Postoje dva stereotipa o osoblju koje radi u Europskoj uniji. Jedan je, što javnost uglavnom misli, da su oni preplaćeni birokrati koji žive u svom virtualnom svijetu, bez doticaja sa stvarnošću, a institucije vide samo kao vrstu unutarnjeg tržišta rada za same sebe. Drugi je stereotip ono što oni misle o sebi, da su najbolji, najtalentiraniji službenici koji od ranog jutra do kasne noći ne rade ništa drugo nego razmišljaju kako pomoći građanima EU. I kada spavaju, valjda sanjaju što još mogu učiniti za Uniju.
I jedno i drugo je svojevrsni mit. Prvo, upitno je jesu li oni preplaćeni. Odgovor na to pitanje ovisi gleda li se iz Zagreba, Sofije, Varšave ili iz Berlina, Kopenhagena ili Rima. Njihove plaće svakako su velike. Kreću se od 2700 do 16 tisuća eura mjesečno za najviši rang. U to se ne ubrajaju plaće onih koje su prema političkom ključu postavile države članice, poput članova Europske komisije, Suda EU ili revizorskog suda. Njihove su plaće više od 20 tisuća eura mjesečno, ali se oni ne računaju kao osoblje institucija Unije.
Usporede li se s hrvatskim plaćama ili plaćama u državama srednje i istočne Europe, onda se čine prevelikima. Ali ako se usporede sa zapadnim bogatijim članicama - nisu prevelike, uglavnom su slične. Zbog toga je, osim na visokim funkcijama, sve manje zaposlenih iz bogatih članica, uspoređujemo li s brojem stanovnika. Primjerice, u Europskoj komisiji ima više od 1500 zaposlenih Grka, što je gotovo dvaput više nego Britanaca, iako Grčka ima šest puta manje stanovnika. Prezastupljeni su i Talijani, kojih u Europskoj komisiji ima više od 3000, dok je Nijemaca samo oko 2000, premda Njemačka ima oko 20 milijuna stanovnika više. Sve je manje i Danaca zaposlenih u institucijama Unije.
Početna plaća od oko 4000 eura nije primaljiva mladim Nijemcima ili Dancima s visokom stručnom spremom onoliko koliko je Poljacima, Bugarima ili Hrvatima. Usto, treba imati na umu i veliku konkurenciju te test koji je jako teško proći jer se ne traži nikakvo znanje, ni o EU, ni o bilo čemu, već više vještine numeričkog, apstraktnog i verbalnog rezoniranja. Ima, naime, zaposlenika EU koji su prošli sve faze u postupku selekcije do potpisivanja ugovora a da im nitko nikada nije postavio bilo kakvo pitanje u Europskoj uniji. Plaće su, ako se ne ubrajaju dodaci za odvojen život ili život izvan domovine, otprilike slične kao u administracijama bogatih država članica. No, u odnosu na države članice, veće su plaće za one u srednjem i višem menadžmentu, od šefa odjela do direktora opće uprave.
Te se plaće, naime, kreću od 8000 do 16.500 eura mjesečno, što je više nego što zaradi netko sličnog ranga u nekom njemačkom ministarstvu. Zato su za takve funkcije više zainteresirane sve države. Jedan njemački diplomat nedavno je rekao da oni imaju “premalo interesa za Indijance, a previše za poglavice”. Sve u svemu, može se reći da su oni koji rade za Unijine institucije jako dobro plaćeni, ali ne i da su preplaćeni.
No, ima istine i u kritikama da se oni ne brinu previše o interesima građana, već prije svega o svojoj karijeri. Ne dao Bog državama članicama da pokušaju dirati u njihove plaće ili spriječiti automatsko povećanje na koje imaju pravo. Odmah će naići na velik otpor. Kad su mnoge članice uvodile stroge mjere štednje, smanjivale plaće i otpuštale ljude, zaposlenicima institucija EU plaće su se povećavale. Nakon što su države članice u Vijeću to htjele spriječiti, Europska komisija je tužila te članice sudu EU. Iz pravnog kuta gledano - Komisija je bila u pravu.
Sve je legalno. Na kraju krajeva, države članice same su usvojile takav način obračuna rasta plaća, ovisno o kretanju u članicama. A to uvijek jamči da će se povećati, a ne smanjiti jer se u obzir uzimaju samo najuspješnije. Službenici institucija Unije time dokazuju da, kada je o njihovu osobnom interesu riječ, koliko god to bilo u suprotnosti s kretanjima u državama članicama, nemaju milosti ni razumijevanja, ali i da im je bitno da sve bude po zakonu. Ti isti službenici, kad su im povećane plaće, draftirali su stroge mjere štednje koje su se nametale državama poput Grčke.
