Kang Sheng u Moskvi je 1933. postao zamjenik kineskog predstavnika u Komunističkoj internacionali. Jedan od najbližih Maovih suradnika upravo je za Staljinova Velikog terora u SSSR-u izbliza promatrao metode sovjetske tajne policije. U Moskvi je osnovao Ured za odstranjivanje kontrarevolucionara, čiji su cilj bili kineski emigranti.
Četiri godine kasnije Kang se pridružio drugovima u Yenanu, gdje je po završetku Velikog marša bilo sjedište komunista Mao Zedonga. Izvrstan kaligraf, prijatelj koji je s Maom čitao poeziju i tražio najbolje izraze za njegove stihove i govore, pomagao stvarati erotsku zbirku, za neke je bio samo “časni Kang”. Drugima, koji su ga znali kao osnivača mjesta gdje su se “ljudi mijenjali radom”, što je doslovni prijevod laodong gaizao (laogai), kineske inačice gulaga, bio je tek “kineski Berija”. Mao je držao da sve koji se suprotstavljaju Partiji, koji su nedovoljno budni ili su previše koristili običnim ljudima nerazumljive marksističke fraze, treba odbaciti baš kao “dugačke, smrdljive zavoje s nogu lijene starice”. Lov na tobožnje izdajice, a mnogi su, doduše pod mukama, priznali da rade za nacionaliste Kuomintanga ili Japance, bio je toliko širok i okrutan da je sam Mao priznao kako se otišlo predaleko. Ispriku i trostruki naklon pred članovima vodstva nije učinio sa strahom da bi se pogreške mogle kazniti, da je ugrozio mjesto prvog. Iako je tek 1945. postao predsjedavajući KP Kine, odanost vođi kojeg se već zvalo Velikim Spasiteljem Naroda, bez obzira na kaos i neprestane promjene, postala je pravilo. Kina se trebala promijeniti, a socijalističku revoluciju, govorio je predsjedavajući Mao, nosili su seljaci. Tijekom rata vlast se komunista protezala tek jednim dijelom Kine. Ostatkom zemlje, onim koji nisu okupirali Japanci, vladao je Čang Kai-šek i nacionalistički Kuomintang.
Ispeglan i neispeglan
Dvojica kineskih vođa izgledali su posve različito. Čang uvijek ispeglan, s odlikovanjima na uniformi. Mao u neuglednom kompletu inzistirao je na grubosti, ponašao se kao seljak, iako nije odrastao u siromaštvu.
“Najbolje mi ideje dolaze dok se napinjem izvršiti veliku nuždu”, govorio je nimalo suptilno Mao. Čang, koji je patio od istih zdravstvenih teškoća, baš kao i predsjedavajući, ženio se više puta. Obojica su bili surovi, obojica beskompromisni, ali i spremni na kalkulacije. Nakon japanskog poraza u 2. svjetskom ratu izgledalo je da će Chiangova surovost na kraju nadvladati. Kina je bila jedna od četiri svjetska policajca, kako su globalno uređenje vidjele Sjedinjene Države. Imao je određenu potporu Moskve. Staljin je malo vjerovao u mogućnost komunističke revolucije sa seljacima. S neovisnim Maom nije se nikad znalo. Chianga se uz pomoć velikog KP-a i uz fluidnu vlast moglo lako pritiskati.
“Gdje ima propusta, bit će uspjeha. Gdje ima uspjeha, bit će također propusta. Loše sjeme danas može donijeti obilje sutra. Ono što danas smatramo katastrofom, može se kasnije pokazati kao korisno”, zapisao je u svom dnevniku Čang Kai-šek, tumačeći svijet kao vječnu smjenu suprotnosti. Beskrajne pogreške nacionalističkog režima, nesposobnost vojske i nepostojanje uprave do 1949. su bile tolike da se neuspjesi nisu mogli kompenzirati.
