Iako me čekalo mjesto u obiteljskoj poliklinici, u Zagrebu sam se više zabavljao i uludo tratio vrijeme nego studirao. Volio sam žene, no još sam više volio svoju slobodu, sve dok me Katarina nije potpuno opčinila. A ona je imala plan - Dorjan se od Znao sam da ne postoji ni jedna žena koja bi mogla odoljeti neprekidnoj pažnji i ustrajnosti muškarca kojemu je nakana da se ona zaljubi u njega. Te Casanovine riječi mogle bi se primijeniti i na mene. I ja sam, poput njega, živio boemskim životom bez redovitih prihoda, ali trošeći i odijevajući se luksuzno, rasipajući obiteljski novac na glamurozne izlaske, žene koje sam sretao i ljubio, a ni kocka mi nije bila strana.
Još dvije kapi kolonjske vode i spreman sam za još jedan u nizu provoda koje bih gotovo svake večeri upražnjavao tijekom ljeta u istarskog gradiću iz kojeg potječem. Tu sam boravio tijekom ljetne sezone. Iako je moj grad cijele godine pružao izvrsne mogućnosti za odmor, ipak sam morao imati i neki konkretan razlog svoga postojanja kako bi moj otac bio zadovoljan. Tako sam prije sedam godina upisao studij koji još nisam priveo kraju. Zimski su mjeseci stoga bili rezervirani za Zagreb.
I u Zagrebu sam imao krug prijatelja s kojima sam se zabavljao i uludo tratio vrijeme. Ništa drugo nije bilo važno do zadovoljenja mojih hedonističkih potreba. Užitak sam doslovno smatrao vrhovnim dobrom i ciljem svoga postojanja. Traženje osjetilne i duhovne ugode bilo je moj "modus vivendi". Bio sam svjestan jedino svoje sadašnjosti i živio sam od danas do sutra jer, ah, tko zna što nam budućnost nosi i hoće li biti ugodna? Čemu se brinuti unaprijed!?
Ogledavam se i zadovoljan sam svojim izgledom. Skromnost mi nije vrlina. Jako sam dobro znao da sam privlačna meta djevojkama zbog alfa mužjačkog stava koji bih, gotovo instinktivno i trenutačno, zauzimao u njihovoj blizini, ali znale su one da mi ni novca nije nedostajalo. Namirisale su ga.
Bio sam mladić koji je punim plućima udisao život i uzmimao od njega samo ono najbolje. Glad koju sam osjećao nikad nije jenjavala i svaki ju je put trebalo iznova utažiti. Bacivši još jedan kritičan pogled u ogledalo i provjeravajući je li sve u savršenom casual neredu, bio sam zadovoljan onim što sam vidio. Pustio sam namjerno trodnevnu bradicu koja je mome licu te večeri davala neki izmučen i patnički izraz kakav mi je trebao za jednočinku koju sam uskoro trebao odigrati pred Eleonorom.
Zakvačila mi se poput priljepka i to traje već dva mjeseca. Dosta, dosta! Vrijeme je da se to okonča. Počela me zamarati zvocajući pitanjima gdje sam bio, s kim, zašto kasnim. Prekršila je pravila igre koja sam ja postavio i vrijeme je za "game over". Priču koju sam joj namjeravao servirati imam pripremljenu od ranije i koristim je često. Predložit ću joj da se na neko vrijeme odvojimo jer meni treba prostora i odmaka za razmišljanje. Neću zaboraviti napomenuti da je ona predobra osoba za mene, i da me peče savjest, i da ponekad mislim kako je ne zaslužujem. Ostavit ću ipak odškrinuta vrata jer Eleonora nije loša cura. Možda, kad se sljedećeg ljeta vratim, opet jednom popijemo piće. Nikad se ne zna...
Ponekad se uopće ne gnjavim s prekidima, nego im samo priuštim da me "slučajno" vide s nekom drugom. Eleonora je ipak bila mlada dama koja će tražiti objašnjenje. Znao sam to.
Odvrtio sam još jedanput scenarij večerašnjeg sastanka i uzeo sa stola ključeve svoje honde, koja me pozdravila maznim brujanjem. Ona mi je ipak bila najdraža i nikad me nije iznevjerila. Odjurio sam u blještavilo ljetne noći.
Sljedeće sam nedjelje namjeravao ići za Zagreb i nije mi se dalo ostaviti za sobom nikakvu obavezu, obećanja i slično. Smetale su mi te spone, trebao sam biti slobodan. Zato sam okončao s Eleonorom. Olakšala mi je ne iznenadivši se pretjerano. Mogao bih se kladiti da sam je, kad sam odlazio, krajičkom oka uhvatio kako sjeda na Markov motocikl. Tko je koga ovdje muljao?! Svejedno.
