BRAK IZ PAKLA

ISTINITA PRIČA: 'Posesivan suprug htio me samo za sebe! Izgubila sam bebu jer me namjerno trovao!'

'Morala sam dati otkaz i nigdje nisam smjela bez njega. Bila sam sigurna da bih s djetetom lakše podnosila brak u kojem nisam pronalazila nimalo zadovoljstva, ali tek je tada pokazao svoje pravo lice '

Nisam trebala pristati na ovo. Kako sam se samo dala nagovoriti? Nervozno sam lomila prste zagledana u bolničku zgradu pred kojom je prijateljica Irena već nekoliko minuta tražila slobodno parkirno mjesto.

- Hajde, Marija, samo hrabro. Pa nisi ti jedina koja ima problema - ohrabrivala me Irena i konačno uspjela pronaći jedini slobodan prostor.

Izišla je iz auta, dok sam ja ostala sjediti na suvozačevu mjestu. I dalje nisam bila sigurna da je odlazak psihijatru dobra ideja. Otkako sam prije tri mjeseca spontanim pobačajem izgubila bebu, uopće nisam izlazila iz kuće. Zatvorila sam se u četiri zida, a Ireni su trebali dani i tjedni da me nagovori na posjet psihijatru. Sama je sve sredila, bez znanja mog muža Božidara, a ja sam se samo trebala pojaviti u ordinaciji u dogovoreno vrijeme.

- Idemo li? Već je deset sati - otvorila je vrata požurujući me. Dok smo išle prema bolničkom ulazu, osjećala sam kako mi koljena klecaju. Nisam imala nimalo volje ni želje nepoznatom čovjeku otvoriti svoju dušu. Tim više što ni samoj sebi nisam bila spremna priznati istinu.

Bilo mi je preteško suočiti se s činjenicom da je moj brak potpuni promašaj. Sedam dugih godina u kojima nije bilo ni dana sreće. To mi se razdoblje činilo kao cijeli život. Kako sam samo pogriješila udavši se za Božidara! Pri pomisli da ću s njim morati nastaviti dalje, a imala sam tek trideset i pet godina, obuzeo me osjećaj sličan panici.

Kad smo izišle iz dizala na prazan bolnički hodnik, zastala sam. Prijateljica se okrenula i gotovo zavapila:

- Marija, nemoj sad odustati. Molim te, sigurna sam da će ti ovo pomoći - osjetila je da sam spremna pobjeći glavom bez obzira.

- Ja to ne mogu. Uostalom, meni nitko ne može pomoći - rekla sam i okrenula se natrag prema dizalu upravo kad su se otvorila jedna vrata. Ugledavši nas, mlada je sestra prozvala moje ime.

- Ovo je Marija - rekla je Irena pokazujući na mene.

- Izvolite, gospođo, danas nema gužve, valjda zbog blagdana. Nećete čekati - obratila mi se sestra ljubazno, držeći vrata otvorenima. Nisam imala kamo te sam pomirena sa sudbinom ušla u predsoblje psihijatrijske ordinacije. Namjeravala sam sjesti, ali me sestra ponovno prozvala:

- Možete odmah doktoru.

Ušla sam u svjetlom obasjanu prostoriju i za stolom ugledala čovjeka u bijelom ogrtaču. Imao je spuštenu glavu i naočale na nosu. Ne dižući pogled s papira na stolu, obratio mi se ljubazno:

- Izvolite, sjednite.

Spustila sam se nesigurno u naslonjač preko puta velikog stola i bacila uznemiren pogled po psihijatrijskoj ordinaciji.

- Kako ste? Lijep je dan, zar ne? - tek kad je ponovno progovorio, pogledala sam ga bolje.

Umjesto odgovora, zapiljila sam se u njegovo lice. Iako je prošlo punih petnaest godina, prepoznala sam ga. Bio je to Ivan, moj nekadašnji dečko s kojim sam prekinula nakon nepunih godinu dana hodanja. Bilo mi je tada dvadeset, a njemu godinu više. Upravo je završavao prvu godinu medicine. Znači, postao je psihijatar, shvatila sam, na trenutak posve zaboravivši zbog čega sam došla.

Očito je i on mene prepoznao jer je šutnja bila vrlo duga. Promatrao me pozorno neko vrijeme, a onda skinuo naočale i odložio ih na stol. Nakon početnog iznenađenja usne su mu se razvukle u osmijeh. I dalje je bio iznimno zgodan, a godine su ostavile traga tek na njegovoj tamnoj kosi, sada na zaliscima prošaranoj sijedim vlasima.

