INOSLAV BEŠKER To što je i hrvatska nije jedini razlog za ćirilicu u školama, prijedlog treba razmotriti s barem dvaju stanovišta

Inicijativu rektora Damira Borasa o povratku ćirilice i uvođenju glagoljice u školu treba razmotriti barem s dvaju, a vjerojatno s triju ili četiriju stanovišta: kulturalnoga i pedagoškoga svakako, po mogućnosti s ekonomskoga, a u političkom (ili politiziranom) društvu i s političkoga.

Kulturalno gledano, profesor Boras je stopostotno u pravu: ćirilica jest povijesno pismo Hrvata. Povaljska listina (1250) i nešto stariji Povaljski prag, dokaz su da je ćirilica već u XII stoljeću bila uobičajeno pismo (a ponegdje je i ostala, npr. u Poljičkoj Knežiji), inače ne bi njome splitski kanonik i istodobno hvarski prisegnuti bilježnik Joan (Ivan) bilježio javni dokument na hrvatskome, da bude čitljiv i razumljiv svima. Da bi imao evanđelje na reprezentativnoj ćirilici, zahumski knez Miroslav ga je naručio u Dalmaciji.

Kultura Hrvata nije potpuna bez glagoljice, ćirilice i latinice.

Pedagoški je problem (generalno, a ne samo u pogledu pisma) do koje mjere treba naše đake opterećivati činjeničnim znanjima, imajući na umu da nijedna škola ne može dati sva znanja nužna u sljedećim nepoznatim desetljećima. Ni pedagozi nisu suglasni kako sazdati kurikulum. "Nijedno znanje čovjeka ne opterećuje da bi ga osiromašilo", "tko ne zna pisma, ne zna ni jezike", sudi akademik Bratulić.

Ključno je razvijati vještinu, metodiku i instrumente učenja radi stalnoga odabira i stjecanja znanja. Pismo jest instrument, osobito ako se njime bilježi više jezika.

Ekonomski gledano, poznavanje ćiriličnih pismena - uza svu arogantnu penetraciju engleskoga koji je baš informacijska premreženost ustoličila kao koiné - Hrvatima može samo koristiti, jer bez njega nema iole dubinskog uvida u realnost Rusije, Bjelorusije, Ukrajine, Bugarske, pa Kazakstana itd., dakle tržišta koje obuhvaća više stotina milijuna potencijalnih kupaca roba i usluga i koje raste po stopi znatno bržoj od naše, pa može biti presudan resurs.

Preostaje, dakako, politika, koja po ključu vlastite utilitarnosti razlikuje "rane još nezacijeljene" od onih drugih (pa nitko nije divljak da razbija latinične ploče u Jasenovcu). Tu kriterij nije ni kultura, ni pedagogija, ni ekonomija, nego "dotok i rastur" glasova i podrške, koja se po dnevnom tečaju pretače u moć i imutak.