HTV bi narod trebao prosvjećivati, a ne zaglupljivati

Najbesramniji u moru ispada u 32 dana, koliko je trajala HTV-ova noćna mora zvana “Afrovizija”, možda je ipak trenutak kad je Ida Prester, “vesela Zagolka”, upitala više osmogodišnjaka u kratkim hlačicama, malih nogometaša: “Biste li jednoga dana htjeli imati tijelo kao Cristiano Ronaldo?”

‘Mila mi nije dala’

Voditeljice i voditelji te neukusne i rastrošne emisije, koja je od prve do zadnje sekunde emitirala površnost, primitivizam, nepismenost i bahatost, toliko su se s vremenom osilili da su prestali malobrojnim stručnjacima u studiju postavljati bilo kakva pitanja ako prvo ne kažu što oni misle. Tako se Lana Banely užasnula jer Higuainov hat-trick nije bio dovoljan da se njega, Higuaina, uvrsti u najbolju momčad prvog dijela prvenstva. “Ali triput je triput!”, zavapila je. Robert Ferlin, s gardom rano osijedjelog tinejdžera, smjehucka se i ponavlja: “ Mila mi nije dala”, Pervan nadgleda izbor najljepšeg muškarca i najljepše djevojke u publici, među kojima osobito šeretski tika ženske i analizira im nakit, sirotinji koja ondje sjedi za pedeset kuna i sendvič, te na znak vama nevidljivog šefa ustaje, skače, aplaudira. Što već im taj trener pokaže da rade...

Jednom su čak doveli i pravog crnca iz publike da osvoji loptu u nekoj igri, koju je dobio, premda je varao. Bruno Kovačević inzistira na moralnoj dimenziji Suarezove ruke, a Dragu Ćosića su opljačkali kad se uputio na izlet do mora. To je ujedno bio prvi dokaz da je neki od HTV-ovih reportera zbilja dolje, na vrhu Afrike.

Osijedjeli mudrijaš Pervan gladi afrohrvata i sipa seksističke dosjetke iz petog osnovne, osmjehuju mu se nepismeni nogometaši dovedeni kao dnevni komentatori i jedan još izvorniji mudrijaš, dubrovački poštar, koji u mjesnom dijalektu tumači misterije nogometnih pravila, uz reklamni skeč za pivo, u kojem nastupa liječeni alkoholičar u ulozi alkoholičara, te on sam poštar i sudac, koji je valjda primio honorar i od HTV-a i od pivovare. To bi sve možda prošlo na RTL-u ili Novoj TV, premda sumnjam da bi oni na taj način razbacivali novac.

Vela otvoreno navijao

Kao što sumnjam da bi dopustili voditelju da radi ono što je radio Željko Vela u prijenosu finalne utakmice, da posve otvoreno navija za jednu ekipu. Naime, na trenutak si imao dojam da se Vela drugi tjedan ženi u Barceloni, a čak je glumio i da zna španjolski, štoviše da ga čita s usana, a onda je, kad se po svršetku prijenosa pojavio pred nama španjolski trener Vicente del Bosque, brže bolje prekrio njegovu izjavu svojom brbljavom odjavom, onemogućivši barem nekima od nas, koji španjolski ne znamo čitati s usana, ali ga barem natucamo, da čujemo što pobjednik kaže...

Dakle, sve što sam opisao ne bi možda zaslužilo komentar da se odvija u produkciji komercijalne televizije. No, jesmo li sve to dužni pratiti na javnoj televiziji?

U čijem su interesu angažirane stotine statista, tehničara i raznoraznih suradnika? Kako je moguće da se, kao vrhunac cijele priredbe, serviraju djevojčice u kupaćim kostimima, koje paradiraju studijem kao na žalosnoj priredbi organiziranoj u kakvom mafijaškom, periferijskom klubu? Ta se priredba, čije smo finale bili dužni pratiti, zove izbor za Miss sporta, pri čemu se pod sportom ovdje uglavnom računa “šou-dens”. Doduše, za miss fotogeničnosti izabrana je 20-godišnja plavušica, visoka 166 centimetara, koja se bavi tajlandskim boksom. Da ne bi bilo zabune, urednik Sportskog programa HTV-a Bruno Kovačević, inače šarmantan koliko i šmirgl-papir, upozorio je muško gledateljstvo da se s rečenom djevojkom “ne treba šaliti”.

Lako je zamisliti tisuće hrvatskih muževa, stokilaša, zavaljenih u fotelje, dopingiranih pivom i reklamama za pivo, kako glasno, pred suprugom, a možda i djecom, mrmljaju: “E baš bih volio da mene napadne!”

Hloverkino javljanje

Javni interes nije isto što i komercijalni. Javni interes je često čak i protiv komercijalnog. Javna televizija trebala bi narod prosvjećivati, a ne zaglupljivati. Na komercijalnoj televiziji moglo bi se Pervana, primjerice, spustiti u automobilskoj gumi u bazen. Za gumu je pričvršćen konop i tko dovoljno jako povuče, potopi Pervana. Lice mu se snima okomito, iz ptičje perpektive, kao centar igrališta u Cape Townu...

Vratimo se nogometu. Zašto nisu platili pristojan honorar Igoru Štimcu i Davoru Šukeru da svaki dan budu u studiju. Uz njih još Anton Samovojska, koji se na kraju pokazao i televizičnim, i nitko više! Od četvrtfinala sva trojica sjede u studiju. Dotad, popodne Šuker i Samovojska, navečer Štimac, pa obrnuto, i u drugim kombinacijama...

Eto, bi li takav program, uostalom, bio nekomercijalan? Postoje, primjerice, ne samo muškarci nego i žene koje vole nogomet. Žene koje vole nogomet, kao i muškarci koji vole nogomet, vjerojatno žele da o nogometu govori netko tko je za nogomet kompetentan. Javna televizija ne bi trebala služiti za to da promovira kulturu “sisa i guzica”, a još manje da potiče građane da se opijaju.

Pivovare na to, po prirodi stvari, imaju više pravo. No, čak i komercijalna televizija dobro bi razmislila prije nego što bi pustila lika iz alkoholom okupane reklame da se, na kraju balade, ušeće u studio kao ravnopravna zvijezda programa. U koje se to vrijeme broji, reklamno? Hoće li nas sutra, primjerice, i “Karlo” iznenaditi usred nedjeljnog Dnevnika viješću da mu je preostalo još 880 sanduka piva koje će sutra podijeliti na Jelačić placu? Hoće li se s Jelačić placa u program javiti Hloverka Novak Srzić, Goran Milić, Bruno Kovačević ili samo običan novinar?