s nekim, ali bojala sam se da će misliti da sam paranoična novopečena mama i da će mi se smijati.

Tijekom dana oči bi mi se često bez razloga ispunile suzama. Nikad u životu nisam se osjećala tako iscrpljeno i umorno. Kad bih se barem mogla dobro naspavati, mislila sam. Drijemanje preko dana dok je Tin spavao nije mi puno pomagalo. Jela sam jer sam znala da moram, ali ništa mi nije imalo dobar okus. Bila sam bezvoljna i potištena. Trebala sam biti sretna, ali nisam bila. Osjećala sam samo tugu i strah, a nisam imala nikoga oko sebe kome bih se mogla povjeriti. Znala sam da bi svatko pomislio da sam luda da mu kažem što mi se događa, o čemu razmišljam. Zatvorili bi me u neku ustanovu i više nikad ne bih vidjela svoje dijete. Nikome se nisam usudila reći da mi padaju na pamet misli da ubijem svoje dijete. Kako da to ikome kažem? Bila sam u strahu da ću poludjeti, izgubiti razum i postupiti impulzivno, ali nije bilo nikoga tko bi me mogao saslušati i shvatiti.

Sjetila sam se kako mi je, kad sam imala osamnaest godina, otac naredio da se riješim netom okoćenih mačića.

- Imamo previše mačaka oko kuće, riješi ih se kako znaš i umiješ! - rekao je svojim uobičajenim autoritativnim tonom kojem se nitko nije usudio usprotiviti. Što sam trebala napraviti? Otišla sam u štagalj i uzela šest crno-bijelih još slijepih mačića i stavila ih u košaru. Majka maca me gledala svojim velikim žutim očima i žalosno mijaukala. Odnijela sam mačiće duboko u šumu gdje me nitko nije mogao vidjeti i tamo ih ostavila tako bespomoćne da uginu od gladi.

Kad sam se vratila kući i rekla mami da sam ostavila mačiće da uginu, mama je samo mirno rekla "u redu" i nastavila guliti krumpir za ručak. Sad mi se činilo da se ta epizoda vratila kako bi me proganjala.

Tinov plač me prenuo iz misli. Otrčala sam u dječju sobicu i podigla uplakani zavežljajčić, tako bespomoćan, tako sićušan, baš kao oni mačići. Sjela sam, uzela ga u naručje i počela hraniti promatrajući njegovu novouređenu sobicu. Kako je bilo zabavno birati pastelne boje prikladne i za djevojčicu i za dječaka jer do poroda nismo željeli znati spol djeteta. Obojili smo zidove u nježnu krem boju koja se dobro uklapala sa žutim zavjesama, šarenim prekrivačem koji sam sama isplela i tapetama s bijelim ovčicama kojima sam oblijepila jedan zid. Dobro je da nisam izabrala tapete s malim macama, to bi me zaista otjeralo u ludilo.

Dragutin i ja bili smo u braku četiri godine, oboje smo izgradili karijeru, a kad smo kupili lijepu kuću s tri sobe i vrtom u predgrađu, bili smo spremni za dijete. Dvije godine nisam uspijevala zatrudnjeti i već smo počeli razmišljati o posvajanju. Ali toga ljeta smo proveli dulji godišnji odmor na moru i kad smo se vratili u grad, otkrila sam da sam trudna. Odmah smo rekli vijest obitelji i prijateljima.

Upravo tad sam bila promaknuta na šefovsko mjesto i imala sam oprečne osjećaje u vezi s tim da imam dijete, iako sam ga silno željela. Ipak sam se morala odreći posla koji sam voljela. Nismo mogli ostaviti dijete cijeli dan na brigu dadilji. To bi nas koštalo gotovo cijelu jednu plaću. Zato smo morali stegnuti remen što se tiče financija i nekako živjeti samo od Dragutinove nastavničke plaće.

Vika djece iz susjedstva koja su išla u školu vratila me u sadašnjost. Tin je u međuvremenu počeo tonuti u san. Promijenila sam mu pelenu, a zatim ga ponovno stavila u kolijevku. Dugo sam ga promatrala. Odjednom mi se pred očima pojavila scena koja se stalno iznova odigravala u mojoj glavi. Scena u kojoj ubijam svoju bebu. Oh, Bože! Kako da to zaustavim? Što da napravim?