Za europske birokrate važno je da je “sve po zakonu” i da su “sve procedure do kraja ispoštovane”. Među novinarima, diplomatima i konzultantima u Bruxellesu postoji i neslužbena definicija glavnog mota rada onoga što se u žargonu zove europska birokracija. “Procedura je važnija od rezultata”, bitno je da “svi profesionalno odrade svoj posao, a da se ništa ne dogodi”.
Prema Europskoj komisiji, ništa se nije dogodilo ni munjevitim postavljanjem Martina Selmayra, dosadašnjeg šefa kabineta predsjednika Jeana-Claudea Junckera, za glavnog tajnika Europske komisije. Iako se to već sada naziva jednom od većih afera Europske komisije te se time bavi i Odbor za proračun i nadzor Europskog parlamenta, za Komisiju je i u vezi s tim “sve bilo prema postojećim procedurama”.
A kako je to bilo: jednog dana svi su članovi Europske komisije pozvani na sastanak. Za glasanje im je bez najave stavljeno imenovavnje Selmayra za zamjenika glavnog tajnika. Bez ikakve sumnje i bilo kakvog razmišljanja - svi su bili za. Za nekoliko minuta ispostavilo se da je onaj tko je do tada bio glavni tajnik dao ostavku, a Selmayr, s nekoliko minuta iskustva kao zamjenik, postaje automatski i glavni tajnik. Radi se o izuzetno sposobnom i hiperaktivnom njemačkom stručnjaku koji je s mjesta glasnogovornika povjerenice prebačen na položaj šefa kabineta povjerenice, potom je Junckeru vodio kapmanju dok je on bio Spitzen kandidat za šefa Komisije i postao njegov šef kabineta. Paralelno s njim, munjevito su napredovale i osobe koje su radile pod njim. I tako je on postao najutjecajnija osoba u Europskoj komisiji. Boje ga se čak i povjerenici, a mnogi od njih ne mogu ni doći do Junckera jer ih on u tome sprečava, kažu izvori iznutra.
Kada se radi o tako moćnoj osobi, tko bi se od povjerenika usudio dovoditi u pitanje njegov izbor. Komisija i u vezi s tim ima odgovore na svako postavljeno pitanje. A svi se kreću u okviru stava da je “sve bilo po zakonu” i da su “procedure ispoštovane”. Naravno, ponavljaju kako je Martin Selmayr bez sumnje sposoban za tu funkciju, što ne dovode u pitanje ni njegovi najveći kritičari. Komisija je mislila da će i ovo ostati samo kao interni skandal unutar briselskih institucija i da će javnost nakon nekoliko dana prestati biti zainteresirana za njega. No, to se nije dogodilo. Sada, kada je Komisija odgovorila na stotine pitanja zastupnika Europskog parlamenta, koji su održali i posebno saslušanje povjerenika zaduženog za osoblje, iz Komisije poručuju kako se nadaju da je ovime ta stvar zatvorena te da se treba baviti važnim pitanjima. Poručuju da to kao “nije važno” za građane.
No, da sve to nije završeno dokazuje i to što su o tome na sastanku razgovarali i njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emanuel Macron. Potonji je rekao kako je normalno da se time bave mediji i parlamentarci jer je to važno pitanje, a Merkel je bila suzdržana ustvrdivši da to što je Selmayr Njemac nema utjecaja na njegov posao jer on djeluje “europski”. Juncker je tražio potporu kolega iz Europske pučke stranke jer je Selmayr i njihov. Predsjednik Europske komisije čak je zaprijetio da će on sam dati ostavku bude li se rušilo Selmayra. “Ako ode on, idem i ja”, navodno je poručio Juncker na sastanku s predstavnicima Europske pučke stranke. No “izvori iznutra” u Komisiji kažu da je problem u tome što će i nakon Junckerova odlaska, a on će otići iduće godine nakon izbora nove Komisije, Martin Selmayr i dalje imati glavnu riječ u Komisiji kao glavni tajnik.
Najgore u svemu zapravo je što se sve to u institucijama EU smatra normalnim, što dokazuje i argument da se takve stvari stalno događaju, i da su se događale i prije. Istina je i da se funkcije visokog ranga dodjeljuju unaprijed, a natječaji i razgovori odrade nakon toga. U tome dosta veliku ulogu imaju i države članice koje guraju svoje ljude, uvijek pazivši da se ispoštuje i nekakava zemljopisna zastupljenost.
Trenutačno je i Europski parlament, koji propitkuje imenovanje Selmayra, pred izborom nekoliko direktora opće uprave. Mnogi smatraju da su te pozicije već obećane, a da će trebati odraditi samo procedure kako bi se osiguralo da sve bude prema zakonu. Dakle, nema velike razlike u načinu postavljanja činovnika na visoke funkcije u institucijama EU od država koje ista ta Europska komisija, ili Europski parlament, pozivaju da depolitiziraju svoje javne službe, da se ljude postavlja prema profesionalnim, a ne političkim kriterijima. To je pak još jedan dokaz da i Europska unija čini suprotno od onoga što drugima propovijeda.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....