Komunistička Narodnooslobodilačka vojska u jesen 1949. došla je do Chonqinga, gdje je bio Čang Kai-šek. Generalisimus je uvjeravao sljedbenike da treba izdržati, da će izbijanje Trećeg svjetskog rata Sovjeta i Amerikanaca Kini dati novu priliku i spasiti Zapad, a onda i njegov režim. U zoru 30. studenoga probudili su ga tjelohranitelji i potjerali do aerodroma. Posljednjih se mjeseci njegova pratnja od nekoliko stotina osula na svega nekoliko desetaka pa je nastojanje da ne ostavi dojam povlačenja u panici bilo smiješno. Odletio je na Tajvan, otok gdje su 1947. vlasti Kuomintanga ugušile pobunu lokalnog stanovništva koje se sada utapalo u kaosu stotina tisuća izbjeglica s kopna. Čang je bio slomljen, ali ne i bez nade u povratak. Baš kao i Mao Zedong u tolikim slučajevima, priznao je da je poraz rezultat njegovih pogrešaka. Kuomintang se trebao reformirati, pa je organizirana Akademija za proučavanje izvršavanja Revolucije. Međutim, baš kao i Mao, Čang nije želio odstupiti.
Rat protiv UN-a
Nesposobnog vladara Tajvana na vlasti nije ostavio globalni sukob, već lokalni rat. Nakon što su 25. srpnja 1950. snage Sjeverne Koreje napale Južnu, Sjedinjene su Države, mada posve razočarane u dojučerašnjeg saveznika, poslale Sedmu flotu. Korejski je rat, koji su Kinezi opravdali, ali ne i poticali, za više od dva desetljeća odgodio ulazak NR Kine u UN. Kina je tada ušla u sukob, ratovala protiv snaga UN-a. Predsjedavajući KP Kine je, konačno, u svijetu koji je nudio samo izbor između imperijalizma i socijalizma i izabrao stranu na koju se treba “nagnuti”, da bi se osigurali plodovi pobjede. Izbor je bio razumljiv, ali ne jedini moguć, jer je državni tajnik SAD-a Dean Acheson govorio da i u Aziji treba pronaći Tita. Da bi ga se moglo potražiti i u Kini, sugerirao je i američki konzul u Šangaju John Cabot, bivši američki otpravnik poslova u Beogradu, čovjek koji je punu godinu prije Rezolucije Informacijskog biroa predvidio da bi Staljin mogao biti ljut na hrvatskog komunista u Beogradu. Glasine o takvom razvoju sam je Mao potvrdio nekoliko godina kasnije sovjetskom ambasadoru u Pekingu Pavelu Judinu, bivšem uredniku središnjeg glasila IB-a - koji je tiskan u Beogradu sve do prekida odnosa sa SSSR-om.
Ponizio Hruščova
Mao je u Moskvu otputovao svega nekoliko tjedana po proglašenju NR Kine u listopadu 1949. Sovjeti su Kineze odveli u kazalište, gdje su gledali “Crvene makove”, utemeljene na motivima Čangova pogroma komunista 1927. Mao je na ovakvu drskost odgovorio potpunim ignoriranjem, otvorenim pokazivanjem dosade i podcjenjivanjem sovjetskih žrtava u Lenjingradu, nezainteresiranošću za spomenike i mjesta izbijanja Oktobarske revolucije. Unatoč promašajima protokola i namjernoj drskosti domaćina koji su ga ostavili čekati tjednima da ga Staljin primi. “Ovdje imam samo tri zadaće: prva je jesti, druga spavati, treća srati”, rekao je Mao domaćinima negodujući, ali osim Gruzijca u Kremlju drugih saveznika nije bilo. Strpljenje se isplatilo, pa je Sporazum o prijateljstvu potpisan. Time su na neko vrijeme postavljeni svi parametri kineske politike.
