INOSLAV BEŠKER Evropska unija nema volje jamčiti prava svojim manjinama

Naša Evropska unija još umilno privlači one koji je ne znaju (kako svjedoči i stampedo izbjeglica i inih imigranata). I po tome jest sirena, a i po svom ustroju: ni pakt, ni država. Ni riba, ni djevojka. Na curu katkad i sliči, na ribu miriše, ne baš svježu. I kao prava sirena, ne haje za sudbine onih koje privlači: nigdje Odiseja koji bi spriječio da mu se posada utopi pred njezinim ravnodušnim modrim očima koje sjakte zlatnim Gospinim zvjezdicama. O tome svojim gotičkim horrorom nijemo svjedoče tisuće i tisuće koji su dotrčali kao lemuri i ostali sahranjeni pod njezinim južnim balkonom s pogledom na more, u Mediteranu. Njih nijedan Aragorn neće pozvati mitskim rogom u posljednju bitku - njihova je definitivno izgubljena.

Krizu identiteta naše transrodne tvorbe lakše je opisivati nego riješiti. Za opis je dovoljno stotinjak knjiga, za rješenje bi trebala politička volja za koju naša ziheraška, egoistična i neodlučna, sklerotična evropska civilizacija nema petlje. I Ustav je pao ne referendumima.

Znamo da, po običaju, živimo u predratno doba. Pamtimo da je prvo poraće uvijek gore od iluzije o predratnoj Arkadiji. Unija je i sazdana da predraće potraje, barem dok smo živi.

Unija, da izbjegne rat, nastoji barem drenirati gnoj koji se u njoj nakuplja, kad već ne uspijeva ni sprečavati zaraze, a ni postarati se kako treba za rehabilitaciju kroz razvitak, ulaganjem i volje i znanja, ne samo novca.

Referendum u Kataloniji iznio je na vidjelo još jedno područje gdje sama drenaža nije dovoljna, osobito kada manjak rehabilitacije oduzima snagu: prava etničkih ili nacionalnih grupa, bilo na autonomiju (od jezične preko kulturalne i teritorijalne do fiskalne), bilo na odcjepljenje.

Unija je definirana kao zajednica nacionalnih država. Njezine članice nisu propustile šansu zatajiti eventualnu višenacionalnost. A kada ona, u krizna doba, izbija na površinu - Unija se postavlja kao plašitelj i krotitelj manjina, kao žandar centralističkih šovinizama.

Duboko je nepravedna i, zapravo, bezobrazna ideja da nacija koja se eventualno odcjepljuje mora biti kažnjena ponovnim prolaskom kroza sve faze pristupanja Uniji, izgubiti prednosti zajedničkog tržišta, eventualno i zajedničke monete, te se čak suočiti s eventualnim vetom uvrijeđene bivše tlačiteljice (pogledajmo što Grčka čini Makedoniji samo zbog imena, a da svi samo sažaljivo klimamo glavom).

Zašto bi, po Bogu, Katalonija bila prisiljena prolaziti kroza sve to, kada je već jednom prošla zajedno sa Španjolskom, pri čemu je nedvojbeno bila spremnija za ulazak u tadašnju Evropsku zajednicu od bilo kojega inog dijela te polinacionalne monarhije s povijesnom sklonošću krvoločnom unitarizmu (Guernica docet)? Ili Škotska? Ili Baskija?

Da je Jugoslavija, po Delorsovu planu, ušla en bloc u tadašnju Evropsku zajednicu, bi li takvoj ucjeni bila izložena bilo koja od republika koja bi htjela izići? Bi li Beograd i Bruxelles djelovali kao ortaci protiv prava na samoopredjeljenje (do odcjepljenja)? Pogledajmo što Španjolska i još neke slične čine Kosovu - s kojim moralnim pravom osim straha da će i same morati vratiti uzeto?

Očito, kompromisna drenaža podrazumijeva i guranje pod tepih "nezgodnih obiteljskih prilika" članova društva, osobito "uglednijih" (ugled se i tu, kao i u svakome finom društvu, mjeri lisnicom). Prisjetimo se da su s nacionalno profiliranim terorizmom imali posla i Velika Britanija (Irska), i Španjolska (Baskija), a prije njih Francuska (Korzika i OAS) i Italija (Južni Tirol, ideološki terorizam nije danas tema).

Francuska drži dijelove Baskije i Navare, te Katalonije, nezadovoljni su keltski Bretonci (Astérixovi potomci, uostalom), Okcitanci nisu sretni što njihov jezik ima veća prava u Italiji nego u domovini, a 70 godina poslije rata dižu glavu i Nijemci u Elzasu.

Na referendumima su odcjepljenje promašile i Škotska i Korzika (a ni Katalonija nije uvjerila u nedjelju) - ali postoci pokazuju da volja za suverenošću nije postotno zanemariva. Belgija se praktički raspala na dvije države u konfederaciji toliko labavoj da nije smetalo ni kad je mjesecima bila bez središnje vlade.

Njemačka daje znatnu autonomiju saveznim zemljama, pa secesionistička Bayern Partei nema velik odziv.

Njemačka manjina u Šleskoj, iako temeljito "očišćenoj", sada zahtijeva znatniju kulturalnu autonomiju.

Autonomistički pokreti u Walesu nisu znatni, ali bi im odvajanje Škotske dalo krila. Kao što je Baskiji Katalonija vratila krila - a ni Aragon nije baš sav uvjeren u unitarizam.

Evropska unija ima pristojna načela, ali nije baš da ih se drži. Ni u manjinskim jezičnim, kulturalnim ili čak nacionalnim pravima.