- Marija, ti si! Ne mogu vjerovati. Drago mi je što te vidim - reagirao je spontano i iskreno. Činilo se da je i on načas zaboravio da sam pacijentica. Ustao je i preko stola mi pružio ruku.

- Da, eto, prošle su godine. Kako si? - upitala sam ga zbunjena neočekivanim susretom s bivšim dečkom.

- Nije loše. Živi se i radi. Nisam znao da si ti naručena. Želim reći, nisam shvatio po imenu - pogledao je u neki papir na kojem je očito imao zapisana imena pacijenata.

- Sada nosim drugo prezime. Suprugovo - dodala sam tiše, tek sada svjesna da sam zapravo njegova pacijentica.

- Da - kratko je uzvratio. Na trenutak je djelovao zamišljeno, a onda me upitao:

- A ti? Nisi, izgleda, mene očekivala - shvatio je da nisam znala kod kojeg liječnika idem.

- Nisam. Prijateljica me naručila, pa zato… - smela sam se, odjednom svjesna da bih upravo njemu morala ispričati svoje intimne probleme, što mi nije nimalo odgovaralo.

- Nadam se da ti ne smeta.

- Što? - bila sam sve više smetena.

- Što sam te baš ja primio.

- Zapravo, da. Nisam ni namjeravala doći, ali moja prijateljica je inzistirala. Mislim da nema potrebe da ostanem… - promeškoljila sam se u naslonjaču želeći ustati.

- Marija, molim te. Opusti se, samo ćemo razgovarati. Doista mi je drago što te vidim - rekao je vidjevši da namjeravam otići, pa sam se ponovno spustila u naslonjač. Tog trenutka zasvirao mu je mobitel. Bacio je pogled na zaslon, a onda rekao kao da se ispričava:

- To mi je kći. Kratko ću.

Javio se, a dok je razgovarao, razmišljala sam promatrajući ga. Znači, ima kćer. Znala sam da se oženio nekom liječnicom, ali nisam znala imaju li djecu. Ta misao opet me podsjetila na gubitak bebe i na ono zbog čega sam došla pa mi se nervoza samo pojačala.

- Dušo, naravno da može ići i tvoja prijateljica. A sada moram ići, imam posla. Reci mami da ću doći po tebe u devet. Vidimo se, princezo - završio je nježnim tonom. Kad je odložio mobitel, objasnio je:

- Moja kći Ivana. Ima devet godina i sutra je vodim u zoološki. Organiziraju tamo neki edukativni dan, a Ivana obožava životinje. Ima psa, ali Piksi mora živjeti sa mnom jer je Mirela alergična. Moja bivša - Ivan je kao i nekad bio spontan te mi je tako u nekoliko rečenica otkrio mnogo o sebi.

- Ah, tako - samo sam prokomentirala, na što se nasmijao.

- Ni danas nisi baš razgovorljiva - rekao je u šali, što me pomalo uvrijedilo, ali nisam ništa rekla.

Ivan i ja bili smo prilično različiti. On je bio otvoren i zabavan, dok sam ja bila povučena, pa i nepovjerljiva i teško sam uspostavljala kontakte s ljudima. Bila sam zaljubljena u njega, ali sam ga ostavila čim sam doznala da me prevario. Bio je ženskar i nije mogao odoljeti djevojkama, a one su ga opsjedale. Vjerojatno ni sada nije drukčije, zaključila sam gledajući ga.

- Marija, znam da ti je ova situacija neobična, ali ja sam liječnik. Slobodno mi možeš reći što te muči. Pa mi se ipak poznajemo, zar ne? Želim ti pomoći, znaš to? - pokušao me opustiti, u čemu je donekle uspio.

Konačno, on je psihijatar, a ja sam se naručila na pregled. Ne mogu mu više oduzimati vrijeme, pomislila sam i napokon progovorila:

- Prije tri mjeseca, bila sam trudna, a onda sam izgubila bebu. Teško se s tim nosim pa… - zastala sam, ne znajući što bih dalje rekla. Na njegovu licu nisam opazila sažaljenje, što me ohrabrilo da nastavim:

- Imala sam spontani pobačaj. Bilo je to moje prvo dijete. Mislim, suprugovo i moje.

- Razumijem. Žao mi je zbog toga, Marija. Ali sada moraš misliti na sebe. Moraš nastaviti dalje. Uzimaš li neke lijekove? - pitao je ljubazno, ali službeno. Odgovarala sam na njegova pitanja sve dok nije spomenuo mog supruga:

- Kako tvoj muž to doživljava?