Dok god je Staljin bio živ, sve su se nepravde sovjetske strane zaboravljale. Tek kad je u Kremlju na vlast došao Nikita Hruščov, Mao se osjetio nadmoćnijim na revolucionarnoj ljestvici. Osuda staljinizma, ma kako da je Mao prezirao Staljinovu aroganciju, u Pekingu je protumačena kao odustajanje od revolucije. Kada je 1958. Nikita Hruščov došao u posjet Kini, Mao ga je primio kraj bazena. Neplivač iz Kremlja namjerno je ponižen i ismijavan tijekom foto-šuta. Na dan odlaska iz Pekinga, a da nisu obaviješteni, Sovjeti su čuli da je kineska artiljerija otvorila vatru na nekoliko otoka u blizini Tajvana. Potom je Kang Sheng, ponovo jedan od najbližih Maovih savjetnika, objavio provođenje Velikog skoka. Pokušaj ubrzane industrijalizacije uništio je milijune.
- Mao je lud, zreo za sanatorij - govorio je Hruščov 1964., nakon što je već neko vrijeme Peking postao novo središte u socijalističkom svijetu. U Beogradu su time bili zadovoljni, kao i vjerojatno neki američki diplomati koji su dobili satisfakciju tvrdeći da se Mao može pretvoriti u Tita. Kina je razbijala hegemoniju Moskve, ali je bila previše radikalna. Svejedno, put k Zapadu otvorio se nakon još jednog političkog eksperimenta.
Kako bi se revolucionarna energija masa još jednom pokrenula, 1966. je počela Kulturna revolucija. Birokratizacija i normalnost onemogućavali su da Kinezi uživaju u još “jednom proljeću”, napisao je u svojim stihovima Mao. Mala crvena knjižica ponavljala je da je revolucija ustanak, a ne poziv na večeru. Kina je ponovo uplivala u “veliki kaos” koji je trebao dovesti do reda. Reda nije bilo, već je država zamalo prestala funkcionirati. Uništavani su muzeji, šišane žene, mučeni profesori i svi koji su tobože posustali u izgradnji revolucije, mijenjali su se nazivi ulica i gradova. Hong Kong je preimenovan u “Grad iz kojeg treba izgnati imperijaliste”.
Novi dugi marš
Stotine tisuća ljudi prognane su na sela, mnogi su ubijeni, paljena je neutilitarna literatura. Ludilo je stalo tek nakon što se svađa Kine i Sovjeta pretvorila u oružani sukob. Kaos se morao zaustaviti. S gotovo jednakom lakoćom s kojom je ulazio u najpogubnije eksperimente Mao je sada shvatio da Kini daleko više prijeti onaj na koga su se prije posve naslonili. Američki predsjednik Richard Nixon imao je svoje razloge za posjet Kini koja je 1971. konačno zamijenila Tajvan u Vijeću sigurnosti i članstvu UN-a. Počelo je novo doba, u kojem je revolucija u Kini dobila novi izgled. Ponovno ga je trasirao Mao, ali od prvotnih je ideja ostajalo sve manje.
Kada je u Beograd 1978. Maov nasljednik Hua Guofeng najavio da će Kina provesti politiku “Četiri modernizacije” u poljoprivredi, industriji, obrani i znanosti i da napredak žele ostvariti do isteka 20. st., malo je toga upućivalo da će novi “dugi marš” biti uspješan. Tek su događaji na Trgu nebeskog mira 1989., kada je gušenje studentskih nemira pokazalo kako se hladni rat mogao drukčije završiti i u Europi, usporili pravocrtnost ovog plana. U usporedbi s onim što se događalo tijekom većeg dijela 20. st., Kina se ponovno pretvorila u Carstvo sredine, središte Azije, a u mnogočemu i svijeta. Od Maove ideologije malo toga je ostalo, osim Kine koja je njegovo djelo. Paradoksalno je da su riječi Čang Kai-šeka kako loše sjeme katkada donosi plodove u budućnosti na kraju u mnogočemu potvrđene. Šteta samo što su milijuni ljudi to platili životima.
