Hrvatska ne smije biti hladnoratovska granica

Za hrvatsko-ruske odnose prije bi se moglo reći da su tradicionalno nikakvi nego da su nekakvi. To je posebno čudno u svjetlu činjenice da zemlje nemaju otvorenih političkih pitanja, da nisu u svađi ili neprijateljstvu, niti su taoci povijesnih razmirica. Antirusko raspoloženje u Hrvatskoj ne postoji, Rusi će se i danas sa zahvalnošću sjetiti kako smo ih pobjedom protiv Engleza provukli kroz ušicu igle na Europsko prvenstvo 2008. godine, a doći će na more bez obzira na političku nestabilnost u zemlji ili okruženju. Čudni su ti hrvatsko-ruski odnosi, koji su dobrim djelom posljedica i toga što Hrvatska nema neku bajnu vanjskopolitičku strategiju i politiku, misleći da je sve zgotovljeno pukim članstvom EU i NATO-u, a smatrali smo da za to trebamo žrtvovati odnose s Moskvom.

Bili smo u strahu da nam Rusi ne preuzmu strateške resurse, ali njih se, valjda, zakonski, lako zaštiti. Doduše, nismo ih zaštitili od posezanja vlastitih tajkuna, pa mislimo da nećemo ni od Rusa. No, odbijanje Rusa nismo naplatili na drugoj strani. Rusija shvaća da Hrvatska nije njezina zona utjecaja, ali ima svoje poluge velesile koje zna i može iskoristiti, poput Agrokora, a što je, ruku na srce, Hrvatska sama dala Rusima na volej. Rusija je Hrvatskoj svojedobno nudila da bude najvažnije distributivno čvorište za Južni tok, koji je u međuvremenu propao. Tadašnji premijer Ivo Sanader to je odbio. Jadranka Kosor željela je odnose reanimirati, no nakon tri burna sastanka s Putinom sve je opet splasnulo.

Ni Milanović nije prema Rusima gajio neke simpatije. Andrej Plenković Rusima je odmah digao živac zbog Ukrajine pa neki, s pravom ili ne, sadašnju krizu Agrokora vide kao Putinov bijes, mada ipak treba reći da Ivicu Todorića prije koju godinu nitko nije tjerao da uzima kredit od ruskih državnih banaka, kao ni to da su već tada u Kremlju trljali ruke pretpostavljajući što će se dogoditi. No, Rusi su iskoristili ponuđenu priliku. Hrvatska s Rusijom ne bi trebala igrati ulogu većeg “Briselca” od vodećih država EU. Nijemci, koji su vrlo oštri prema Rusima, idu u izgradnju naftovoda Sjeverni tok 2, čime bi Rusi i Nijemci zapravo kontrolirali plinski biznis u Europi.

Rusi svakako jesu velika sila koju nije dobro imati protiv sebe, ali ni pretjerano, poput Srba, uz sebe. Ipak, oni su veliko tržište i s njima treba surađivati, ali uzimajući u obzir da je njihov stisak jak. No, zato valjda postoji državna vlast i zakoni koji to mogu obuzdati, ali i da ekonomski profitiramo.

Hrvatskoj nije u interesu da se sukobljava s Rusijom, pogotovo kad znamo da od susjedne Srbije priželjkuje napraviti svoju političko-vojnu bazu, pa i poligon za Balkan. Nije dobra perspektiva da Hrvatska bude hladnoratovska granica. S Rusijom treba surađivati uz jasno opredjeljenje za EU i NATO (Rusija nije rogoborila protiv našeg ulaska u EU, pogotovo kad vidimo “crnogorski poučak”), ali i znati našu snagu i značenje u međunarodnim odnosima. Ne raditi protiv sebe, surađivati, ali i ne dozvoliti da budemo poput Srbije koja je pod jakim ruskim stiskom.