Pitanje je ostalo bez odgovora. Odjednom poželjela sam otići.

- Ne moraš na to odgovoriti, naravno. Znam da nije lako pričati o privatnim stvarima. Kad sam se razvodio, i sam sam potražio stručnu pomoć - priznao je.

- Doista? - začudila sam se.

- Da, Mirela i ja bili smo u braku skoro deset godina. Oboje smo se više posvećivali poslu nego nama. I ona je liječnica, oftalmolog. Dvoumio sam se dugo oko razvoda zbog Ivane. Još je mala i teško joj je palo što odlazim i što se nećemo viđati svakodnevno.

- Znači, nedavno si se razveo?

- Prije pola godine. Ivana je bila jako razočarana, ali sada je bolje. Nastojim je viđati barem dvaput tjedno. I Mireli to odgovara jer je zauzeta poslom. Ima svoju ordinaciju - objasnio je, a onda dodao:

- Osjećam se kao da sam ja došao na razgovor.

Oboje smo se na to nasmijali. Osjetila sam kako moja nervoza popušta. I on je to primijetio te je strpljivo čekao da nastavim.

- Moj suprug Božidar nije želio djecu. U braku smo sedam godina i od početka sam znala da je protiv toga. Dogovorili smo se da nećemo imati djece, ali dogodilo se i željela sam to dijete, mislila sam da ću tako biti sretna - suze su mi navrle na oči i preplavilo me dobro poznato samosažaljenje i očaj.

- Marija, moraš najprije raščistiti svoj odnos s mužem. Nije važno što ćeš reći meni ili bilo kome drugome. Važno je ono što sama želiš - Ivanove riječi su me podsjetile na Irenu, jer mi je i ona jučer rekla isto.

- Znam, ali nemam izbora - izustila sam tiho.

- Kako to misliš? Uvijek imamo izbora. Pa i sam sam nedavno odabrao. Nije bilo lako, ali donio sam odluku. Zna li Božidar da si ovdje? - naslućivao je da su problemi u mom braku puno dublji od gubitka djeteta. Odmahnula sam glavom.

- Reci mi u čemu je problem? Ne kao psihijatru, nego kao prijatelju. Znam da su prošle godine otkako smo se vidjeli, ali proveli smo zajedno lijepe trenutke. Nemoj ništa potiskivati u sebi. To nikad nije dobro rješenje. Što je bilo, Marija? - poticao me da kažem, ali istina je iz mene teško izlazila.

- Ne mogu. On bi se ljutio da zna da sam ovdje. Ali Irena misli…

- Tvoja prijateljica?

- Da. Uvjerena je da moram potražiti stručnu pomoć jer se ne mogu sama nositi s tim.

- A što ti misliš, Marija? Trebaš li moju pomoć?

Pogledala sam ga. Preplavilo me sjećanje na dane kad smo bili zajedno. Uvijek je bio obazriv i znao što treba reći. Nije ni čudo što je postao psihijatar. Njegova jedina mana bila je što nije mogao odoljeti ženama, a ja nisam mogla prijeći preko nevjere, iako se kleo da se to neće ponoviti. Ostavila sam ga da bih osam godina nakon našeg prekida ušla u brak s čovjekom koji me nije varao, ali koji me je držao kao zatočenicu. U tom braku nisam više mogla ni disati.

- No, Marija! Ništa ne može biti tako strašno da mi ne možeš reći. Sve će ostati u ovoj prostoriji - osmjehnuo mi se s povjerenjem.

Pomisao da se moram vratiti u kuću koja je za mene bila poput kaveza, i to sada kad me nenadani susret s Ivanom podsjetio na dane kad sam bila sretna, postala mi je nepodnošljiva. Započela sam svoju priču zagledana u jednu točku na zidu:

- Božidar nikako nije želio da zatrudnim. Od samog početka mi je to stavljao do znanja. Inzistirao je da operativnim zahvatom onemogućim trudnoću, ali ja sam radije uzimala kontracepcijska sredstva. Kad sam shvatila da nisam sretna s njim i da nikad neću imati ništa svoje, odlučila sam bez njegova znanja prestati piti pilule. I onda sam zatrudnjela. Toliko sam željela to dijete - tiho sam govorila.

- Zašto on ne želi djecu?

- Govori da sam mu ja dovoljna i da me želi samo za sebe. Da bi djeca sve pokvarila i da ne bih više imala vremena za nas. On je jedinac, otac ga je napustio u djetinjstvu i odgojila ga je majka - otkrila sam mu dio iz suprugove biografije.