prof. dr. Tvrtko Jakovina
Četiri godine kasnije Kang se pridružio drugovima u Yenanu, gdje je po završetku Velikog marša bilo sjedište komunista Mao Zedonga. Izvrstan kaligraf, prijatelj koji je s Maom čitao poeziju i tražio najbolje izraze za njegove stihove i govore, pomagao stvarati erotsku zbirku, za neke je bio samo “časni Kang”. Drugima, koji su ga znali kao osnivača mjesta gdje su se “ljudi mijenjali radom”, što je doslovni prijevod laodong gaizao (laogai), kineske inačice gulaga, bio je tek “kineski Berija”. Mao je držao da sve koji se suprotstavljaju Partiji, koji su nedovoljno budni ili su previše koristili običnim ljudima nerazumljive marksističke fraze, treba odbaciti baš kao “dugačke, smrdljive zavoje s nogu lijene starice”. Lov na tobožnje izdajice, a mnogi su, doduše pod mukama, priznali da rade za nacionaliste Kuomintanga ili Japance, bio je toliko širok i okrutan da je sam Mao priznao kako se otišlo predaleko. Ispriku i trostruki naklon pred članovima vodstva nije učinio sa strahom da bi se pogreške mogle kazniti, da je ugrozio mjesto prvog. Iako je tek 1945. postao predsjedavajući KP Kine, odanost vođi kojeg se već zvalo Velikim Spasiteljem Naroda, bez obzira na kaos i neprestane promjene, postala je pravilo. Kina se trebala promijeniti, a socijalističku revoluciju, govorio je predsjedavajući Mao, nosili su seljaci. Tijekom rata vlast se komunista protezala tek jednim dijelom Kine. Ostatkom zemlje, onim koji nisu okupirali Japanci, vladao je Čang Kai-šek i nacionalistički Kuomintang.
Ispeglan i neispeglan
Dvojica kineskih vođa izgledali su posve različito. Čang uvijek ispeglan, s odlikovanjima na uniformi. Mao u neuglednom kompletu inzistirao je na grubosti, ponašao se kao seljak, iako nije odrastao u siromaštvu.
“Najbolje mi ideje dolaze dok se napinjem izvršiti veliku nuždu”, govorio je nimalo suptilno Mao. Čang, koji je patio od istih zdravstvenih teškoća, baš kao i predsjedavajući, ženio se više puta. Obojica su bili surovi, obojica beskompromisni, ali i spremni na kalkulacije. Nakon japanskog poraza u 2. svjetskom ratu izgledalo je da će Chiangova surovost na kraju nadvladati. Kina je bila jedna od četiri svjetska policajca, kako su globalno uređenje vidjele Sjedinjene Države. Imao je određenu potporu Moskve. Staljin je malo vjerovao u mogućnost komunističke revolucije sa seljacima. S neovisnim Maom nije se nikad znalo. Chianga se uz pomoć velikog KP-a i uz fluidnu vlast moglo lako pritiskati.
“Gdje ima propusta, bit će uspjeha. Gdje ima uspjeha, bit će također propusta. Loše sjeme danas može donijeti obilje sutra. Ono što danas smatramo katastrofom, može se kasnije pokazati kao korisno”, zapisao je u svom dnevniku Čang Kai-šek, tumačeći svijet kao vječnu smjenu suprotnosti. Beskrajne pogreške nacionalističkog režima, nesposobnost vojske i nepostojanje uprave do 1949. su bile tolike da se neuspjesi nisu mogli kompenzirati.