Molila sam i molila, ali scena se stalno ponavljala. Nisam to više mogla podnijeti. Trebala bih se ubiti da Tin može živjeti bez svoje lude majke! Odlučila sam nazvati svog svećenika iz župe u koju sam odlazila i zamoliti ga da me posjeti. Morala sam razgovarati s nekim! Nisam mogla reći Dragutinu što mi se mota po glavi - nasmrt bi se uplašio i odveo me u psihijatrijsku bolnicu ili bi pokušao umanjiti moje strahove govoreći mi da se nepotrebno brinem. Sigurno bi rekao da sam samo umorna i da mi nedostaje sna kao svim novopečenim majkama te me uvjeravao da će sve biti u redu. Naravno, nije on taj koji se morao odreći karijere i biti iz dana u dan doma s uplakanim djetetom. Nije on taj koji je još bio u bolovima od epiziotomije. Tako sam nazvala župu i ostavila poruku da me otac Ivan nazove. Nazvao me nakon nekoliko minuta i odmah sam se rasplakala.

- Moram razgovarati s nekim. Možete li doći k meni? - rekla sam kroz suze.

- Naravno. Odgovara li vam oko deset?

- U redu, puno vam hvala! - rekla sam osjetivši olakšanje, ali i strah.

Što ću mu reći? Ne mogu mu reći da mi na pamet pada da naudim vlastitom djetetu. Ne mogu mu reći da razmišljam o tome da naudim sebi!

Otac Ivan je došao točno u deset. Tina sam, na sreću, upravo bila nahranila i spavao je. Pozvala sam svećenika da sjedne sa mnom u dnevni boravak.

Ponudila sam mu čaj, ali je odbio.

- Onda, Gordana, kako ti mogu pomoći? Izgledaš vrlo potišteno. Moram priznati da sam se zabrinuo kad si se onako rasplakala preko telefona. Reci mi što te muči?

Suze su mi odmah krenule niz lice. Nisam mogla prestati jecati.

- Oprostite, dajte mi minutu da se saberem...

Ispuhala sam nos i obrisala suze papirnatim rupčićem.

- Cijelo vrijeme sam umorna. Nisam mislila da će biti tako teško imati dijete. Iscrpljena sam, osjećam kao da se više nikad neću dobro naspavati! Stalno plačem. Oče, imam osjećaj da ću poludjeti!

Duboko sam uzdahnula, a zatim nastavila drhtavim glasom.

- Bojim se da neću biti dobra majka Tinu. Užasno me strah. Bojim se da nešto nije u redu sa mnom.

Gledala sam svog župnika pitajući se što misli. Mora da sam izgledala strašno onako izbezumljena, očiju crvenih od suza.

- Čini se da imaš postporođajnu depresiju, to je često kod žena koje rode. Dio problema je nedostatak sna. Savjetujem ti da razgovaraš sa svojim liječnikom o tome. On te vjerojatno može uputiti na neku grupu potpore ili ti propisati neki lijek koji će ti pomoći.

- Ne mogu uzimati nikakve lijekove jer dojim - rekla sam, gužvajući bjesomučno papirnate rupčiće u svom krilu.

Otac Ivan me pažljivo slušao toplo se smiješeći.

- Pa onda je potporna grupa možda pravo rješenje za tebe, mjesto kamo bi mogla odlaziti i razgovarati s drugim novopečenim majkama. Vidjet ću mogu li što saznati o tome u svojoj župi. Ima jedna gospođa koja dolazi u crkvu, ima četvero djece, dakle ima iskustva. Zove se Jadranka. Mislim da će ti se svidjeti.

- U redu, hvala vam - rekla sam puna nade. - Vrijedi pokušati.

Svećenik je zatim molio skupa sa mnom, tražeći snagu, smjernice i pomoć od Boga. Na kraju mi je pružio ruku i oprostio se rekavši:

- Molit ću se za tebe, Gordana. Upamti da me možeš bilo kad nazvati.

Osjećala sam se malo bolje nakon razgovora s njim i zapravo sam se nadala da ću što prije upoznati gospođu Jadranku o kojoj je govorio. Više se nisam osjećala tako osamljeno, iako mu nisam otkrila svoje najdublje strahove i noćne more.

