INOSLAV BEŠKER Most je prilično točno dijagnosticirao probleme, ali ni on ne nudi uvjerljivu terapiju

Trudili su se nesebično i ustrajno: Zoran Milanović je povlačio poteze koji su povećavali rejting HDZ-a, a Tomislav Karamarko je uspijevao da SDP i partneri ostanu u vodstvu. U kampanji, koja je kadikad sišla na najnižu razinu u četvrt stoljeća, uspješnijim se pokazao Zoran Milanović: HDZ je izbio na prvo mjesto i napokon pobijedio, jasno - ali nedovoljno za sigurnu i solidnu vlast.

Birači su svoje nezadovoljstvo dosadašnjim neprikosnovenim gazdama bunjišta demonstrirali umjerenom pljuskom, prizvavši trećeg pijetla, Most nezavisnih lista, koji se u svom prodoru pokazao uspješnijim od onih koji su ranije alternativno kukurijeknuli (svojedobno Laburista, pa Oraha, pa Živog zida).

Ili će Most na sebe preuzeti odgovornost i podržati jednu od posrnulih masovnih stranaka, držeći je za grkljan (i pazeći da ne strada kao dosadašnji manji partneri, mahom fagocitirani), ili će dvije masovne stranke u “veliku koaliciju” (pod eventualnim radnim naslovom: “Našla krpa zakrpu”), ili će HDZ pokušati igrati va banque okupivši sve osim Hrvatske koja kržljavo raste, Mosta i Živog zida (što ipak nije vjerojatno) - ili ćemo uskoro opet na izbore. Mostu bi mogli odgovarati.

Predsjednica Grabar - Kitarović našla se u situaciji da bude ne bilježnik nego arbitar krize, na prvome zaista državničkom ispitu, na kojemu nije dovoljno svakome s osmijehom reći što mu je ugodno čuti. Njezina sklonost HDZ-u nije upitna - ali hoće li Karamarko potpisati bianco mjenicu bilo Mostu, bilo svima malima?

Zastupnici etničkih manjina, po logici interesa svoga biračkog tijela, teže pod skut vladajuće većine, naplaćujući to. Ipak, pristojnost (politički fluidna kategorija) iziskuje da počekaju da se neka većina profilira, ne da oni presuđuju, što može biti legalno, ali nije baš legitimno.

Most je zapravo poentirao ono što su masovne stranke gurkale pod tepih: da je Hrvatska ekonomski gdje je bila i prije rata, dok su Poljska, Slovačka i slične briznule snažno naprijed. Jasno, bio je rat. Pa poratna obnova, neka je potrajala četiri godine, koliko i rat - ali sljedećih 16 godina, koje su HDZ i SDP podijelili praktički popola, pojeli su skakavci.

Obje stranke su za to odgovorne, a u znatnoj mjeri i krive. Znale su gdje su problemi, obje su davale obećanja, nerijetko slična, obje su to pogazile netom bi se dočepale vlasti, a njihovi koalicijski partneri tu nisu bili bolji.

Obje su profitirale uhljebljujući klijentelu u neefikasnome i pretilome državnom aparatu i u “javnim” poduzećima. Ti su se feudi u nekim sudskim slučajevima pokazala realnim leglima korupcije, nadmašivši i pretvorbenu pljačku.

Birači su to zaljuljali, ali ne i srušili - pretjerana je privrženost dresu, unatoč vidnoj šteti od onih koji u njemu ne igraju nego planduju.

Most je prilično točno dijagnosticirao probleme (kao i svaka oporba uoči izbora u posljednjih 15 godina), ali ni on ne nudi uvjerljivu terapiju.

Bit će tako sve dok većinska Hrvatska čeka da je netko povede, umjesto da se sama trgne.