- Čime se bavi?

- Poduzetništvom. Nekretninama. Ne znam točno, ne govori mi o svojim poslovima.

- Marija, zašto ga ne ostaviš? Vidim da si nesretna s tim čovjekom - njegovo pitanje više nije zvučalo službeno, a to mi je odmah i priznao:

- Oprosti, ali teško mi je s tobom razgovarati službeno. Želim shvatiti zašto si s tim čovjekom koji ti očigledno ne donosi sreću.

- Ne razumiješ - promrmljala sam.

- Zar ga se bojiš? Je li nasilan? - Ivanova pitanja su me uplašila.

- Ne tuče me, ako to misliš. Ali…

- Ali što? - inzistirao je na odgovoru.

- Ne bi mi dopustio da odem. On me voli, samo želi da sve bude po njegovom. Uglavnom se slažemo jer ja znam s njim.

- Želiš reći jer ga u svemu slušaš - dodao je sada već uzrujano. Nisam porekla, samo sam rezignirano zaključila:

- Udala sam se za njega i tu se više ništa ne može napraviti.

- Ne mogu vjerovati da to govoriš. Kad se sjetim nas… Pa mene si ostavila preko noći. Nisi mi dala ni drugu priliku. Znam da sam pogriješio i da si me s pravom ostavila, ali kako možeš braniti svog muža koji se tako ponaša prema tebi? - Ivan više nije bio psihijatar i oboje smo to znali.





Čudila sam se odakle takva ljutnja. Pa nismo se vidjeli petnaest godina, a on se ozbiljno zabrinuo za mene.

- Nije tako - pokušala sam poreći, ali znao je da lažem.

- Marija, nemoj se zavaravati. Pa iz svake tvoje riječi izbija očaj. Reci mi sve, molim te - znao je da se lomim, a onda sam napokon sve odlučila izbaciti iz sebe:

- Istina je. Bojim ga se. Ne dopušta mi da ikamo idem sama. Irena mora dolaziti k meni ako se želimo vidjeti. Ljubomoran je ako samo progovorim sa susjedom ili bilo kojim muškarcem. Preselili smo se u kuću u predgrađu samo da me može lakše kontrolirati. Ranije smo živjeli u centru grada gdje sam mogla češće izlaziti.

- Radiš li? - upitao je kad sam na trenutak zastala.

- Radila sam u jednom hotelu na recepciji. Ali samo prvu godinu braka. Onda mi je zabranio. Imamo dovoljno novca pa je rekao da nema potrebe da radim. Mislila sam da će ga to umiriti, ali postalo je još gore. Izlazim samo s njim, a kad odem u kupnju, moram mu reći kad se vraćam. Sada sam mu rekla da idem zubaru. On je otišao na selo svojoj majci, ali moram se vratiti na vrijeme - pri pomisli na povratak kući preplavila me nelagoda.

No, istodobno, sad kad sam izgovorila sve naglas, kao da sam priznala istinu samoj sebi pa mi je čak laknulo.

- Marija, razumijem tvoj strah, ali jedno mi nije jasno. Ako zatražiš razvod, što misliš da bi on učinio?

- Ne bi mi dopustio. Ne usuđujem se ni pomisliti na to.

- Čega se bojiš? Rekla si da te ne tuče.

Šutjela sam.

- Marija, moraš mi reći istinu?

- Samo jednom me udario - priznala sam jedva čujno.

- Kada? - pitao je, a kad nije dobio odgovor, ponovio je pitanje glasnije.

- Kad sam mu rekla da sam trudna.

Nakon mog odgovora u prostoriji je zavladala tišina. Začulo se kucanje, a onda je ušla sestra.

- Doktore, došle su već dvije pacijentice. Naručene su obje.

Tek sada postali smo svjesni da je prošlo puno više vremena od predviđenog.

- Vrijeme je da odem - rekla sam i ustala.

- Sestro, recite gospođi da ću je sada primiti - rekao je Ivan, a onda me ispratio do vrata, usput ih zatvorivši za sestrom, te smo opet u ordinaciji ostali sami. Bio mi je posve blizu zagledan u moje oči.

- Marija, kako si izgubila bebu? - začudilo me pitanje jer sam mislila da je razgovor završen.

- U šesnaestom tjednu. Primala sam neke injekcije, ali imala sam mučnine i povraćanje. I onda mi je jedno jutro jako pozlilo. Božidar me odvezao liječniku i ostala sam bez bebe - sjećanje je bilo teško pa sam govorila kroz stisnuto grlo.