Volio sam Zagreb. Imao sam svoj stan koji mi je otac kupio na prvoj godini medicine. Ušavši, pootvarao sam prozore da ga provjetrim jer me dugo nije bilo. Smrknuo sam se pri pogledu na prljavo posuđe koje sam prije dva mjeseca, kad sam otišao, ostavio u sudoperu. Skorilo se, a plijesan je pokrila tanjure. Pustio sam vodu da teče i ostavio posuđe da se namače. Smrad je u meni budio ljutnju. Netom prije polaska imao sam jednu od težih svađa s ocem. One nisu bile rijetke. Točnije, svaki put kad bih dolazio, otac i ja posvađali bismo se barem tri puta.
- Da nema tvog brata, uspješnog stomatologa i obiteljskog čovjeka, pomislio bih da sam možda ja krivac što si ispao takav kakav si ispao! - bio je direktan moj otac. - Pogledaj se, imaš dvadeset i sedam godina, a ja se još uvijek moram skrbiti za tebe! Zar te nije sram!? - vikao je otac poprimivši purpurnu boju lica. Iskreno sam se zabrinuo da mu tlak ne prouzroči moždani udar. Lako se uzrujavao, a što je bivao stariji i bolesniji, njegovo je strpljenje kopnjelo.
- Kako to možeš govoriti?! - podigao bih i ja glas i uzvraćao mu istom mjerom. - Tko je cijelo ljeto crnčio u kafiću: bio dobavljač, konobar i kućni majstor, sve po potrebi, uskakao i nadgledao zaposlene?! Nisam vidio da je tvoj drugi dragi sin Luka ni provirio, a kamoli pitao treba li što pomoći. Sezona je bila luda, a ti mene, budućeg liječnika, tretiraš kao običnog sezonskog radnika!
Ovo nije bilo daleko od istine.
- To su tri mjeseca u godini! - nastavljao je on još žešće - a ostalih devet?!
- Ja studiram - rekao sam važno.
- Bojim se da ćeš biti vječiti student. Razmišljao sam da prestanem plaćati tvoje hirove jer ovo što zaradiš preko ljeta otopiš do Božića. Sine, iskreno, mislim da gubiš vrijeme u Zagrebu. Ako ne ide, ne ide. Vrati se kući i preuzmi kafić umjesto poliklinike.
Ništa nisam komentirao, pustio sam ga da se ispuše.
- Pribojavam se da ću doživjet infarkt. Ja zbog zdravlja posustajem, a netko treba sve to nadgledati - dodao je blaže. - Da je tvoja pokojna majka živa, ona bi znala što treba.
Tu ga je nešto stislu u grlu i prekinuo se usred rečenice dok se malo nije pribrao. Imali smo uhodanu polikliniku koja je, osim stomatoloških, nudila i usluge plastične korekcije. Bavili smo se zdravstvenim turizmom.
Moj je otac još prije petnaest godina ispravno pretpostavio da je zarada ovdje gotovo sigurna. Posao se razvijao iznad svih naših očekivanja i zarada je bila i više nego zadovoljavajuća. Imali smo nekoliko zaposlenih i u posao i njegovu kvalitetu stalno se ulagalo. Od nabavke suvremenih instrumenata i aparata do osoblja koje je bilo odabrano po strogim kriterijima moga oca i moralo je udovoljavati svim točkama struke i ljubaznosti. Nakana mu je bila proširiti polikliniku na psihološke antistres tretmane.
Ugodna klima i ljepota krajolika ionako su privlačile brojne dobrostojeće, mahom starije turiste u ovaj dio Europe. Mnogi su od njih spajali ugodno s korisnim te ovdje obavljali korekcije na tijelu ili pak stomatološke zahvate. Bili smo, primjerice, jeftiniji od obližnje Italije, a jednako kvalitetni. Preporuke su se proširile, a s njima i opseg našeg posla.
Bio je to obiteljski posao. Brat je bio stomatolog, otac specijalist opće i plastične kirurgije, a majka je vodila knjigovodstvo. U mene se polagalo nade da napokon postanem liječnik, a potom me čekala specijalizacija iz plastične kirurgije. Očekivalo se da zamijenim oca da bismo brat i ja u dogledno vrijeme sami vodili kliniku, a naši roditelji mogli uživati u mirovini. No, kako je vrijeme prolazilo, bio sam sve manje siguran da mogu opravdati njihova očekivanja. Možda je to za mene bio prevelik zalogaj. Iako, nisam siguran da sam znao što me je točno zanimalo. Nisam imao viziju, a nastaviti obiteljski posao činilo se najlogičnijim. Kafić smo otvorili usput. S njim sam se uglavnom ja bavio tijekom ljeta, a zimi je bio zatvoren.