Komunistička Narodnooslobodilačka vojska u jesen 1949. došla je do Chonqinga, gdje je bio Čang Kai-šek. Generalisimus je uvjeravao sljedbenike da treba izdržati, da će izbijanje Trećeg svjetskog rata Sovjeta i Amerikanaca Kini dati novu priliku i spasiti Zapad, a onda i njegov režim. U zoru 30. studenoga probudili su ga tjelohranitelji i potjerali do aerodroma. Posljednjih se mjeseci njegova pratnja od nekoliko stotina osula na svega nekoliko desetaka pa je nastojanje da ne ostavi dojam povlačenja u panici bilo smiješno. Odletio je na Tajvan, otok gdje su 1947. vlasti Kuomintanga ugušile pobunu lokalnog stanovništva koje se sada utapalo u kaosu stotina tisuća izbjeglica s kopna. Čang je bio slomljen, ali ne i bez nade u povratak. Baš kao i Mao Zedong u tolikim slučajevima, priznao je da je poraz rezultat njegovih pogrešaka. Kuomintang se trebao reformirati, pa je organizirana Akademija za proučavanje izvršavanja Revolucije. Međutim, baš kao i Mao, Čang nije želio odstupiti.
Rat protiv UN-a
Nesposobnog vladara Tajvana na vlasti nije ostavio globalni sukob, već lokalni rat. Nakon što su 25. srpnja 1950. snage Sjeverne Koreje napale Južnu, Sjedinjene su Države, mada posve razočarane u dojučerašnjeg saveznika, poslale Sedmu flotu. Korejski je rat, koji su Kinezi opravdali, ali ne i poticali, za više od dva desetljeća odgodio ulazak NR Kine u UN. Kina je tada ušla u sukob, ratovala protiv snaga UN-a. Predsjedavajući KP Kine je, konačno, u svijetu koji je nudio samo izbor između imperijalizma i socijalizma i izabrao stranu na koju se treba “nagnuti”, da bi se osigurali plodovi pobjede. Izbor je bio razumljiv, ali ne jedini moguć, jer je državni tajnik SAD-a Dean Acheson govorio da i u Aziji treba pronaći Tita. Da bi ga se moglo potražiti i u Kini, sugerirao je i američki konzul u Šangaju John Cabot, bivši američki otpravnik poslova u Beogradu, čovjek koji je punu godinu prije Rezolucije Informacijskog biroa predvidio da bi Staljin mogao biti ljut na hrvatskog komunista u Beogradu. Glasine o takvom razvoju sam je Mao potvrdio nekoliko godina kasnije sovjetskom ambasadoru u Pekingu Pavelu Judinu, bivšem uredniku središnjeg glasila IB-a - koji je tiskan u Beogradu sve do prekida odnosa sa SSSR-om.
Ponizio Hruščova
Mao je u Moskvu otputovao svega nekoliko tjedana po proglašenju NR Kine u listopadu 1949. Sovjeti su Kineze odveli u kazalište, gdje su gledali “Crvene makove”, utemeljene na motivima Čangova pogroma komunista 1927. Mao je na ovakvu drskost odgovorio potpunim ignoriranjem, otvorenim pokazivanjem dosade i podcjenjivanjem sovjetskih žrtava u Lenjingradu, nezainteresiranošću za spomenike i mjesta izbijanja Oktobarske revolucije. Unatoč promašajima protokola i namjernoj drskosti domaćina koji su ga ostavili čekati tjednima da ga Staljin primi. “Ovdje imam samo tri zadaće: prva je jesti, druga spavati, treća srati”, rekao je Mao domaćinima negodujući, ali osim Gruzijca u Kremlju drugih saveznika nije bilo. Strpljenje se isplatilo, pa je Sporazum o prijateljstvu potpisan. Time su na neko vrijeme postavljeni svi parametri kineske politike.
