Hrvatska u EU i NATO-u treba imati stav i pravo da ga javno iznese

Često smo se pitali koji je stav Hrvatske na nekom sastanku Vijeća Europske unije. Sjede li “naši” tamo samo i slušaju, ili možda i drijemaju dok drugi govore, a na kraju samo na sve klimaju glavom. Tri i pol godine nakon ulaska u EU i sedam godina nakon ulaska u NATO i dalje često pitamo koji je stav Hrvatska imala o temama o kojima se u te dvije organizacije raspravljalo. Da, čuli smo da se i mi slažemo s većinom u EU o rješenju izraelsko-palestinskog sukoba kroz "dvije države, Izrael i Palestinu, koje će živjeti u miru". Isto tako smo čuli da mi podržavamo sankcije protiv Sudana, one protiv sirijskog režima... Tako se stvarao dojam da mi zapravo u EU podržavamo sve što se drugi dogovore, a da nemamo poseban stav o nekom pitanju. Kad ne bismo čuli koji je stav Hrvatska imala o određenom pitanju, pomislili smo da ga kriju od javnosti, a zapravo ga možda nismo ni imali, nego smo doista samo čekali da se u EU stvori većina kojoj ćemo se prikloniti. Često države pokušavaju ne iznijeti u javnost čvrsti stav prije sastanaka jer se time riskira da ih se optuži da se nisu uspjeli za njega izboriti, a to je taktika koju je možda do sada koristila i naša Vlada u EU. Stvarno, češće smo od izvora iz drugih država čuli koji je stav Hrvatska imala na nekom sastanku Unije nego od naših predstavnika. Kad bismo naše ministre nakon ministarskih vijeća EU nešto pitali, oni bi odgovor uvijek počeli: "Mi smo se složili", a pod "mi" su mislili na Europsku uniju.

Bilo je puno kritika u hrvatskoj javnosti na to zašto Hrvatska ide u Bruxelles bez stava ili, kako bi rekli euroskeptici, "sagnute glave". No, sada, kad je novi predsjednik Vlade Andrej Plenković rekao nešto konkretno oko Ukrajine, doživio je val kritika i napada u Hrvatskoj - da "ne štiti nacionalne interese", da nas "svađa s Rusijom" i da "mora paziti što govori". Oni koji tako kritiziraju, a svatko ima pravo na kritiku, kao da su kopirali bivšega predsjednika Francuske Jacquesa Chiraca koji je jednom liderima država članica EU iz srednje i istočne Europe poručio da su "propustili veliku priliku da začepe", kada su ti lideri potpisali pismo potpore američkoj intervenciji u Iraku 2003. Bilo je to samo nekoliko mjeseci prije nego što su te zemlje ušle u članstvo EU, a francuski je predsjednik tada mislio da se taj dio "nove Europe" ne smije olako prikloniti američkoj politici.

Plenković oko Ukrajine nije rekao nešto u što se ne razumije. Istina je da je lakše govoriti kao zastupnik Europskog parlamenta, nego kao šef Vlade. Ali pravo na stav i njegovo iznošenje ima svaki državnik. To je iskren pristup, čak i prema onome kome se takav stav ne sviđa. Zašto bi Plenković sada morao odjednom promijeniti stav o ruskoj agresiji na Ukrajinu zato što je postao premijer. U EU ima dosta država koje bi htjele da se Rusiji ukinu sankcije, ima i onih koje se smatra prijateljima Rusije, ali se svi, od Grčke i Italije do Francuske i Austrije, i dalje slažu da je aneksija Krima ilegalna te da je Rusija izvršila agresiju na Ukrajinu. I zato hrvatski premijer ne kaže ništa što ne kažu i drugi lideri država Unije. Zapravo ne vidimo tu neku promjenu stava sadašnje hrvatske Vlade u odnosu na prijašnju oko Ukrajine i odnosa EU prema Rusiji. Jedino se čini da je sadašnji premijer više proaktivan, što se od njega i očekivalo. U ukrajinskom sukobu ima dosta elemenata za usporedbu sa srpskom agresijom na Hrvatsku. Počevši od stava Beograda da "Srbija nije umiješana u sukobe u Hrvatskoj", kao što ni "Rusija nije umiješana u sukobe u Ukrajini". Ima i razlika, a najveći je da Ukrajina nije Hrvatska, kao što ni Srbija nije Rusija.

Europska unija i NATO imaju stav o odnosima s Rusijom i prema Rusiji. U izgradnji toga stava, barem formalno, jer se radi o području gdje se u obje organizacije odlučuje jednoglasno, sudjelovala je i Hrvatska. Taj je stav, još uvijek, da Rusija više nije strateški partner, nego strateški "izazov". A izraz "izazov" sinonim je za "prijetnju". Taj stav može se promijeniti i sve je više onih koji zapravo zagovaraju njegovu promjenu. Hoće li se to dogoditi i kad će se dogoditi, to se sada ne zna. Možda se sve ubrza nekom brzom promjenom američke politike prema Rusiji nakon pobjede Donalda Trumpa, a možda i ne. Možda Rusija postane kooperativnija s EU i NATO-om, jer kanali i komunikacije i dalje postoje. No, dok su na "suprotnim stavovima", legitimno je da EU i NATO vide Rusiju kao agresora u Ukrajini i kao prijetnju svojim članicama. Legitimno je da i Rusija pokušava stvoriti ili produbiti podjele unutar EU, što im prilično dobro ide. Legitimno je da ruska diplomacija reagira na svaku kritiku u svim državama članicama. Ali i male i velike države moraju imati svoj stav i imaju ga pravo iznositi. Hrvatska, ako se stvori većina u EU za ukidanje sankcija Rusiji, vjerojatno neće staviti veto na takvu odluku. A oni koji i dalje misle da se Hrvatska "ne treba miješati" u sukobe velikih, kao da su zaboravili da mi više nismo "između Rusije i NATO-a" ili između "Rusije i Europske unije", već dio EU i NATO-a. Taj smo izbor odavno napravili i, dok smo u tim organizacijama, dok one budu postojale, u njima treba imati, zagovarati i braniti svoj stav, a kada se izgradi zajednički stav, onda ga se treba držati. Samo tako možemo biti vjerodostojan član.