Otac me trgnuo. Udario je na moj ponos. Misli li on to da sam ja nesposoban završiti taj studij? Aludira li on da sam oduvijek bio gluplji od Luke, ali me, eto, pustio da se malo igram studenta?
- Naravno da na to ne mogu pristati - rekao sam odlučno. Planiram vrlo brzo studij privesti kraju - obećao sam mu dok mi se u glavi stvarala spasonosna ideja. Mogao sam se toga dosjetiti i ranije.
Vrtio sam film naše svađe u glavi ležeći na krevetu svoga komfornog stana, možda prevelikog za samca, i pomislio kako je otac donekle u pravu. Bio je upravo prevalio šezdeset i petu i držao se dobro, ako se zanemari njegov visok tlak koji se još i više povisio nakon iznenadne smrti supruge. Još je uvijek bio izgubljen bez nje. Teško je naučiti ponovno živjeti po nekim drugim pravilima, a ne više onima na koje je bio navikao dugi niz godina.
Ja sam zapeo na četvrtoj godini i nikako da se pomaknem. Napuštao me entuzijazam. Ulijenio sam se i uljuljkao u odgađanju svega i svačega. Otac me ovom zadnjom svađom probudio, podsjetio da je vrijeme da se trgnem i učinim nešto korisno sa svojim životom. Jednostavan i djelotvoran način da sve zgotovim rodio mi se u glavi još kod kuće. Novac! Novcem se sve može kupiti. Obećao sam sebi toga dana da ću diplomirati ma koliko me to koštalo. Htio sam se dokazati pred ocem. Trebalo je osvjetlati obraz, prikazati se jednako vrijednim kao što je to moj uspješni brat Luka.
Kako sam na kalendaru bilježio položene ispite, tako se moja ušteđevina smanjivala. Nisam mario za to. Smišljao sam svakakve laži kojima sam opravdavao tolike izdatke. Moj me otac pronicljivo promatrao, ali ništa nije govorio.
Bio sam pri kraju s ispitima te četvrte godine kada sam, pijuckajući prvu jutarnju kavu, kroz prozor kafića ugledao djevojku, posve običnu, kako zamišljeno promatra izlog sa skupom odjećom.
Stajala je tako neko vrijeme, a onda se s rukama duboko zavučenim u džepove uputila na tramvajsko stajalište. Na brzinu sam platio račun te se i sam uputio na to stajalište. Uopće nije bilo važno kamo ću stići, zanimalo me kamo ide ona. Privukla me. Stojeći na pola metra od te sitne nepoznate djevojke, promatrao sam njezin profil. Odlučio sam igrati na kartu zabune.
- Sara? - upitao sam tobože iznenađeno, praveći se da oslovljavam meni poznatu djevojku. Okrenula je svoje lice prema meni i nakon nekoliko sekundi, koliko joj je bilo potrebno da posloži i pretraži pretince u svojoj glavi, izustila je:
- Oprosti, meni se obraćaš? - odmjerila me najljepšim crnim očima koje sam ikad vidio.
- Joj, oprosti, sad i sam vidim. Očito je da sam te zamijenio za jednu Saru koju dugo nisam vidio. Bio bih se zakleo da si ti ona.
Nasmiješila se otkrivajući rupicu na lijevom obrazu.
- Ja sam Dorjan - odlučio sam iskoristiti trenutak ne želeći da mi nestane iz vidokruga i pokušavajući je zadržati na neki način. Jedva sam izvukao ruku koja je bila prikliještena između moga boka i jednog starca. Namjestio sam jedan od svojih očaravajućih osmijeha i molio u sebi da zagrize. I zagrizla je. Usta je razvukla u božanstven osmijeh i ja sam prihvatio njezinu malenu, nježnu ruku.
- Ja sam Kate. Zapravo Katarina, ali svi me zovu Kate, možeš i ti.
- Ali ne, ne nikako. Katarina je ime koje ti savršeno pristaje. Odražava svu tvoju gracioznost, više nego Kate.
Pogledala me otvorenim pogledom koji je zračio. Svidjela joj se moja opaska, znao sam to, a s tim sam i računao. Kliznula je pogledom preko mojih Police naočala na čelu do Armanijeve košulje preko jednako tako skupe jakne. Tu se zaustavila. Istodobno, ona je bila i više nego skromna i jednostavna u običnom kariranom kaputiću koji, očito, nije nosila samo ovu zimu.