Kad je svećenik otišao, ušla sam u dječju sobicu provjeriti Tina. On je na sreću i dalje spavao.

- Ništa mi neće pomoći - ni potporna grupa, ni liječnik, ni molitve. Grozna sam osoba kad mi pada na pamet da naudim svom djetetu. Ne zaslužujem živjeti, ne mogu više ovako živjeti. Tumarala sam neko vrijeme po kući, previše nervozna da bih zaspala, a zatim sam donijela odluku. Podigla sam slušalicu i nazvala svoju prvu susjedu. Bila je to starija gospođa, umirovljenica, koja je uglavnom cijele dane provodila kod kuće.

- Dobro jutro, gospođo Đurđa. Gordana je, susjeda. Mogu li vam ostaviti Tina na par sati? Moram nešto obaviti, a ne mogu ga voditi sa sobom. Čini mi se da je vani prehladno za njega.

- Naravno, draga, nema problema. Uživat ću ga čuvati, divno je dijete!

Brzo sam zgrabila dvije bočice formule za bebe koje sam već pripremila za hitne slučajeve i strpala ih u torbu za pelene. Umotala sam Tina u dekicu i odnijela ga kod gospođe Đurđe.

- Puno vam hvala, Đurđa. Neću dugo - rekla sam, poljubivši Tina na rastanku u obrazić. Oči su mi se ispunile suzama jer sam shvatila da je to zadnji put da ga vidim.

- Jesi li sigurna da ti je dobro? - upitala me susjeda gledajući zabrinuto moje crvene oči i blijedo lice.

- Da, dobro sam, samo sam umorna.

Odvezla sam se do najbliže trgovine, gdje sam kupila bocu Južnjačke utjehe, a u torbici sam imala dvije bočice tableta za spavanje i tableta protiv bolova koje su mi ostale u kući još od smrti majke koja je svoje zadnje dane provela kod mene. Naoružana svim tim, odvezla sam se u park kraj rijeke, kilometrima daleko od svoga doma. Znala sam da sam izabrala dovoljno osamljeno mjesto gdje će me teško itko naći.

Hladan jesenji vjetar rastjerao je sve ljude iz parka. Obuzeo me čudan mir dok sam se vozila vijugavim putem. Parkirala sam automobil na malom proplanku okruženom drvećem. Mislila sam na bol koju će moja smrt uzrokovati mojim najbližima, ali najvažnije je bilo da Tin bude siguran bez mene u blizini. Bolje da umrem ja nego Tin. On je nevin i ne zaslužuje majku poput mene. Razmišljajući o tome, otpila sam dugi gutljaj Južnjačke utjehe. Usta su mi se iskrivila u grimasu od slatkog i žestokog okusa, ali odmah zatim osjetila sam kako mi se toplina širi tijelom.

Drugi gutljaj je već kliznuo puno lakše. Gledala sam hladnu rijeku koja je protjecala nekoliko metara od mog auta. Smeđe lišće kovitlalo se u vrtlozima oko stijena. Odjednom se voda pred mojim očima pretvorila u krv. Potisnula sam krik i brzo otpila još par gutljaja. Drhtavim prstima sam otvorila bočicu i nekoliko tableta zalila pićem.

Suze su mi se nezaustavljivo slijevale niz lice. Bilo je iznenađujuće lako umrijeti: nekoliko pilula, zatim gutljaj pića, još par tableta pa gutljaj pića. Činilo mi se kao da u daljini čujem glas: "Gordana, ne čini to. Volim te! Ne znam što ćemo Tin i ja bez tebe!“ Zatim glas moga oca koji mi naređuje da ubijem mačiće.

U mojoj se glavi izmiješalo mnoštvo glasova dok sve nije preraslo u košmar. Bože, oprosti mi, ali svima će biti bolje bez mene, pogotovo Tinu. Moram ovo napraviti zbog njega. Osjećala sam snažnu vrtoglavicu i mučninu. Vid mi se zamaglio i osjetila sam naglu malaksalost. Bočica s tabletama je ispala iz mojih onemoćalih ruku. Da barem nestane to zasljepljujuće svjetlo koje mi udara u oči. I da barem utihne taj uporni isprekidani zvuk, čula sam samu sebe kako mrmljam.

