INOSLAV BEŠKER Teroristi su depresivci kojima manipuliraju apostoli smrti

Salaha Abdeslama, preživjelog terorista iz ekipe koja je provela pariški masakr u petak 13, osobu koju bjesomučno traže tajne i javne službe svega Zapada, a i agenti Islamske Države, jedni da ga uhite kao ubojicu, drugi da ga smaknu kao dezertera, britanski Sunday Times je opisao, kako smo jučer prenijeli, kao izgubljenu osobu nejasnog identiteta, koja je često sjedila u gay klubu (a homoseksualnost se po šerijatu kažnjava smrću) i pušila marihuanu (što se kažnjava bičevanjem). Prema podacima koje je prikupilo i djelimice objavilo francusko Ministarstvo unutrašnjih poslova, Salah Abdeslam, unatoč svome vatreno formuliranu prezimenu (Abdeslam je “Sluga Islama”), nije nogom stupio u džamiju sve do kratkog vremena prije atentata.

Čini se - ne samo po tom primjeru - da je slika o bjesomučnim atentatorima bila totalno pogrešna, da to, barem ovi koji su pošli ubijati i raznositi se po Evropi, nisu marginalizirani pripadnici druge generacije useljenika koji svoju frustraciju kanaliziraju u manijakalnu opsjednutost vjerom i mržnju prema drukčijima, nego razmrdani slabići koji nakon kratkog kursa pranja mozga pokušavaju svoju beznačajnost, nadograđenu suicidalnom depresijom, nadomjestiti spektakularnim adrenalinskim odlaskom s ovoga svijeta u pratnji što je moguće više druge čeljadi, barem naizgled zadovoljne i uspješne, u zadnjemu veličanstvenom izljevu mržnje na se i na sav svijet. Dakle, po motivu i prosedeu, nimalo različiti od sumanutih koji upadaju u škole i ondje ubijaju djecu koja naizgled imaju perspektivu, i onda to zaodijevaju nekom mantrom o bjelačkoj supremaciji, ili se pak služe stereotipom o muslimanskoj odnosno multikulturalnoj ugrozi, poput onoga sistematičnog manijaka Breivika.

Spomenimo tu još sektu Aum Shirinkyo čiji je slijepi guru Shoko Asakara organizirao smrtonosni atentat bojnim otrovom sarinom na podzemnu željeznicu u Tokyu 1995, te sektu Peoples Temple čiji je vođa vlč. Jim Jones u jednom mahu odveo u smrt 918 američkih građana (više od 300 djece) u Gvajani 1978. Ako ne svi, a ono većina su u smrt otišli dragovoljno. Jedna od žrtava, Annie Moore, ostavila je bilješku: “Došla sam do te točke ogorčenja na sav svijet da ne znam zašto ovo uopće pišem. Tko to nađe povjerovat će da sam luda ili će vjerovati u bodljikavu žicu koje NEMA u Jonestownu. (…) Umrli smo jer nas niste pustili živjeti na miru.”

Naravno, potpisani novinar nije ni psihijatar ni psiholog. Ni educiran ni ovlašten zaključivati o mentalnom zdravlju ni o psihološkim motivima sve te čeljadi. Ipak, sličnost njihova djelovanja i njihovih samoubilačko-ubilačkih akcija, unatoč golemoj razlici između njihovih deklariranih bilo religijskih, bilo ideoloških pozicija, može poslužiti kao indicija da su religija ili ideologija poslužile samo kao krinka kojom se zaklanjao užasan narcizam onih koji u smrt nisu htjeli sami, nego su sobom u bezdan povlačili i druge.

Da im nije bio dohvatan islam, ubojice u Parizu možda bi našli drugi pretekst za samoubilačko-ubilački spektakularan izlaz iz svog konteksta, nepodnošljivo ponižavajućega za patološke narcisoide.

Otprilike takvu sliku daje istraživanje francuskog Ministarstva unutrašnjih poslova o sociopsihološkom profilu unovačenih u Siriju, od kojih se najžešći i vraćaju. Uzorak je onih 4000 za koje su obitelji prijavile bijeg u Siriju (ne na one koje obitelji kriju). Po njemu su potencijalni ubojice zapravo izgubljena djeca, nesposobna odrasti i suočiti se sama sa sobom. Nisu iz potlačenoga proleterskog miljea, nego pretežno iz srednje klase (67 posto), iz “problematičnih” predgrađa ih je 16 posto, točno koliko i iz viših, imućnijih klasa. Nisu svi muslimani nego ih je dobar dio na islam prešao u krizi identiteta (ne samo vjerskoga), s kršćanstva, iz ateizma, 3 posto čak iz judaizma.

Samo ih je 5 posto prethodno imalo kriminalna iskustva. Ali - evo podatka koji osvjetljuje drugi aspekt - više od 40 posto ih je liječeno od depresije.

Dounia Bouzar, antropolog religije koja je dugo radila kao odgojiteljica u francuskim zatvorima, tvrdi da su kao grupa najbrojniji mladi koji su se obratili nakon brutalne smrti neke bliske osobe. Riječ je, kaže, o osobama između 15 i 20 godina, eventualno 21, koji - ne uspijevajući elaborirati gubitak - idu po Internetu tražiti podatke o životu poslije smrti. Nalijeću na apostole smrti koji nisu ludi sami se raznijeti, pa ni poviriti nosom na Zapad, nego tim nedoraslim načetim dušama objašnjavaju da pojedinačne smrti nisu bitne, da je smak svijeta praktički iza ugla, da bi mučeničkom smrću mogli pred Bogom iskupiti ne samo sebe, nego i svoje bliske koji ne vjeruju, čak i nedavno umrle. I zovu ih u Siriju gdje će naučiti Put u Raj. Tako se otvaraju vrata Pakla.