Odjednom je odvratila pogled od mene i nezainteresirano stala promatrati gradske ulice kojima smo se vozili. Moj je pogled ostao prikovan uz njezinu dugu, crnu i ravnu kosu, pravilan nos i sitno tijelo. Sezala mi je točno do ramena i nakon niza bujnih i visokih rasnih plavuša ili crnki ova je djevojčica u meni probudila želju za posjedovanjem i zaštitom. I ja sam sišao kad i ona i pratio je Jarunskom ulicom do njezina studentskog doma. Lupetao sam kako i sam upravo tamo idem jer mi u tom domu živi prijatelj.
- Sad znam zašto si mi se učinila poznatom - rekao sam. Sa zanimanjem je podigla jednu obrvu. - Siguran sam da sam te sreo na faksu.
- Ne vjerujem, ja tebe vidim prvi put - nastavila je užurbano hodati, ne pokazujući više volje da nastavi razgovor sa mnom.
- Ja sam na medicini - rekao sam žurno želeći je impresionirati. Zastala je.
- Zaista?
- Aha.
- Koja godina?
- Divršavam četvrtu.
- Doimaš se starije - primijetila je. Nisam znao trebam li biti ponosan što izgledam muževnije ili posramljen što još nisam završio školovanje.
- Zapravo i jesam stariji. Morao sam pauzirati tri godine zbog obiteljskim problema.
- Shvaćam - rekla je suosjećajno za svaki slučaj, iako nije znala o čemu je riječ. - Ja sam na filozofskom, odvratila je, psihologija.
- O, fino - odvratih sretan što je opet zainteresirana - nego... ovdje živiš? - upitao sam skrećući s teme i promatrajući hladnjikavo tužnu zgradu studentskog doma.
- Da. U kojem si ti domu? Ovdje te nisam viđala.
- Nisam u domu. Imam stan u centru - nisam mogao sakriti nadmoć u svom glasu.
- Ah, tako - rekla je tiše sa sjajem u očima. - Dorjane, sad se zaista žurim. Vidimo se! - nestala je poput proljetnog vjetrića.
Smotala me, omamila i otišla. Bilo je kasno kad sam se sjetio da nismo razmijenili mail, telefonski broj, ništa. Glupane glupi! Ići za njom bilo bi glupo i možda za danas previše. Pričekat ću. Znam gdje živi i na kojem faksu studira, lako ću je naći za koji dan kad se dojmovi slegnu i ako je se još sjetim. Odlučio sam samoga sebe podvrgnuti testu.
Ne samo da sam je se sjetio, u idućih nekoliko dana neprestano sam mislio na Katarinu. Uvukla mi se pod kožu kao nijedna do sada nakon samo jednog susreta i nekoliko izmijenjenih rečenica. I što sam više mislio, to sam se više opirao tome da odem do doma da je sretnem. Ovo mi se još nikad nije dogodilo. Gubio sam osjećaj kontrole nad sobom i to mi se nije svidjelo. Kao da nisam ja bio taj koji je vodio igru, nego ju je vodila ona, a nije bila ni blizu. Kako li je bila lijepa u svojoj jednostavnosti, a istodobno rasnoj ljepoti. U svijesti mi je ostao urezan njezin taman, inteligentan pogled.
Izreka kako je svijet malen ponekad se potpuno opravda. Tako sam i ja mogao zaključiti kada sam nakon nekoliko dana ponovno sreo Katarinu.
- Katarinaaaa! - proderao sam se u prepunoj ulici. Sve su se glave okrenule prema meni, sve osim njezine.
- Kateeee!! - nastavio sam urlati dok napokon nije okrenula glavu. Nisam htio da opet zamakne iza ugla i da je opet izgubim iz vida. Prepoznala me i veselo mi mahnula. Dotrčao sam do nje i stao zadihan.
- Hej, Katarina, trebam ti dati nešto. - Iz džepa sam izvadio crvenu vunenu rukavicu koja joj je ispala nakon našeg posljednjeg susreta i koju sam pokupio i spremio u džep. Pomislio sam kako će ta rukavica biti savršena izlika za još jedan susret.
- Ajme, hvala, već sam se bila pomirila s tim da je nikada neću naći. Dakle, ispala mi je nekidan dok smo šetali - rekla je iskreno se obradovavši običnoj rukavici.
- Da, vidio sam je kad si već bila pojurila u zgradu.
- Krenula sam se na topli čaj - rekla je spremajući rukavicu u torbu. - Dođi, počastit ću te. Danas je strašno hladno.
