Hrvatska je i dalje zemlja pušača, balkanska dakle

Mislite da Hrvati nisu Balkanci? Uvjereni ste u to? Četiri stotine godina pod Austro-Ugarskom, Küss die Hand, servus, beštek, gemišt, forhange, itd.? Da, sve to stoji - ali u nekim stvarima ispada da ipak prevagne taj balkanski element. Barem kad se radi o pušenju. Prošle nedjelje slavio se Svjetski dan nepušenja, koji je Svjetska zdravstvena organizacija proglasila još 1987. . U povodu toga Eurobarometar je objavio da su Hrvati visoko na listi pušača, odmah iza Grka i Bugara, sa 33 posto robova te navike. Naravno - da su u istraživanje ušle Srbija, BiH, Makedonija i Albanija, Hrvatska bi vjerojatno prošla puno bolje i ispala manje balkanoidna. Ali, eto, te zemlje nisu imale sreću da budu u EU, pa da istražuju njihove navike. I tako se naša zemlja našla na 3. mjestu te liste.

Sve zbog glupih cigareta...

Navečer je u trećem dnevniku HRT-a naš poznati i dugotrajni borac protiv narkomanije, psihijatar Veljko Đorđević, komentirao porazne rezultate. Rekao kako ovaj postotak od 33 posto pušača pokazuje “neuspjeh zdravstvenih radnika i društva u cjelini”. Pogotovo kad se zna da od posljedica pušenja u nas umire oko 9000 ljudi godišnje. Dodajmo činjenicu da se ti bolesnici liječe, neki godinama, pa ćemo dobiti sliku koliko je ta navika ne samo štetna nego i skupa, kako za zdravstvo, društvo, tako i za pojedinca.

Ali, moram reći da se ne slažem s ocjenom doktora Đorđevića da se radi o porazu struke i društva. Ne, ipak smo napredovali. Treba se samo prisjetiti kako je bilo prije. Nejasno mi je kako smo uopće nekad živjeli s tom, pa, recimo, smrdljivom navikom. Ma što živjeli! Nismo je ni primjećivali, čak ni oni koji nikada nisu ni povukli dim. Stanovi i autobusi, tramvaji, javne ustanove, kafići - sve je odisalo ustajalim duhanskim zadahom. Naša odjeća, kosa, plahte, dječje pelene, tepisi… Povraćala sam u autu jer su moji oboje pušili, ali oni na to nisu obraćali preveliku pozornost. Sve dok mama nije dobila emfizem pa prestala, ali bilo je već prekasno. Sjećate se znaka prekrižene cigarete u avionima kod uzlijetanja ili slijetanja. Inače - smjelo se pušiti. A onih razgovora na televiziji, gdje su gosti mirno otpuhivali dim u zrak? Nevjerojatno iz današnje perspektive, kada je na televiziji zabranjeno reklamirati cigarete.

Sjećam se i kad je pred valjda 15-ak godina iz Amerike krenula antipušačka histerija. Bila je ciča zima kad sam pred poslovnim neboderima u New Yorku na ulici opazila male grupice ljudi, muškaraca bez sakoa i žena u bluzicama, kako drhture na pločniku brzo uvlačeći dimove. Izgledali su kao grupice otpadnika. Ustvari, stručnjaci tvrde da se i radi o narkomanima.

Agresivna kampanja, koja je krenula odakle je duhan i došao, uspjela je i uskoro su i pušači u Europi postali prezreni poput gubavaca. Otad puše na prozorima, balkonima, pred ulazom, a valjda i po zahodima - ili možda više ni to? Imamo i Svjetski dan nepušenja. Dobro je da je pušenje u javnim prostorima ograničeno jer ugrožava druge. Ali ima i pretjerivanja. Na primjer, u skandinavskim zemljama su najradikalniji, pa nepušačka kampanja ide dotle da je pušenje zabranjeno čak i na autobusnoj stanici! Ili morate stati izvan stajališta koje ima krović - što nije bezveze kad pada ledena kiša ili snijeg. U Švedskoj je najmanje pušača u EU, svega 11 posto. Ali samo zato što drugačije uživaju duhan! Odat ću vam njihovu prljavu malu tajnu: stave komadić duhana pod gornju usnu pa ga - cuclaju! Ne smrde drugima, ne štete im, ali je i ta sjevernjačka navika prilično, hm, neugodna.

Kod nas su ljudi dovitljivi, pa su tako neki kafići podijelili prostor na pušački i nepušački. Niknule su stolice i stolovi na pločnicima i uvijek su puni jer se tu smije pušiti, pa su sirotanima uveli i grijanje, grijalice što griju glavu, ne i noge… što sve nisu izmislili da ugode pušačima, onih 33 posto koji uživaju u dimu, smradu i trovanju okoline.

Uslijedio je kontranapad: da je ograničenje napad na slobodu individue te izaziva netoleranciju prema drugim manjinama, na primjer pijancima, debelima. Iako usporedba nije baš primjerena jer oni ne čine štetu drugima, ipak treba voditi računa o poštovanju slobode izbora. Ali je zato neoboriv argument onih koji kažu da pušenje nema veze jer da ćemo ionako svi umrijeti. Jedino što nije svejedno kada, a pogotovo kako. Na primjer, daveći se od emfizema, posve je neugodna smrt.

Najgora reakcija još dolazi od djece. Puše sve ranije, potajno, ono im djeluje odraslo i baš zato što je zabranjeno. Lako ih je detektirati po smradu odjeće i kose. No, što poslije? Sama ograničenja nisu dovoljna ako ih ne prati razvoj svijesti o razlozima, a tu su zakazali i struka i društvo, pa je dr. Đorđević posve u pravu. Situacija je bolja ngo u prošlosti, ali to ne znači da je dobra. I da je Hrvatska pobjegla u gemütlich srednju Europu samo zato što na kutijama cigareta piše: “Pušenje ozbiljno šteti vama i drugima oko vas”. Može se Hrvatska politički odmaknuti s Balkana - ali ne može izbaciti Balkan iz sebe.