Čula sam ljude oko sebe kako razgovaraju, ali ništa nisam shvaćala. Samo sam htjela utonuti natrag u ugodnu tamu i tišinu. Čula sam kako neko kaže:

- Dolazi k svijesti. Tlak joj raste. Puls je jači. Moramo samo paziti na ove jetrene enzime. Predoziranje tabletama može oštetiti jetru.

Ništa mi nije imalo smisla. Kao kroz maglu, iznad sebe sam vidjela muškarca u bijeloj kuti.

- Čini se da će se izvući, ali zadržat ćemo je u bolnici dan-dva na promatranju.

Pitala sam se o čemu razgovaraju. Negdje u mom pomućenom mozgu shvatila sam da ipak nisam umrla. Oh, Bože! Sad će me zauvijek zatvoriti negdje. Zašto jednostavno nisam umrla?

Kad sam sljedeći put otvorila oči, vidjela sam da Dragutin stoji pokraj mene i osjetila da me drži za ruku.

Pokušala sam nešto reći, ali nisam mogla. Iz mojih je usta izlazilo samo nejasno mrmljanje. Samo sam htjela spavati. Kasnije me mlada žena u plavoj bolničkoj odori probudila kad mi je došla izmjeriti tlak. Pokušala sam se boriti protiv svoje omamljenosti pokušavajući se sjetiti što mi se dogodilo. Zadnje čega sam se sjećala je da sam zaspala nakon što sam popila hrpu tableta i skoro cijelu bocu Južnjačke utjehe. Zacijelo me netko našao u parku i odveo u bolnicu. Oh, zašto me jednostavno nisu pustili da umrem! Što će sad biti sa mnom? Hoće li me zatvoriti u psihijatrijsku bolnicu? Gdje je Dragutin? Želim vidjeti Dragutina!

- Vitalni znakovi su normalni, to je dobro - rekla je sitna crnokosa žena. - Ja sam sestra Jelena. Uskoro ćete dobiti doručak. Mogu li još što napraviti za vas?

- Ne, samo želim vidjeti svoga supruga. Ne želim više ostati ovdje - zavapila sam.

U tom trenutku Dragutin je otvorio vrata i provirio u sobu držeći u ruci ogroman buket crvenih ruža.

- Zdravo, draga. Drago mi je što te vidim budnu. Kako se osjećaš? - upitao me.

Njegov je osmijeh djelovao krajnje izmučeno i imao je crvene podočnjake oko očiju. Došao je do mene i poljubio me, a zatim smo se oboje slomili i zaplakali.

- Oh, Dragutine, oprosti mi. Zabrljala sam, zar ne? Nisam znala što drugo napraviti. Bila sam uplašena, sama i umorna. Možeš li razumjeti? - rekla sam grcajući u jecajima.

- Zašto mi nisi rekla, Gordana? Nisam imao pojma da ti je tako teško. Ništa nisi govorila, osim da si stalno umorna. Da sam barem znao, pomogao bih ti da potražiš stručnu pomoć. Napravio bih bilo što samo da ti bude bolje, zar sumnjaš u to?

U suprugovim očima jasno sam vidjela bol i strah.

- Ja sam grozna osoba, ne mogu biti dobra majka, jednostavno ne mogu! - rekla sam, a zatim sam jecajući zarila glavu u jastuk. U tom trenutku začuli smo lagano kucanje na vratima. U sobu je ušao liječnik, stariji čovjek ugodna lica.

- Dobar dan, ja sam doktor Jurić, psihijatar. Vaš me liječnik zamolio da vas posjetim. Odgovara li vam da sad porazgovaramo nekoliko trenutaka? Prvo bih želio razgovarati s gospođom pa vas molim da nas ostavite malo nasamo - rekao je obrativši se mom mužu.

- Oh, naravno! Bit ću vani u hodniku - rekao je Dragutin i izišao iz sobe.

Dr. Jurić je primaknuo stolac bliže mom krevetu i počeo mi postavljati pitanja. Bio je ugodan i ljubazan i mogla sam razgovarati s njim kao da se oduvijek znamo. Rekla sam mu baš sve, uključujući svoj strah da bih mogla nauditi svom djetetu. Imala sam osjećaj kao da mi je veliki teret pao s leđa kad sam napokon nekome povjerila svoju najdublju, najmračniju tajnu.