Bila je razgovorljivija nego što sam očekivao pa sam spremno prihvatio njezin prijedlog. Pijuckali smo čaj i promatrali jedno drugo pokušavajući proniknuti u najskrivenije zakutke moždanih vijuga i pročitati što u tom trenutku mislimo, a ne izgovaramo naglas. Da sam tada znao što se u tim trenucima ispijanja čaja rađalo u njezinoj glavi, moj bi život sigurno imao drugačiji tijek. Nisam govorio ništa, samo sam je gledao i upijao svaku, i najsitniju pojedinost na njezinu licu. - Što je? Zar sam zahrđao? - pomislio sam. Kamo je nestao latino lover, veliki zavodnik Kvarnera i okolice? Potpuno sam se rasplinuo pred ovom djevojkom prodorna pogleda.
- Pričaj mi malo o svom studiju - potaknula me na razgovor.
- Pa, kao što sam ti rekao, studij medicine planiram u što kraćem roku privesti kraju, a potom se specijalizirati u području plastične i rekonstruktivne kirurgije. Obiteljski posao... - Katarina me slušala sa sve većim zanimanjem.
- Kako to misliš, obiteljski posao? - pitala me začuđeno.
- Imamo polikliniku, zdravstveni turizam, znaš.
- Da, čula sam nešto o tome. Popularan je, naročito u Istri - rekla je sa zanimanjem. - I? Ide li posao?
- O, da, uglavnom dolaze Talijani, ali ne bi vjerovala kako je i sve više "običnih" žena, pa usudio bih se reći gotovo kućanica, zainteresirano za plastične korekcije. Otac, koji je i sam estetski kirurg, želi da ja to preuzmem jednoga dana i, iskreno, forsira me da napokon završim studij - rekao sam s neskrivenim ponosom.
To zapravo nije bila istina jer je Luka, kao moj stariji brat i s više radnog iskustva, imao prvenstvo, ali meni nije smetalo da i sam gajim takve nade jer, smatrao sam, estetski kirurg ima veću važnost i težinu od običnog zubara, koje sam u svojoj oholosti svrstavao u red obrtnika, popravljača. Nisam nešto naročito poštovao bratovo zanimanje.
Katarina se sva unijela u slušanje i bila je vrlo zainteresirana.
- Hmm, možda bi vam u budućnosti trebao i jedan psiholog - rekla je polako. - Oduvijek sam bila sklona analizi svega i svačega, a naročito ljudi i njihova ponašanja, tako da je ovo zanimanje bilo za mene najlogičniji odabir.
- Bi li vjerovala kad bih ti rekao da je to u očevu dugoročnom planu? Opuštanje, meditacije, antistres programi, masaže, za svim tim postoji potražnja. I ne čudi, vrijeme u kojem živimo povlači za sobom i potrebu za opuštanjem, ali i za psihološkim razgovorima. Da, razgovarali smo nedavno o tome...
- Da, istina - rekla je zamišljeno, a ja sam imao osjećaj kao da joj se u glavi rađa neka velika ideja.
- Onda ću se morati potruditi završiti studij u što kraćem roku, a bude li potrebno, položiti i neki tečaj iz shaitsu masaže - rekla je napola u šali, napola ozbiljno - pa se javiti na natječaj tvoga oca. Reci mu neka me malo pričeka.
- Bojim se da će se umoriti čekajući te s obzirom na to da si na prvoj godini - zadirkivao sam je.
- Nadam se da si prosudio po mome izgledu, a ne po pameti - rekla je uvrijeđeno.
- Po izgledu, dakako - zbunio sam se.
- Ja sam apsolventica. Došla sam u Zagreb s ciljem. Neće mi grad dovijeka davati stipendiju, a dobivat ću je dok je budem ocjenama zaslužila, razumiješ? Ja, naime, nemam roditelja koji bi me financirali.
Nasmiješila mi se onim svojim prekrasnim osmijehom kojem nisam znao odoljeti prelazeći njime preko moje sve veće nelagode i zbunjenosti. Istog sam je trenutka zamislio kako je svaki dan gledam na poslu i imam je u svojoj blizini. Nisam mogao ni slutiti da se ona, uz onu crkavicu od stipendije, sama uzdržava povremenim studentskim poslovima. Zaista, ako se ikad kod nas otvori potreba za psihologom, Katarina će biti prva na listi kandidata. Znao sam da bi se ta cura svidjela mome ocu. Nastavili smo čavrljati okruženi ugodnom toplinom. Pozvao sam je da ponekad svrati k meni u moj stan. Predložio sam večeru i izlazak. Nije rekla da će doći, ali nije rekla ni da neće. Uzela je papirić s mojom adresom nasmiješivši se kutem usana.