Dok god je Staljin bio živ, sve su se nepravde sovjetske strane zaboravljale. Tek kad je u Kremlju na vlast došao Nikita Hruščov, Mao se osjetio nadmoćnijim na revolucionarnoj ljestvici. Osuda staljinizma, ma kako da je Mao prezirao Staljinovu aroganciju, u Pekingu je protumačena kao odustajanje od revolucije. Kada je 1958. Nikita Hruščov došao u posjet Kini, Mao ga je primio kraj bazena. Neplivač iz Kremlja namjerno je ponižen i ismijavan tijekom foto-šuta. Na dan odlaska iz Pekinga, a da nisu obaviješteni, Sovjeti su čuli da je kineska artiljerija otvorila vatru na nekoliko otoka u blizini Tajvana. Potom je Kang Sheng, ponovo jedan od najbližih Maovih savjetnika, objavio provođenje Velikog skoka. Pokušaj ubrzane industrijalizacije uništio je milijune.
- Mao je lud, zreo za sanatorij - govorio je Hruščov 1964., nakon što je već neko vrijeme Peking postao novo središte u socijalističkom svijetu. U Beogradu su time bili zadovoljni, kao i vjerojatno neki američki diplomati koji su dobili satisfakciju tvrdeći da se Mao može pretvoriti u Tita. Kina je razbijala hegemoniju Moskve, ali je bila previše radikalna. Svejedno, put k Zapadu otvorio se nakon još jednog političkog eksperimenta.
Kako bi se revolucionarna energija masa još jednom pokrenula, 1966. je počela Kulturna revolucija. Birokratizacija i normalnost onemogućavali su da Kinezi uživaju u još “jednom proljeću”, napisao je u svojim stihovima Mao. Mala crvena knjižica ponavljala je da je revolucija ustanak, a ne poziv na večeru. Kina je ponovo uplivala u “veliki kaos” koji je trebao dovesti do reda. Reda nije bilo, već je država zamalo prestala funkcionirati. Uništavani su muzeji, šišane žene, mučeni profesori i svi koji su tobože posustali u izgradnji revolucije, mijenjali su se nazivi ulica i gradova. Hong Kong je preimenovan u “Grad iz kojeg treba izgnati imperijaliste”.
Novi dugi marš
Stotine tisuća ljudi prognane su na sela, mnogi su ubijeni, paljena je neutilitarna literatura. Ludilo je stalo tek nakon što se svađa Kine i Sovjeta pretvorila u oružani sukob. Kaos se morao zaustaviti. S gotovo jednakom lakoćom s kojom je ulazio u najpogubnije eksperimente Mao je sada shvatio da Kini daleko više prijeti onaj na koga su se prije posve naslonili. Američki predsjednik Richard Nixon imao je svoje razloge za posjet Kini koja je 1971. konačno zamijenila Tajvan u Vijeću sigurnosti i članstvu UN-a. Počelo je novo doba, u kojem je revolucija u Kini dobila novi izgled. Ponovno ga je trasirao Mao, ali od prvotnih je ideja ostajalo sve manje.
Kada je u Beograd 1978. Maov nasljednik Hua Guofeng najavio da će Kina provesti politiku “Četiri modernizacije” u poljoprivredi, industriji, obrani i znanosti i da napredak žele ostvariti do isteka 20. st., malo je toga upućivalo da će novi “dugi marš” biti uspješan. Tek su događaji na Trgu nebeskog mira 1989., kada je gušenje studentskih nemira pokazalo kako se hladni rat mogao drukčije završiti i u Europi, usporili pravocrtnost ovog plana. U usporedbi s onim što se događalo tijekom većeg dijela 20. st., Kina se ponovno pretvorila u Carstvo sredine, središte Azije, a u mnogočemu i svijeta. Od Maove ideologije malo toga je ostalo, osim Kine koja je njegovo djelo. Paradoksalno je da su riječi Čang Kai-šeka kako loše sjeme katkada donosi plodove u budućnosti na kraju u mnogočemu potvrđene. Šteta samo što su milijuni ljudi to platili životima.
prof. dr. Tvrtko Jakovina
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....