Hrvatske su rak-rane izborni sustav i korupcija: jesmo li mi genetski lupeži ili mazohisti?

Korupcija kao sustav uzajamnog ispomaganja i ucjenjivanja, te izborni sustav koji je svu vlast u državi usredotočio u ruke nekoliko stranačkih monarha (oni zajedno sa svojim doglavnicima čine oligarhiju, nedodirljivu - ako se ne okliznu baš na korupciji…) - to su dvije rak rane suvremene Hrvatske, a rezultat je i te kako vidljiv. Društveni brutoproizvod opet pada, vratio se (po treći put!) na razinu 1991, što znači da su protekle 23 godine - u privrednom smislu - “pojeli skakavci”, tj. jahači rumene korupcije i njihovi stranački držači kišobrana.

Da, imali smo rat, nametnut rat (koji u zagrebačkoj Savskoj još traje) ali on je gotov 1995, prije 19 godina. Ona Jugoslavija - protiv koje hrabro ustaju branitelji u Savskoj - u 19 godina poslije rata, bez Marshallova plana (ali s američkom pomoći, pametno korištenom) napravila je skok od sedam milja, iz postfeudalnog društva (sa 70 posto stanovništva na selu) u industrijsko društvo (sa 70 posto stanovništva u gradovima, ne računajući one njemačke i austrijske u kojima su se zlopatili po “bauštelama”), iz društva siromaštva i oskudice (pamtim “falšu juvu” i tri dana u postelji bez svjetla i grijanja jer nije bilo struje, s Dalmacijom bez asfalta, vodovoda i dalekovoda) u potrošačko društvo, od novina na četiri stranice s drugom Titom na prvoj stranici do prvih “celebsa” (tada su to još bile “zvijezde”) kao modela potrošačkog društva u Plavom vjesniku pa u Studiju Pere Zlatara. Sve to od 1945, uz 1948 i sovjetsku blokadu (znate li da je veći postotak deformacija kostura uslijed neuhranjenosti bio u novorođenčadi 1949-1950 nego 1941-1945?), koja se po ekonomskim efektima mogla mjeriti s Domovinskim ratom, pa do 1964, godine VIII kongresa kada je zapravo bila skrhana kičma teroru one prve UDB-e (Brijunski plenum je prispio kao točka na “i”).

Onda - i 1964 i 1989 - pola srednje i istočne Evrope gledalo je u leđa Jugoslaviji kao cjelini a ponajprije Sloveniji i Hrvatskoj. Sada Hrvatska gleda u leđa ne samo Češkoj, nego i Slovačkoj, dakako i Sloveniji iako se ona stropoštava u ponor iskopan vlastitim autoreferencijalnim egoizmom (oprostili smo ali nismo zaboravili kako nas je ostavila na cjedilu 1990, no Kučan ima u tom pogledu nešto reći i o Tuđmanovim kršenjima dogovora sa Slovencima), o Poljskoj da i ne govorimo…

Pobogu, jesu li svi oni pametniji - ili je u nas bilo razmjerno više lopovskih krvopija koji su zemlji isisali životnu ekonomsku limfu? Zar smo genetski lupeži?

Friga mi se više i za te prošle pljačke (što ne znači da amnestiram pljačkaše - ali neka pravna država obavlja svoju dužnost, neka kucne triput odozdo o stol ako je ima), ne kanim još ovo malo preostalih godina tratiti na prošle zločine (i oni su stvar pravne države, kad je riječ o individualnoj krivnji, a kome je do kolektivne neka svrati dolje do Miloševića i Dobrice Ćosića, to je njihov diskurs, i ondje neka ostane), gotovo je 35 godina da je umro Tito, gotovo 15 da je umro Tuđman (koji svakako nije bio ni prvi ni glavni kuhar korupcionaške magme poznate pod imenom tuđmanizma), više od 7 otkako je umro Račan (čija je vlada započela suludu licitaciju vanjskog zaduživanja, da bi je nadlicitirali i Sanader i Kosor, šeprtlju da prešutimo).

Da je dragi Bog htio da gledamo unazad, okrenuo bi nam lice onamo gdje je s pravom pozicionirao guzicu. Dobro, ukusi se razlikuju, ali naprijed vazda ostaje naprijed - a valja nama preko rijeke.