Bližio se Božić. Još sam prije tjedan dana trebao otputovati kući, ali sam i dalje uporno odgađao odlazak očekujući Katarinu koja nije dolazila. Nije se javljala, a ja sam se zarekao da je neću zvati. Dao sam joj posjetnicu. Negdje sam pročitao, a i sam sam se uvjerio iz vlastitog iskustva, da nije dobro navaljivati kod žena jer se time može izazvati suprotan učinak. Koliko god sam se pržio na žeravici, odlučio sam pričekati njezin sljedeći korak.
Došao je Badnjak. Ležao sam na krevetu i sve su mi dosadašnje nade potonule kao papirnati brodići. Trgnuo me zvuk telefona koji je resko proparao tišinu.
- Jesi li dobro? - zabrinuto me upitao otac.
- Jesam, naravno, evo upravo si me prekinuo u spremanju torbe - slagao sam.
- Očekujemo te večeras na večeri - rekao je tata kratko, ne dajući mi prostora za uzmake. Jako je držao do tih obiteljskih okupljanja, pogotovo za blagdane. Želio je nastaviti tradiciju koju smo imali dok je majka još bila živa.
- Doći ću - obećao sam ocu. Imao sam neke ispite ove dane i zato malo kasnim, ali vjerujem da nisam ništa propustio.
Prostrano predsoblje u našoj obiteljskoj vili bilo je prožeto blagdanskim ugođajem. Bratova djeca rastrčala su se kućom, a moj je otac s neskrivenom srećom promatrao svoga starijeg sina, snahu i unuke.
- Možda ćeš i ti dogodine biti obiteljski čovjek - rekao mi je okrećući glavu u mom smjeru i ne skidajući blaženi osmijeh s lica. - Volio bih doživjeti da se i ti napokon smiriš i imaš ženu i djecu, poput tvoga brata - morao je dodati.
- Možda - odvratih tajanstveno i misao mi istog trena poleti prema Katarini. Ova je kućerina ionako suviše pusta i prevelika za moga oca. Luka se iselio i napravio gnijezdo svojoj obitelji podalje, izvan grada. Tako je htjela Marina, njegova žena. Smatram da je on nju i previše poslušao u svakoj njezinoj zamisli i da je uz nju gubio svoju osobnost. Papučar.
Na meni je, dakle, da ostanem ovdje uz oca. Ne mogu ga ostaviti samog, a vjerujem kako se on nada tome da u starosti netko bude uz njega. Ustao sam i zagledao se kroz prozor na osvijetljenu ulicu. Bura je puhala na mahove dolazeći iz Rijeke i šećući se uz istočnu obalu Iste. Svijala je agave i oleandre koji su već bili navikli na njezine hirove i povremene udare. Zimi nije imala milosti.
Žena u kariranom kaputiću netremice je zurila u prozore naše kuće, a onda se, kad me ugledala, okrenula i brzim korakom stala udaljavati. Djelovala je izgubljeno.
- Nemoguće! - pomislio sam. Istrčao sam van i zazvao je. Katarina se okrenula. Bez sumnje, bila je to ona. Lice joj je bilo tužno.
- Katarina, što radiš ovdje? - bio sam potpuno zbunjen. Učinilo mi se da imam priviđenje i da je Katarina ona djevojčica sa šibicama koja ih gladna i promrzla prodaje.
- Na vizitki je adresa tvoga stana u Zagrebu, ali i ova na moru - odvratila je držeći karticu među ozeblim rukama i dodala: - Oprosti, nije mi bila namjera...
- Ali, ma hajde, molim te, što ti imam opraštati. Uđi u kuću, vani je strašno hladno. Ispričat ćeš mi u toplome čemu imam zahvaliti što te vidim večeras, u ovoj Badnjoj noći.
Raznježio sam se i istodobno bio presretan. Došla mi je kao dar s neba, božićni poklon. Bio sam jako sretan.
- Ne, ne mogu ulaziti ovako. Obitelj ti je na okupu, ne želim smetati. Oprosti mi što sam ovako banula. Nisam te mislila ometati i ni sama ne znam zašto sam uopće došla u tvoj grad.
- Čekao sam da mi se javiš još dok sam bio u Zagrebu - rekao sam s laganim prijekorom.
- Nikome se nisam javljala, bila sam kod kuće. Bila je prva godišnjica mojim roditeljima ovih dana i mislila sam ostati doma, ali nisam mogla. Prebolno mi je sve to, presvježe...- ramena joj je zatreslo nekoliko kratkih, isprekidanih jecaja. To nikako nije bila gluma. Katarini uopće nije bilo dobro - i onda sam u džepu napipala tvoju vizitku, sjela u prvi autobus i evo me ovdje.