- Bojim se da će me zatvoriti u neku instituciju i da će me zauvijek odvojiti od mog djeteta. Hoćete li im reći da to naprave? - upitala sam gledajući sa strepnjom dr. Jurića.

- Sad neću ništa reći, osim da se odmorite. Ali svakako ćemo odmah započeti liječenje antidepresivima. Znam da dojite svoje dijete, ali bit će sasvim u redu da mu dajete formulu za bebe. Najvažnije je izliječiti vašu depresiju da možete ozdraviti, vratiti se kući i brinuti se za svog sinčića.

Dr. Jurić se toplo nasmiješio i stavio mi ruku na rame.

- Želim da znate da ovo što proživljavate nije nešto neuobičajeno. Zove se postporođajna depresija i ozbiljan je problem koji treba liječiti. Brojne novopečene majke prolaze kroz to u određenom stupnju, ovisno o hormonalnim promjenama koje se događaju nakon rođenja djeteta. To je biokemijski problem. Ostavit ćemo vas nekoliko dana u bolnici da vidimo kako reagirate na lijekove i da vas držimo pod nadzorom. Ići ćemo dan po dan, ok? Vratit ću se ponovno sutra. Sad idem razgovarati s vašim mužem, onda ću ga poslati k vama - rekao je na kraju i izišao iz sobe.

Razmišljajući o njegovim riječima, u meni se probudio tračak nade. Biokemijski problem? Možda ipak nisam luda? Možda me neće zatvoriti u ludnicu? Možda ću ipak biti u stanju brinuti se za svoga sina? Dragutin se vratio u sobu.

- Tvoja je sestra stigla rano jutros iz Slavonije. Uspjela je dobiti slobodno na poslu da nam pomogne oko Tina - rekao je sjevši na stolac pored mene. Laknulo mi je znajući da Dragutin ima pomoć s djetetom. I dalje sam osjećala krivnju zbog onoga što sam učinila, što sam dopustila da se sve to dogodi i što nisam odmah potražila stručnu pomoć.

Dragutin me poljubio na rastanku i otišao. Crvene ruže u vazi kraj mog kreveta bile su zadnje što sam vidjela prije nego sam utonula u san.

***

Dojila sam svoje drugo dijete, tromjesečnu Hanu, dok se dvogodišnji Tin igrao na podu u sobi s drugom djecom. Bili smo na dječjem rođendanu u susjedstvu. Primijetila sam da jedna od žena koju sam taj dan upoznala, Gabrijela, izgleda posebno umorno. Ništa čudno, s obzirom na to da je bila novopečena majka s tek dva tjedna starom djevojčicom.

- Kako ide? - upitala sam je. - Kako se snalaziš s dojenjem, majčinstvom i svim tim.

- Moram priznati da nisam imala pojma da će biti tako teško - rekla je, a oči su joj se ispunile suzama.

- I ja sam imala teško razdoblje nakon Tinova rođenja. Mislila sam da ja to jednostavno neću moći. Imala sam gadan slučaj postporođajne depresije i bojala sam se govoriti o tome. Na sreću, uspjela sam dobiti stručnu pomoć i lijekovi su mi jako pomogli. Ali najviše mi je pomogla grupna terapija s drugim mladim majkama koje su bile u istoj situaciji. Mislila sam da je samo meni tako, ali otkrila sam da nisam sama.

Iznenadila sam se što mogu s takvom lakoćom govoriti o toj temi.

- Mogu li te nazvati kasnije, možda večeras da mi daš ime nekoga s kim bih mogla razgovarati? - upitala me zahvalno. - Pokušala sam razgovarati s mužem, ali on ne želi slušati moje jadikovke nakon cijelog dana provedenog na poslu. On jednostavno ne razumije…

- Naravno, nazovi me kad god hoćeš, evo ti moj broj - rekla sam i izdiktirala joj svoj broj telefona, a zatim sam počela pakirati stvari i spremati djecu za polazak kući jer sam morala spremati večeru. - Bit će mi drago da imam priliku razgovarati s nekim odraslim! Majčinstvo je divno, volim svoju djecu, ali ima dana kad se poželim maknuti od svega i družiti se s prijateljicama.

Smjestila sam djecu u auto u njihove sjedalice i odvezla se kući, uživajući u mirisu otpalog lišća i toplim bojama jeseni.