- Kod kojeg si liječnika bila?

- Kod jednog privatnog ginekologa, Božinog poznanika - odgovorila sam ne shvaćajući zašto se zanima za takve detalje. Tražio je ime liječnika pa sam mu odgovorila.

- A sada stvarno moram ići - dodala sam i posegnula za kvakom. Još jednom me zadržao, zatraživši moj broj mobitela. Dvoumila sam se bojeći se da bi Božidar mogao doznati za Ivana ako me nazove. Nisam htjela da zna da sam bila kod psihijatra, a još manje tko je on.

- Marija, moramo se ponovno čuti. Znaš da ne mogu dopustiti da nastaviš ovako dalje?

- Kako to misliš? - nisam razumjela što mi želi reći, ali odjednom sam u njemu vidjela slamku spasa.

Do tada je Irena bila jedina osoba kojoj sam se mogla povjeriti, ali na njenu pomoć nisam mogla računati. Gledajući ga, palo mi je na pamet da je Ivan sada slobodan muškarac. Više nije u braku i želi mi pomoći. Pri toj pomisli srce mi je jače zakucalo. Nisam znala kako bi mi mogao pomoći, ali sam mu spremno izdiktirala svoj broj.

- Nazvat ću te - rekao je.

- Nemoj. Bolje da ja nazovem tebe - uzvratila sam uplašeno.

- Sigurno ćeš nazvati? - pogledao me sumnjičavo.

- Hoću - obećala sam i otišla.

Irena me čekala u obližnjem kafiću. Ona nije znala za Ivana pa joj nisam ni sada to rekla. Ukratko sam joj ispričala tijek razgovora, izostavivši najvažnije.

Božidar je došao ljut sa sela nakon svađe s majkom, a poslovni problemi dodatno su ga zaokupili pa na mene nije obraćao pažnju. Ubrzo je napustio kuću, a na odlasku samo dobacio:

- Pomakni večeru na osam! Neću stići prije.

Dok sam pripremala večeru, sjećanje me vratilo u prošlost. Ivan i ja smo se upoznali na jednoj rođendanskoj zabavi. Radila sam tada u turističkoj agenciji, a on je bio prijatelj brata kolegice koja je slavila rođendan. Bila je to ljubav na prvi pogled. Ivan je studirao medicinu, bio je odličan student, ali je pronalazio i slobodnog vremena za nas. Otpočetka sam znala da je veliki zavodnik, ali me uvjeravao da sam za njega jedina. Cure su mu se otvoreno nabacivale, čak u mojoj prisutnosti. Počelo mi je smetati što je on verbalno odgovarao na njihovo koketiranje. Neke prijateljice su me upozoravale da ga držim na oku, ali ja sam mu vjerovala. Sve do dana kad sam u njegovu podstanarskom stančiću pronašla malu srebrnu naušnicu.

- Čija je? - pitala sam ga držeći naušnicu na ispruženom dlanu. Odmahnuo je u nelagodi glavom, ali je i skrenuo pogled. Srce mi je stalo. Bila sam sigurna da me prevario. Nekoliko dana ranije bila sam otputovala s mamom u Lovran, gdje je mama morala operirati koljeno. Zar je iskoristio moju prvu odsutnost da me prevari?

- Reci mi istinu! Tko je u tvom stanu izgubio ovu naušnicu? Prevario si me, zar ne? - tražila sam odgovor. Na moje iznenađenje, Ivan nije poricao.

- Oprosti, pogriješio sam. Ne mogu ti lagati. Dogodilo se samo jednom. Popio sam malo više i to mi nije ništa značilo.

- Ne želim te više vidjeti - suze su mi potekle niz lice pa sam zgrabila jaknu i krenula prema izlazu i dalje u ruci držeći izdajničku naušnicu.

- Marija, oprosti. Ta me cura opsjedala danima. Znam da to nije opravdanje, ali kunem se da se nikad više neće ponoviti. Ne želim te izgubiti, Marija. Tek sada shvaćam koliko mi značiš - djelovao je iskreno, ali ja sam samo prezrivo rekla:

- Tek sada si to shvatio? Kad si me ovako ponizio! Nemoj me više nikad nazvati - rekla sam, a onda ljutito bacila naušnicu koja je završila negdje pod kaučem izjurila iz njegova stana.

Zvao me danima, ali nisam se javljala na telefon. Mama je govorila da me nema i da me više ne zove. Nakon desetak dana Ivan je odustao. Bila sam povrijeđena, ali uvjerena da sam postupila ispravno. Takav čovjek nije za mene. Varao bi me i dalje, mislila sam i polako ga uspjela zaboraviti.