Gledala me ravno u oči, a ja sam bio omamljen, hipnotiziran i spreman da se uživim u ulogu viteza zaštitnika. Nekoga tko mora dati hranu, smještaj, dom, sve to odjednom. Zagrlio sam je, a ona se posve prirodno naslonila na moje grudi. Privinuo sam je još jače, a ona je još nježnije priljubila svoje lice uz moje tijelo. Mogla je osjetiti kako su mi se ubrzali otkucaji srca. Ljuljao sam je tako u hladnoj zimskoj noći ne osjećajući hladnoću u majici u kojoj sam istrčao iz kuće ugledavši je.
- Uđimo - rekao sam. Poslušala me bez riječi i ušla za mnom. Pustila je da je uvedem u kuću koja je nedugo zatim postala i dijelom njezina, dok naposljetku nije posve ovladala njome i ljudima koji su u njoj živjeli.
Kad sam Katarinu uveo u kuću, moj se otac nemalo iznenadio. Dugo je gledao u tu djevojku tamnog uskog lica i prodornih crnih očiju. Kao da se na trenutak i izgubio u izmaglici sjećanja na neka davno prošla vremena.
- Tata - zazvao sam ga. Trgnuo se iz svojih misli i ubrzo pribrao - želim vas upoznati s nekim. Htio sam da to bude iznenađenje pa je zato nisam najavio.
Htio sam to večerašnje upoznavanje s Katarinom prikazati kao namjerno i inscenirano.
- Ovo je Katarina. Viđamo se i družimo već neko vrijeme - namjerno sam to rekao zagledavši se u njezino lice i očekujući reakciju. No, shvatila je i prihvatila igru i ulogu moje djevojke, što je od te večeri i postala.
- Bome si me iznanadio, sine - rekao je otac zadovoljno gladeći bradicu, a onda se obratio Katarini:
- Moram priznati da me tvoje lice upravo frapantno podsjeća na lice moje žene iz njezine mladosti. Upitno je pogledao mene i Luku očekujući da potvrdimo, no očito je da ni Luka ni ja nismo vidjeli sličnost koju je moj otac vidio. Slegnuo sam ramenima.
- Istina, tamnoputa je kao mama, ali to je sva sličnost. Hajde, tata, nemojmo sad Katarinu zamarati tim usporedbama.
Razgovor je ubrzo krenuo drugim tijekom, a moja se Kate s nevjerojatnom lakoćom ugnijezdila u našoj kući, kao da je to upravo ono što joj je trebalo i za čim je žudjela. Ugrijali smo je kao promrzlog ptića i nahranili simpatijama i odobravanjem. Jedino se šogorica Marina držala po strani, osjećajući valjda da će joj uskoro biti oduzet primat jedine snahe i žene u obitelji.
Praznike smo proveli u kući moga oca, a onda smo zajedno otputovali u Zagreb. Više se nismo odvajali. Katarina se doselila u moj stan i ja sam doživio renesansu. Uz nju i ja sam napokon diplomirao. To je bilo veliko iznenađenje mojima, ali i meni samome.
Logičan slijed naše veze nakon diplome bilo je vjenčanje. Iznenadili smo sve brzinskim vjenčanjem i nismo dopustili nikakvu rastrošnost ni slavlje. Tako je htjela Katarina. Još nije preboljela iznenadni gubitak svojih roditelja u prometnoj nesreći prije dvije godine i htjela je da sve prođe bez pompe, dostojanstveno.
Slijedio je naš posljednji mjesec kada sam uistinu bio sretan. S pravom nazvan "medeni mjesec". No nakon našeg povratka stvari su se počele mijenjati. Moj se otac sve više priklanjao svojoj mlađoj snahi i dugo ostajao s njom u razgovorima u svom uredu. Kao da joj je postao otac kojeg je izgubila, a ona njemu kći koju je oduvijek želio. Naravno, figurativno se tako kaže za snahu, ali ovo s njima prešlo je svaku mjeru.
Katarina se pokazala kao iznimno sposobna mlada žena. Ubrzo je našla svoje mjesto pod suncem i kao novi član obitelji nađeno joj je radno mjesto u našoj poliklinici. Istina, radio sam i ja, ali sam manje boravio tamo jer me čekala specijalizacija pa sam često izbivao i putovao u Zagrebu. Svaki put kad bih se vraćao, njihova je bliskost bila jača, osjećalo se to u zraku. Osjetio sam uznemirenost.
Nije to bila ona bliskost koja bi trebala uznemiriti mene kao njezinog muža, nego bliskost koja je mene kao budućeg stručnjaka i mogućeg voditelja poliklinike navela na oprez. Moj je otac, sada je bilo posve jasno, sve više i više konce upravljanja prepuštao njoj koja je znala dva svjetska jezika, koja je imala menadžerske sposobnosti i kvalitete, znala s ljudima i pribavila mu trećinu klijenata više nego godinu prije.
