Što Hrvatska može dobiti, a što izgubiti kroz pokušaj otkupa udjela mađarskog MOL-a u Ini? To pitanje vrlo je slojevito. Istodobno, to je šansa i velika opasnost.
Ako premijer Plenković želi kupiti Inu zbog toga da bi bez realnih poslovnih planova obranio rafineriju Sisak od gašenja ili vodio bilo kakvu socijalnu politiku kroz "našu" nacionalnu energetsku kompaniju, onda bi cijelu akciju trebalo što prije prekinuti. Isto vrijedi ako je temeljni poriv realizacija bilo kakvog političkog utjecaja u Ini. Ne isplati se potrošiti ogromne novce zato da bi poslovično nemušti hrvatski politički soj ponovo dobio svoju omiljenu igračku.
Međutim, s obzirom na to da je premijer Plenković pokazao da je čovjek koji umije ostati realist u situaciji kad je većina značajnih članova njegove stranke patetično gubila intelektualni kompas, još uvijek valja vjerovati da su njegovi motivi za otkup Ininih dionica ipak oni pravi. Ako je Plenković procijenio da MOL pod krinkom priča o tržištu u Hrvatsku preko Ine zapravo izvozi oligarhijsko-klijentelistički model Orbánove Mađarske te da s njima upravo zbog tog vrlo očiglednog razloga ne postoji mogućnost iskrenog partnerstva, onda ne treba pitati kolika je cijena 49 posto dionica Ine. Razmjena ceduljica između Sanadera i Hernádija nije krunski dokaz korupcije, ali puno govori o tome kako zapravo stvari funkcioniraju na mjestu koje mađarski menadžeri nazivaju "tržištem". Misli li itko da je slučajno da su i u prvom i u drugom krugu privatizacije Ine Mađari dobili disproporcionalna prava u odnosu na postotak kupljenih dionica? Je li zaista slučajno da su za manjinski udio uspjeli dogovoriti ustroj Ine koji uopće nije u skladu s hrvatskim trgovačkim pravom? Želimo li mi Hrvatsku u kojoj će tamo neki Polančeci malo voditi pozadinske dogovore s Mađarima u akciji menadžerskog preuzimanja Podravke, a nakon toga pomalo privatizirati nacionalnu naftnu kompaniju? To je groteskno. Ako nemamo pravosudni sustav koji je samostalno sposoban spriječiti takvu mađarizaciju hrvatske ekonomije i politike, onda nam ne preostaje ništa drugo nego podržati premijera Plenkovića u akciji za Inu.
Klijentelistički desni etatizam nije razvojni model. On može donijeti samo kratkoročne gospodarske uspjehe. Njegove posljedice dugoročno mogu biti samo tragične. No, ako Plenković pokušava postati hrvatski Orbán tako što će potjerati Mađare iz Ine ili zbog toga da bi gurao bilo kakav jeftini populistički etatizam, onda to u potpunosti mijenja stav o podršci premijeru Plenkoviću.
Najveća je opasnost ideje reotkupa dionica Ine u tome što domaće političke stranke brkaju stranačke interese s interesima države i građana Republike Hrvatske. Kod HDZ-a je brkanje stranačkih interesa s interesima države i građana na neki način čak i dio stranačke tradicije. Kad je Franjo Tuđman stvarao državu, bilo mu je potpuno prirodno Ini oduzeti prostore i automobile za potrebe stranke. Pazite - ne države nego stranke. Odgovorni koji su u Ini to potpisali danas pričaju da su bila takva vremena. Jesu li se zaista vremena promijenila. Je li našim strankama danas cilj realizirati svoje ciljeve kroz Inu? Ma naravno. Ti ciljevi mogu biti vučenje poslovno neopravdanih poteza zbog skupljanja političkih poena i postavljanje stranačkog kadra radi jačanja političkog utjecaja.
Republici Hrvatskoj nije od interesa kao vlasnici održavati Inine neprofitabilne biznise, ali pojedinim strankama koje tako skupljaju poene jest. Republici Hrvatskoj, pa tako i njezinim građanima, u interesu je kompetitivna kompanija koja im kao (su)vlasnicima donosi profit i povećanje vrijednosti kapitala.
Nažalost, postoje naznake da se Ina možda ipak ne kupuje iz pravih pobuda, stoga možemo govoriti i o tome da se niti HEP neće prodavati iz pravih razloga, a radi se o vezanoj transakciji. Primjerice, kako shvatiti to da se donedavno HDZ gorljivo borio protiv plana monetizacije autocesta iako se radilo o vrlo racionalnoj odluci. Trebalo je, naime, riješiti silne dugove autocesta. Današnji HDZ-ov ministar Butković bio je jedan od prvih na populističkim medijskim barijerama protiv bilo kojeg modela namirenja enormnog duga autocesta kroz koncesiju na autoceste, pa čak i protiv rješavanja cijelog pitanja uz pomoć mirovinskih fondova, dakle, hrvatskih mirovinskih štediša. Kako će danas taj čovjek dići ruku za prodaju 25 posto HEP-a? Ili kako će za bilo što dići ruku ministar za upravljanje državnom imovinom Goran Marić koji je u oporbi govorio da se boji dići ruku za privatizaciju Podravke u kojoj, à propos, privatni vlasnici već imaju više od 74 posto dionica? Što se pak tiče Mostovih ministara i zastupnika, vrlo je teško reći za koje se oni principe zalažu jer smo svjedočili zanimljivoj metamorfozi od gorljivih pobornika javnih natječaja i biranja stručnjaka do pomirljivih apologeta postavljanja "ljudi od povjerenja". Drugim riječima, jedina vidljiva zajednička nit vodilja vladajućih političkih stranaka kod želje da upravljaju javnim i državnim tvrtkama je populistički etatizam koji dodatno raspiruje katastrofalna oporba.
Zaključno, valja reći kako najviše zbunjuje formulacija o prodaji "25 posto minus jedna dionica" HEP-a zato da bi država zadržala apsolutni utjecaj. Ako se zaista kroz IPO HEP-a želi do veće transparentnosti i boljih standarda korporativnog upravljanja, onda bi zainteresiranim investitorima trebalo osigurati 25 posto plus jednu dionicu HEP-a kako bi imali kakav-takav utjecaj. Ništa drugo nema smisla.
Nikome, a posebno građanima i mirovinskim fondovima, ne bismo preporučili investiranje u vlasničke papire tvrtke u kojoj će 100-postotni utjecaj zadržati domaći političari. Oni su dokazano vješti jedino u trošenju tuđeg novca.