Čula sam da se nakon nekoliko godina oženio, ali više se nismo vidjeli. Nakon kratke veze s Deanom, koji se zbog posla odselio u Kanadu, upoznala sam Božidara. Za razliku od Ivana, Božidar nije bio osobito društven niti je mario za zabave. Nije ni gledao druge žene. Bio je prosječnog izgleda i moje prijateljice su se čudile što vidim u njemu, smatrajući da sam puno ljepša od njega.

No, činjenica da nije mario za druge žene bila je dovoljna da pomislim kako je on onaj pravi. Još me dugo pekla Ivanova nevjera. Iako je bio mlad i djelovao da se iskreno kaje što me prevario, nisam pronalazila opravdanje za njegov postupak. Božidar je bio ozbiljan, posvećen poslu u koji ga je uveo njegov ujak. Kako je imao samo kćer koja se udala u Sloveniju, Božidara je doživljavao više kao sina nego kao nećaka. A autoritativni ujak jako je utjecao na Božidara koji nikad nije upoznao oca. Bila sam već u dvadeset i osmoj godini, upravo sam uspjela dobiti dobar posao na hotelskoj recepciji, a moji roditelji bili su zadovoljni što ću se, kako su rekli, konačno skrasiti uz ozbiljnog čovjeka koji me voli. I tako sam se nakon jedva pola godine hodanja udala za Božidara.

No, kad smo počeli živjeti zajedno, shvatila sam da ga zapravo uopće ne poznajem. Bavio se trgovanjem nekretninama i odlično zarađivao, ali o svom poslu nikad nije govorio. Prvi znak koji mi je ukazao da nešto nije u redu bila je njegova odluka da nemamo djecu. O tome prije braka nisam ni razmišljala jer mi se podrazumijevalo da ćemo imati djecu. Božidar je bio zdrav, stariji dvije godine od mene, a kako je sam odrastao bez oca, mislila sam da će željeti postati tata. Ali potpuno sam se prevarila.

- Ni u kojem slučaju. Pa ti si već blizu tridesete, a ja sam po cijele dane u uredu. Samo bi mi trebala dernjava po kući kad dođem umoran kao pas.

- Ali, Božo, ja želim djecu, ne mogu vjerovati…

- Daj, prestani me gnjaviti. Rekao sam svoje. Imaš ti dovoljno brige oko svoga muža. Derište bi te samo udaljilo od mene i više ne bi imala vremena za sve ono što meni treba. Dođi, sviđa mi se taj tvoj novi ogrtač - odvukao me iz kupaonice prema krevetu i počeo odvezivati ogrtač.

- Molim te, Božo, želim razgovarati. Imam i ja pravo reći…

- Reći ćeš mi kasnije. Ali ova je tema završena - prekinuo je razgovor strasnim poljupcima.

Mislila sam da će se urazumiti, ali s vremenom sam shvatila da je moj muž pravi tiranin i da sa mnom dobro postupa samo onda kad ga u svemu slušam i podržavam. I tako sam naučila ne izazivati njegov bijes. Inzistirao je da odem na operaciju podvezivanja jajnika, od čega sam ga jedva odgovorila. Redovito sam uzimala kontracepcijska sredstva iako sam od njih povremeno imala nuspojave. Nakon godine braka Božidar je odlučio da trebam dati otkaz i ostati kod kuće. Pokušala sam se usprotiviti, ali postao je ljutit i neugodan. U to vrijeme moj je otac rapidno gubio vid zbog uznapredovalog dijabetesa te se nisam željela svađati s Božidarom, a dane sam ionako provodila s ocem po bolničkim kontrolama.

I tako sam dala otkaz i osudila sebe na samoću u četiri zida. Irena i moja mama bile su jedine koje sam češće viđala. Ipak, mami sam tajila svoje probleme u braku, koji su postajali sve gori. Nisam vidjela izlaz iz svoje situacije. Bojala sam se Božidara, a bila sam i materijalno ovisna o njemu. Prolazili su mjeseci, a onda i godine. Osjećala sam se kao zatočenica i nije mi ništa značilo što sam mogla kupovati lijepu odjeću. Ionako sam izlazila samo onda kad je to moj muž želio. No, i to su bile rijetke poslovne prigode kad se negdje morao pojaviti sa suprugom.

Pomišljala sam na razvod, ali dok sam se u početku nadala kako će se situacija popraviti, kasnije sam strepila od njegove reakcije. Osobito kad je jednom prilikom od ujaka čuo da je njegov otac ostavio majku zbog druge žene.