Dolazilo mi je da odustanem od svega. Znao sam da mi se drma tlo pod nogama. Pa iako je ona bila moja supruga, dakle posao je ostajao u obitelji, bili su povrijeđeni moji ponos i taština. Šogorica Marina također više nije dolazila u našu kuću jer je i njoj bilo jasno da ni njezin muž, moj brat Luka, neće zasjesti na mjesto za koje je smatrao da mu kao starijem sinu pripada.
Da, Katarina je imala poseban pakt s mojim ocem i očito je da ga je vrtjela oko maloga prsta. Njih su dvoje savršeno poslovali i slagali se, ne mareći za narušene odnose njega i njegovih sinova.
Počeo sam izlaziti. Opet. Obnovio sam neka stara poznanstva. Popio kavu s Eleonorom i zaboravio da sam oženjen. Vuk u meni bio se samo malo primirio, a sad mi je opet trebao dokaz da sam netko i nešto. Htio sam dobiti taj dokaz kroz žene, njihovo odobravanje i divljenje. To više nisam imao od Katarine. Bila je prezaposlena.
No, moj gradić je malen i sve se brzo pročuje. Tako su neki moji izleti došli i do ušiju moje žene.
Bila je već prošla ponoć kad sam parkirao u dvorištu nemajući volje spremati auto u garažu, a i želeći izbjeći nepotrebnu buku. Htio sam se poput lopova uvući u kuću i leći u krevet te izbjeći objašnjenja i isprike kako sam se slučajno dulje zadržao s nekim od mojih prijatelja. Otvorio sam vrata najtiše što sam mogao.
- Što si ti umišljaš? - začuo sam bijesno siktanje negdje u mraku i nazreo siluetu u bijeloj spavaćici kako me čeka sjedeći za stolom u kuhinji.
- Tko je tamo? - bedasto sam upitao zaplićući jezikom jer sam te večeri popio više nego što je trebalo.
- Ovo tvoje ponašanje sramota je za cijelu obitelj! - nastavila je moja žena s moraliziranjem dok se u meni prvotno iznenađenje počelo pretvarati u ljutnju. Što si ona umišlja?!
- Znam za Eleonoru... - nastavila je, a glas joj je postajao viši. - Koliko to dugo traje?
- Ne postoji nikakva Eleonora...
- Umukni! - prekinula me naglo ustavši, prevrnuvši stolac koji je zatreštao i prolivši čaj koji je bio pred njom - troje ljudi mi je potvrdilo da te vidjelo svojim očima.
Uputio sam se prema njoj želeći joj zatvoriti usta da galamom ne probudi oca. Naglo se okrenula, želeći izbjeći moj dlan, ali se poskliznula. Pala je preko stolca i ostala ležati na njemu potrbuške. Ostala je dulje nego što je trebala.
- Katarina! - zabrinuo sam se - što izvodiš, ustani. Nisam te ni dotaknuo...
- Moramo u bolnicu, brzo - rekla je kratko hvatajući dah.
- Što ti je? - bio sam istog trena trijezan i uplašen.
- Mislim da ću izgubiti dijete!
Nisam znao. Nisam imao pojma da je Kristina trudna. Nije ni ona. Saznala je to upravo toga dana nakon liječničke kontrole i htjela mi je reći čekajući me s večerom na koju ja nisam došao. Izgubili smo dijete u drugom mjesecu trudnoće.
Izgubio sam volju za životom. Osjećao sam se krivim. Ona se toliko davala poslu, a ja sam to krivo shvatio. Otac je morao odustati i povukao se u mirovinu. Tlak, kolesterol i drugi pratioci stresnog načina života uzeli su svoj danak. Red je bio da mlađi preuzmu. Točnije, da Katarina preuzme. Luka se pomirio s tim. Uvidio je da je ona kvalitetna osoba usprkos njezinoj mladosti. Ja nisam.
Od tada je prošlo već dvanaest godina. I dalje sam u braku. Kristina mi je davno oprostila. Znam je promatrati kako se uređuje pred ogledalom. Nekako je procvjetala. Postala je majka naših dviju djevojčica. Ja radim što mi se kaže i dobro je to, nije loše biti vođen. Ona ipak zna najbolje, tako se uvijek ispostavi.
Namirisala se i izlazi. Ostavila je za sobom oblačak cvjetnog parfema. Diskretnog. Takva joj je i garderoba. Profinjena. Postala je uspješna, poslovna i bogata žena. Ne fali ni meni ništa, ali prijatelji me gledaju s podsmijehom, a moje se bivše naslađuju ovim obratom.