INOSLAV BEŠKER: Zašto sam potipisao peticiju protiv plagiranja. Peticija je principijelno neosporna. Ta tko se neće izjasniti protiv kaznenog djela?

Peticija protiv plagijata otkriva simptome i otvara pitanja.

Prvo pitanje: jesmo li protiv kulture plagijata i falsifikata? Morali bismo biti, ako smo iole pošteni, ako ne svodimo krađu na “lukavost”, “snalaženje” itd.

Drugo pitanje: jesmo li protiv plagijata u funkciji političkog obračuna s “mangupima u tuđim redovima”, ili smo protiv plagijata naprosto? Je li plagijat vrijedan indignacije samo ako ga se laća netko na “funkciji”, ili je plagijat vrijedan gnušanja naprosto, koliko i svaka krađa, ali manje od ubojstva? Jer ako se sjetimo boriti protiv plagijata samo kad nam to služi za smicanje nekog ministra i slabljenje neke vlade, za blaćenje neke političke ili idejne opcije, onda nije posrijedi principijelnost, nego upravo neprincipijelna zloporaba pravne borbe ondje gdje bi borba trebala biti politička, političkim sredstvima u političkom ambijentu.

Treće pitanje: je li plagijat pravno pitanje koje se definira i rješava pravnim sredstvima u pravosudnom sistemu, ili je to izvrstan pretekst za populističku hajku, za “čistku” političkim instrumentima ondje gdje pravni instrumenti nisu dostupni ili poželjni?

Mogući odgovor: Peticija je principijelno neosporna. Ta tko se neće izjasniti protiv kaznenog djela (jer je plagijat tako definiran u Kaznenom zakonu)? Odbiti potpis znači pokazati barem nehaj spram krađe intelektualnog dobra - tko da se usudi? Svojom populističkom terminologijom (“nulta tolerancija”, zahvaljujući kojoj je udvostručen broj policijskih ubojstava u USA) i svojim adresiranjem mimo sudbene vlasti (Sabor i Vlada), te svojim sužavanjem na nositelje “javnih funkcija”, ona poprima značaj političke “čistke”, optiranja za prevlast “političke države” nad “pravnom državom”.

Ne bi bilo prostora za političku uporabu indignacije spram plagijata, za “popločavanje puta u pakao najboljim namjerama” (jer populistička deformacija političke borbe izvan demokratskih okvira jest put u pakao, povijesno dokazano) da u Hrvatskoj (i u još nekim katoličkim mediteranskim državama) ne postoji opća kultura prijezira prema normama urednoga građanskog suživota, čak i kad su one definirane zakonom, uz zaprijećene kazne.

Od prvog razreda osnovne škole učimo djecu da rezultati rada i znanje u načelu nisu presudni, da im prava nisu u dijalektičkom odnosu s njihovim dužnostima, ne učimo ih razlikovati neotuđiva prava od prava koja bi smjela biti stečena jedino izvršavanjem dužnosti, nemamo kulturu rada i poštenja. Od osnovne škole visokim ocjenama se hini izvrsnost u znanju. Sva naša učiteljska struka - potplaćena, nezaštićena, negativnom selekcijom izvrgnuta prijeziru i nasilju - krivac je za nehaj. Napredovanje ovisi više o birokratskim nego o vrednosnim kriterijima. Plagiranje je tu tek jedan od vrhova sante, iako se u Hrvatskoj zna javljati u baš grotesknim oblicima, do te mjere da u kolektivni imaginarij ulaze tvrdnje da je magistrant prepisao mentorovu knjigu; da je sva katedra po sekcijama pisala doktorat moćniku pa da je osuđen tko je primijetio da je car gol itd.

Razmislite: jeste li za načelo taliona? Javlja se kao refleks: dovoljno je čitati “komentare” na Webu, poglavito anonimne. Koliko je ono efikasno? Još ima zemalja gdje lopovima odsijecaju ruku (doduše steriliziranom sabljom, uz lokalnu anesteziju, nismo barbari). To krađu nije iskorijenilo, jer se amputira plod, a korijen i razgranato stablo ostavljaju netaknutima.

Rimsko pravo skovalo je maksimu “nulla poena sine lege”, nijedna kazna [ne smije biti izrečena ni provedena] bez zakona; Cesare Beccaria nas je poučio da je svrha kazne preodgoj a ne odmazda; Evropa se uglavnom navikla da kazne izriče sud, na temelju dokaza, da barem tu ne vrijedi parola “zna se”, ne samo populistička, nego i zloćudna, bogomdana za sumarne procese, nazvane i po Charlesu Lynchu. Savršena za društvene mreže, pogubna za društvo.

Da, treba biti protiv plagijata. Da, plagijat je kazneno djelo. Dakle, tko za plagijat u Hrvatskoj zna i ima o tome provjerive podatke, ima ne samo pravo nego i moralnu dužnost (kao i za ino kazneno djelo) prijaviti to nadležnome državnom odvjetništvu. Može i elektronskom poštom, može i s drugog kraja svijeta, istom brzinom kojom se potpisuje peticija, ali odgovornije i djelotvornije.

Naravno, to podrazumijeva povjerenje u hrvatsku sudbenu vlast (nije lako, znam). I o njoj ovisi, o njezinoj brzini, efikasnosti i, naposljetku, pravičnosti, hoće li “pravdu” uzimati u ruke politika (Bože sačuvaj, zar opet?) ili “narod” (ne treba mnoštvo za “lov na Zeca” koji opet neki prizivaju, sve u ime nacije).

Možemo početi od plagijata: “princip je isti, sve su ostalo nijanse”.