- Da mogu, ubio bih ga golim rukama. Nanio joj je sramotu za cijeli život. Jednom kad se netko zavjetuje, to je za sva vremena. Sreća što ga nikad nisam upoznao jer bi gadno zažalio - nije birao riječi o ocu koji ih je napustio, iako sam kasnije od njegove majke doznala da uopće nije bila u pitanju druga žena, nego boemski način života.

Prekretnica u našem braku dogodila se s mojom trudnoćom. Svjesno sam prestala koristiti kontracepciju pomislivši kako je moja jedina nada dijete. Bila sam sigurna da bih s djetetom lakše podnosila brak u kojem nisam pronalazila nimalo zadovoljstva. Mislila sam da će Božidar promijeniti mišljenje kad sazna da je dijete začeto, ali tek tada mi je pokazao svoje pravo lice.

- Ne mogu vjerovati! Ne prihvaćam ono što čujem! Kako si se usudila? Jesmo li se dogovorili? Jesam li ti rekao da ne želim derište? - urlao je kao luđak.

- Molim te, smiri se. To je tvoje dijete i…

- Da se smirim? Prevarila si me, izigrala! Trebao sam inzistirati na onoj prokletoj operaciji. Pobacit ćeš, još danas ćeš pobaciti!

- Ne, ne mogu. To ne dolazi u obzir! - usprotivila sam se prestrašeno. Nisam mogla ni zamisliti da me na to natjera. Pa ne može me silom odvući u bolnicu, razmišljala sam, spremna otrpjeti njegov bijes samo da zadržim dijete.

- Dogovorit ću ti za sutra abortus. Ići će kod jednog mog poznanika - kao da nije čuo moje riječi, posegnuo je za mobitelom. Do tada sam imala svoju ginekologinju.

- Neću! - odlučno sam rekla, a onda je na mom licu zazvonila pljuska. Zgrabio me za ramena i počeo tresti:

- Ti ćeš meni govoriti neću. Nakon svega što sam napravio za tebe. Kupio sam ti kuću, imaš novca koliko hoćeš. A ovako mi vraćaš. Na prevaru želiš doći do djeteta.





- Pusti me, molim te - plakala sam, strahujući da bi me mogao još gore udariti. Bila sam u potpunom šoku jer me do tada nikad nije udario, unatoč verbalnim ispadima. No, onda me spasilo zvono na vratima. Moja svekrva, s kojom se Božidar sve češće svađao jer nije željela prodati neko seosko imanje, stajala je na vratima. Nismo bile u posebno dobrim odnosima, ali smo se poštivale. Ljubica je bila seoska žena, staromodna, ali tvrdoglava. Često je znala reći da je njen sin od oca pokupio loše osobine, a od nje dobre, iako nikad nije rekla koje.

- Donijela sam ti za ujaka one dokumente. Bila sam na pregledu kod kardiologa pa sam svratila - objasnila je i odložila neki fascikl na stol.

- A kako si ti, snaho? Blijeda si - obratila se meni jer joj sin nije ništa odgovorio. Samo je ljutito odbacio mobitel na stol.

I tada mi je sinulo. Ako njoj kažem da sam trudna, možda mogu spriječiti pobačaj. Možda bi se Ljubica radovala unuku.

- Nije mi ništa. Samo sam u drugom stanju - prozborila sam na Božidarovo zaprepaštenje.

- Trudna si. Pa čestitam vam oboma - reagirala je Ljubica, a meni je laknulo. No, kad je pogledala smrknuto sinovo lice, dodala je:

- Znam da moj sin nije neki ljubitelj djece, ali vrijeme je da i vi dobijete svoje. I kome bi ostavio sve ono što si već stekao, sine? - bilo je očito da nije znala u kolikoj se mjeri Božidar protivi djeci.

Kad je otišla, očekivala sam da ponovno eksplodira, ali, na moje iznenađenje, samo je rekao:

- Ovo ti je bilo lukavo. Sutra ćeš otići mom poznaniku ginekologu.

- Ali, ja neću abortirati - uplašila sam se, na što je rekao pomirljivo:

- On će ti voditi trudnoću. Odsad želim sve imati pod kontrolom!

- Dobro - prihvatila sam sretna što se pomirio s tim. No, nakon četiri mjeseca, tijekom kojih sam se veselila djetetu i koji su bili najsretniji dio moga braka, jednoga mi je jutra pozlilo. Završila sam u hitnoj, a onda u bolnici. I bebe više nije bilo.

