EDWARD HUGH Na svojem je blogu Edward Hugh, Britanac s boravištem u Španjolskoj, prvi predvidio gotovo sva europska krizna žarišta i žao mu je što je prečesto bio u pravu. Sve donedavno, dok New York Times nije otkrio blog (raskošnu riznicu analitičkih tekstova o europskoj ekonomiji) i pretvorio ga u prvog europskog ekonomskog superstara, Hugh je živio od male satnice instruktora engleskog. To mu je, rekao nam je kada smo dogovarali prvi intervju u Jutarnjem, bilo dovoljno za miran život u selu pokraj Barcelone. Danas kada Španjolska prolazi kroz teško razdoblje, Hugh golemu energiju
i vrijeme troši na sastanke s vladom koju savjetuje, raznim lokalnim grupama za pritisak, ali i s predstavnicima MMF-a koji ga smatraju kvalificiranim sugovornikom.
Vjerojatno nikad nećemo saznati je li Mariano Rajoy izustio one dvije riječi koje je u svojoj pjesmi učinila besmrtnima Aretha Franklin to kasnomajsko subotnje jutro na rijeci Chicago, no jedno je sigurno: Angela Merkel napokon je čvrsto prigrlila Španjolsku u svoje naručje. Hoće li ta veza biti nježna i puna ljubavi, to ćemo tek vidjeti.
Dakle, na veliko pitanje o “prevelikom bailoutu” je odgovoreno - zemlja je, naime, upravo djelomično spašena, iako je, kako je to Magazin Time duhovito istaknuo, ‘spas jednog, grob za drugog’ i još nema konsenzusa o tome što se zapravo dogodilo.
Jedna stvar je ipak jasna. Španjolska nije bila sposobna samostalno izaći na tržište i prikupiti stotinu milijardi dolara koji joj trebaju za održanje potrebne razine kapitaliziranosti bankovnog sustava u 2012./2013. Lideri zemlje željeli su da jedan od europskih fondova (možda EFSF) upumpa novac direktno u bankarski sustav, no europski lideri rekli su ne. Španjolski suveren trebao bi uzeti zajam (putem fonda za reorganizaciju banke FROB-a), a odgovornost za otplatu ležala bi na španjolskoj državi.
Visoki ulozi
Dakle, pet godina nakon pucanja jednog od najvećih nekretninskih balona u povijesti, s gospodarstvom koje je palo za oko pet posto sa svojeg predkriznog vrhunca, a očekuje da će se ove godine smanjiti za još dva posto, i s nezaposlenošću koja doseže 25 posto, Španjolska je napokon prihvatila činjenicu da dalje ne može sama.
Kako god nazvali pomoć koju Španjolska dobiva od Europe, jasno je da ovo početak, a ne kraj jednog dugog procesa koji će sad neizbježno odvesti do kreacije Sjedinjenih Država europodručja ili neuspjeha i raspada eura. Neće biti srednjeg puta pa su ulozi vrlo visoki.
Nažalost, europski lideri previše su zaokupljeni kratkoročnim razmišljanjem i poduzimanjem pojedinačnih koraka. To je dobro poznat uzorak, po kojem se plete još od početka krize krajem 2009., kad su počeli problemi s grčkim deficitom. Tako su zaokupljeni pregovaranjem o detaljima iduće faze da gube iz vida širu sliku.
U principu, postoje tri igrača u trenutačnoj situaciji. To su EU u Bruxellesu, njemačka vlada u Berlinu i španjolska administracija u Madridu. Sve tri strane zadovoljno su se razišle uvjerene kako su izvukle nešto iz posljednjeg dogovora. Vodstvo EU dugo je željelo uvući Španjolsku. Nakon mjeseci problema s javnim financijama, sad će se napokon osjećati kao da drže situaciju u rukama. Bit će, također, savršeno svjesni da su španjolske financijske potrebe veće od trenutno dogovorenih stotinu milijardi eura. Madrid će se vratiti po još i korak po korak uvjeti će se rastezati. Detalji će, naravno, postati jasniji s vremenom. U ovom trenutku istaknuo bih tri stvari. Prvo, novac koji je zemlja zatražila nije rješenje problema. To je privremeno sredstvo koje će omogućiti bankama da zadrže nivo kapitaliziranosti dok se u iduće dvije godine ne iskristaliziraju gubici. U ovom smislu novac liječi jedan simptom problema, no ne iskorjenjuje ga. Ono što sad možemo reći sa sigurnošću jest da će španjolske banke biti kapitalizirane do kraja 2013.
No kredit se ne plasira prema privatnom sektoru Španjolske i ovi će fondovi malo što promijeniti na tom polju. To je druga stvar koju želim istaknuti. Kako bi se ponovo oživjela kreditna aktivnost, potreban je (no ne i dovoljan) preduvjet razduživanje banaka tako da se iz njihovih bilanci izuzme problematična imovina i, na primjer, smjesti u posebnu banku. Za to je potreban novac, a osiguravanje tog novca mogla bi biti iduća faza spašavanja Španjolske.
Treće, ostaje pitanje financiranja države. Strani investitori počeli su napuštati španjolski dug i nema razloga vjerovati da će se to promijeniti. Španjolske banke ispunjavale su manjkove koristeći LTRO likvidnost za otkup državnog duga, no ni to ne može trajati vječno, inače bi banke bankrotirale s obveznicama kao što su s nekretninama. Za financiranje španjolskog iskupa obveznica od ovog trenutka do 2015. trebat će oko 200 milijardi eura i to će biti treća faza bailouta.
Kao što sam rekao, izuzimanje imovine koja je vezana za nekretnine s bilancama banaka je nužan, no ne i dovoljan uvjet za poticanje kreditne aktivnosti. Drugi je uvjet imati solventnu potražnju koja znači novo pokretanje ekonomije, a to znači da je potrebno rješiti pitanje konkurentnosti. Ako gospodarstvo ne preokrene putanju, cijene nekretnina nastavit će padati, a banke će nastaviti trpjeti gubitke, što znači da ćemo na početku 2014. trebati novu dokapitalizaciju kako bi pokrili gubitke koji se mogu očekivati 2014./2015. i tako dalje i tako dalje.
Rješenje za Španjolsku
Bilo je mnogo govora o internoj devalvaciji kako bi se riješio gubitak konkurentnosti koju je Španjolske pretrpjela za vrijeme booma, no zasad ništa nije učinjeno. Možda je ovo iduća reforma koju bi Bruxelles trebao raspraviti s Madridom. Ako doista žele spasiti euro i spriječiti da se Španjolska vrati na pezetu, onda će se prije ili kasnije ova devalvacija morati dogoditi ili se Španjolska nikad neće oporaviti. Ako se ne oporavi, to više neće biti pitanje spašavanja Španjolske nego pitanje spašavanja globalne ekonomije, u slučaju da euro na koncu propadne.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....