Hrvatska je za krizu nespremna kao i 2008.

Deset godina nakon početka velike recesije globalni bankarski sustav bolje je opremljen za iznenadne financijske oluje, ali rizici su se proširili na druga područja. S povratkom rasta vratili su se i predatorski instinkti na tržištu, barem u razvijenijim zemljama. Za razliku od 2008. i početka krize, kada su sve oči bile uprte prema posrćućim bankama, danas se iščitavaju političke i ekonomske posljedice proteklog kriznog razdoblja.

Liberalna je demokracija pod dosad vjerojatno najjačim pritiskom, jednako kao i slobodno globalizirano tržište. Rastući populizam i protekcionistički nacionalizmi ne prijete samo da će minirati izgradnju mehanizma za prevenciju financijskih kriza, oni su danas prijetnja temeljima zapadnog političkog i ekonomskog sustava, prijetnja koju 2008. nitko nije nazirao.

Veliki komentar objavljen na godišnjicu pada Lehman Brothersa u londonskom Financial Timesu, čiji je sukus zbijen u nekoliko prethodnih rečenica, daje nam čvrstu dijagnozu stanja u okruženju. Onkološki izravno izgovorena, takva dijagnoza pacijentu doduše pokušava dati potporu u borbi za njegovo preživljavanje, ali zapravo služi tome da ga pripremi za neizbježan kraj koji se nazire u skoroj budućnosti. Možda se dogodi čudo, ali vjerojatnije je da neće.

U sličnom tonu oglasio se i Nouriel Roubini, ekonomski genij ili šarlatan, a u svakom slučaju čovjek koji je zgrnuo bogatstvo proricanjem očitog u razdoblju kada su se svi odlučili oči držati čvrsto zatvorene - nekoliko godina uoči kraha 2008. on je govorio kako je pucanje prenapuhanog balona tržišta kapitala neizbježno. Roubini sada najavljuje novi krah, koji po njemu dolazi 2020., i kaže da nemamo alate kako bismo ga izbjegli.

Hrvatske banke solidno su prebrodile globalnu financijsku krizu, prvenstveno zahvaljujući neumoljivom HNB-u koji je pritisnuo kočnicu kada su rasle njihove kreditne ambicije. Hrvatska ekonomija, za razliku od banaka, zbog uglavnom neprovedene tranzicije proživjela je najdulje razdoblje recesije u Europi. Pitanje: ako se kriza ponovi, neovisno iz kojih razloga, je li Hrvatska danas spremnija za obranu? Bojim se da nije i da još dugo neće biti.

Pozitivan pomak osjetio se doduše u rješavanju problema Agrokora. Uspjeli smo pregrmjeti pad “nedodirljivog” Ivice Todorića (iako još čekamo povratni val reakcija na nagodbu), ali uz veliki otpor nikad snažnije ujedinjene oporbe koja je, paradoksalno, prvu vladu koja se suprotstavila Todorićevu modelu biznisa pokušala rušiti zbog sume svih grijeha njenih prethodnika.

Preživjet ćemo i krizu Uljanika, iako je upravo tamošnja situacija pokazatelj da ni nakon četvrt stoljeća života izvan sustava u kojemu je svaki ekonomski potez morala amenovati država mi još nismo spremni za slobodno tržište. Posrnuli Todorićev Agrokor, unatoč umješnosti vlasnika da se koristi svim alatima dogovorne ekonomije, bio je daleko više orijentiran tržištu i borbi sa sve brojnijim konkurentima na domaćem terenu.

Uljanik je živio na staroj slavi “najboljeg i najzdravijeg brodogradilišta u državi” dugo nakon što je ta slava izgubila uporište u stvarnosti. Pritom Uljanik nije imao vlasnika koji bi o njemu vodio brigu, jer su radnici, koji kada se zbroje njihove dionice drže 47 posto kompanije, očekivali da će država, u čijim fondovima spava oko četvrtine Uljanikovih dionica, i dalje voditi brigu o njihovoj sudbini. Budući da nije, uprava je zapravo preuzela ulogu bogatog vlasnika koji raspolaže neizmjernom financijskom snagom za nesputan cjenovni rat s konkurentima.

Takvo razmišljanje Uljanikove uprave najsnažniji je pokazatelj gdje treba napraviti prvu i najjaču tranzicijsku promjenu. Treba zaustaviti državne potpore lošim kompanijama, aktivirati piramidu odgovornosti u korporativnim sustavima upravljanja (zakoni postoje), a mirovinske fondove kao i državno zdravstveno osiguranje osloboditi balasta dionica “strateških industrija”, jer te institucije smiju raditi samo s onim kapitalom koji će njihove klijente učiniti sigurnijima i bogatijima.

Od krize do danas globalni bankovni sustav dobio je novu, čvršću regulativu i, unatoč nikad većoj zaduženosti, novi udar vjerojatno ne treba očekivati od banaka. Kriza sada može krenuti iz alternativnih financijskih institucija, ali i iz tehnoloških kompanija koje su također postale veliki financijski igrači na tržištu. Regulativa na tim područjima danas je daleko mekša od regulative koja je stiskala banke prije sloma 2008.

Iako nam se može činiti da je Hrvatska i dalje dovoljno nerazvijena da bi tu “novu vrstu” krize prebrodila samo kao tihu jeku iz razvijenijeg susjedstva, ne treba zaboraviti da smo upravo to govorili i 2008. Točno je da u Hrvatskoj ima vrlo malo alternativnih financijskih igrača, a bankarska regulativa danas je i ovdje stroža nego u vrijeme kada su hrvatske banke obilnim financijskim injekcijama spašavale hrvatsku državu. Sprega loše politike i nezdravog biznisa ostala je, međutim, nepromijenjena. Vlada je s Agrokorom pokazala smjer, ali pitanje je koliko joj je, nakon što je neutralizirana u sabornici, ostalo snage za konačan rastanak s dogovornom ekonomijom u državi.