Božidar me je gotovo odvukao iz bolnice i ni jednom riječju nije pokazao da ga je pogodio gubitak djeteta. No, nije ni likovao. Samo je komentirao da je to Božja volja. Bila sam neutješna, počela sam gubiti apetit i zapala sam u depresiju. A onda se susret s Ivanom pokazao sudbonosnim. U svakom smislu.

Nazvao me već nakon nekoliko dana. Na moje iznenađenje, odmah se počeo raspitivati o detaljima mog pobačaja. Rekla sam mu da sam prije pobačaja primala neke injekcije.

- Doktor je rekao da je to potrebno zbog mojih godina i prve trudnoće.

- Jesu li to bili prostaglandini? - upitao me ozbiljnim tonom.

- Ne znam. Nije mi rekao. Zašto je to važno? - čudila sam se.

- Možda nije. Nazvat ću te uskoro - završio je neobičan razgovor.

Već sutradan Ivan je zatražio da se što prije vidimo. Bilo je kasno poslijepodne. Nisam bila sama te sam se sa strahom osvrnula po sobi. Božidar je bio u kupaonici.

- Dođi k meni u ordinaciju. Ako možeš odmah - Ivan je bio vrlo ozbiljan.

- Ne mogu sada - rekla sam, a on je inzistirao.

- Marija, mislim da je tvoj muž potplatio tog liječnika. Da ti da injekcije koje izazivaju pobačaj - na te riječi oblio me hladan znoj. Božidar je ušao u sobu, a meni je skoro ispao mobitel iz ruke.

- Tko je to? - upitao je vidjevši moje užasnuto lice. Nisam se znala pretvarati, a Ivanove riječi ispunile su me jezom.

- Irena, žao mi je, moram ići. Pokušaj se naspavati - rekla sam i brzo prekinula vezu.

- Što ona želi u ovo doba? - nastavio je s ispitivanjem.

- Ima gripu. Leži u vrućici - nisam se mogla sjetiti ničeg boljeg, na što je on rekao sumnjičavo:

- Gripa u ovo doba?!

Tek sutradan, nakon besane noći, uspjela sam se vidjeti s Ivanom u njegovoj ordinaciji. Istina je bila strašna, ali neupitna. Ivan je preko bivše supruge Mirele doznao ime moje dotadašnje ginekologinje. Ona je Mireli rekla da je moje zdravlje bilo dobro i da nije bilo razloga za spontani pobačaj. A liječnik kod kojega me uputio Božidar već je bio osumnjičen zbog primanja mita, ali se izvukao bez kazne.

- Uvjeren sam da ti je davao injekcije koje izazivaju spontani pobačaj. I da je za to primio mnogo novca od tvog muža. Ali to će se teško moći dokazati jer on vjerojatno nije nigdje zaveo što ti je točno ubrizgavao. No, prilično sam siguran da je riječ o lijeku koji se može davati intravenozno i koji može izazvati ozbiljne komplikacije u trudnoći. Potiče maternicu na stezanje, a izaziva povraćanje, mučninu, nesvjesticu - objasnio je Ivan dok sam ja sjedila kao oduzeta.

- Jesi li imala takve simptome? - upitao me.

- Jesam. Povraćala bih nakon toga, a mučnine su bile česte - potvrdila sam prisjećajući se.

Sada sam shvatila zašto me Božidar uputio tom liječniku. Bio je odlučan po svaku cijenu spriječiti rođenje djeteta.

- On je monstrum - izustila sam šokirana onim što sam doznala.

- Više se tamo ne vraćaš. Ni jedan dan više nećeš provesti s njim - odlučno je rekao.

- Bojim se, Ivane - priznala sam i sama odlučna ostaviti supruga. Nakon ovoga više nisam mogla ni zamisliti da ostanem s njim.

- Nemaš razloga za strah. Više nisi sama. A ja ću se pobrinuti da ti taj bijednik više nikad ne priđe blizu. Zaprijetit ću i njemu i tom liječniku istragom. Vidjet ćeš, već to će biti dovoljno. Žao mi je, Marija. Žao mi je zbog bebe i što ćemo to teško moći dokazati - rekao mi je muškarac kojeg sam davno ostavila, a koji me sada izbavio iz pakla.

- Zašto se tako brineš? - upitala sam ga.

- Pa ti si moja pacijentica, zar ne? - odgovorio je, a kad je u mojim očima opazio suze, dodao je:

- I djevojka koju sam najviše volio. I žena koju ne želim još jednom izgubiti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 12:55