HRT protiv hrvatskih državnih interesa

Izgleda da je glavni ravnatelj HRT-a Vanja Sutlić čvrsto odlučio sniziti ionako katastrofalan međunarodni rejting Hrvatske kada je riječ o medijskim slobodama.

Podsjetimo, američki Freedom House svrstao je Hrvatsku na 81. mjesto u svijetu kada je riječ o slobodi tiska. Reporteri bez granica bili su neznatno blaži: na njihovoj listi Hrvatska zauzima 78. mjesto. Na obje ljestvice Hrvatska bilježi značajan pad.

U redu, Hrvatska bilježi značajan pad zbog atentata na Ivu Pukanića i pokušaja atentata na Duška Miljuša: oba ova slučaja podsjećaju na Srbiju u vrijeme Đinđićeva ubojstva. Još jednom želimo podsjetiti da slučaj Miljuš do danas nije riješen.

I dok se, dakle, hrvatski rejting slobode tiska ove godine sunovratio zbog lanjskih zločina protiv novinara, iduće će ga godine u trećoj ligi medijskih sloboda zadržati odluka glavnog ravnatelja Vanje Sutlića da izvanrednim mjerama otpusti grupu novinara koji su mu se zamjerili.

Gospodin Sutlić, otkako je ta afera eksplodirala (i koincidirala s vijestima o tome da je Sutlić kupio jahtu), tvrdi da je, zapravo, izložen zavjerama i medijskom reketu.

Iskreno se nadamo da gospodin Sutlić ovaj tekst neće doživjeti kao još jedan prilog teoriji zavjere, naprosto zato što sam se osobno, u kolumni u Jutarnjem listu, u vrijeme izbora ravnatelja HRT-a snažno bio zauzeo protiv najjačeg Sutlićeva konkurenta, smatrajući da taj čovjek nije moralno i poslovno kvalificiran da vodi relativno značajnu državnu instituciju. Time sam, de facto, podržao Sutlićevu kandidaturu.

Međutim, Sutlićeva namjera da otpusti četvero novinara, koji su svjedočili i javno istupali protiv njega, sadašnjeg ravnatelja HRT-a duboko kompromitira. Ovdje uopće ne želimo ulaziti u meritum stvari; grupa novinara tvrdi da je Sutlić izgovorio riječi “četnička kurvetina”, a Sutlić tvrdi da oni lažu.

Ne znamo što je tu točno. Međutim, Hrvatska televizija nije privatno vlasništvo Vanje Sutlića.

Budući da Hrvatska televizija nije ni Sutlićevo, ni privatno vlasništvo bilo koga drugog, Sutlić ne smije nikoga ni pokušati otjerati s posla zato što se on osjeća ugroženo i povrijeđeno; korisnike javnog servisa, dakle sve građane Republike Hrvatske, uopće se ne tiče kako se ravnatelj HRT-a osjeća, niti mu oni mogu odobriti da donosi odluke na temelju svoje povrijeđene taštine ili prosudbe da će izgubiti autoritet ako se ne obračuna s navodnim “pobunjenicima”(ili “zavjernicima”, kako tvrdi Sutlić).

Vanja Sutlić mogao bi se upustiti u davanje otkaza novinarima koji su ga napali jedino ako bi se jasno dokazalo da su ti novinari lažno svjedočili protiv ravnatelja HRT-a. Dok god ne postoji jasna, pravno kvalificirana odluka da je njih četvero pred otkazom namjerno oklevetalo gospodina Sutlića, on im ne smije dati otkaz.

On im ne smije dati otkaz naprosto zato što bi se time pokazalo da Sutlić koristi svoju, nadređenu poziciju kako bi se obračunao s onim ljudima koji se javno s njime ne slažu.Ne mislimo, naravno, da bi urednici, novinari i menadžeri HRT-a morali svakodnevno javno ratovati. Međutim, uvođenjem načela “šutnja ili otkaz” Hrvatska se televizija vraća u preddemokratsko razdoblje. Što, naposljetku, najviše šteti kako unutarnjoj medijskoj i političkoj situaciji u Hrvatskoj tako i ugledu Republike Hrvatske u inozemstvu.

Nema baš nikakve sumnje da će izvanredni otkazi za četvero novinara koji su javno napali ravnatelja HRT-a biti dodatan, vrlo snažan prilog tezi da se medijske slobode u Hrvatskoj iznimno brzo urušavaju. Republika Hrvatska bit će, javno i glasno, na svjetskoj sceni optužena za grubo gušenje medijskih sloboda. Hrvatskoj takav imidž, uza sve drugo što nam se događa, nipošto ne treba.

Osobna eskapada ili osobni sukob ravnatelja HRT-a s njegovim podređenima ne smije prerasti u događaj koji će duboko kompromitirati međunarodni položaj Republike Hrvatske.

Vanja Sutlić svojim ponašanjem u ovom slučaju izravno šteti hrvatskim strateškim interesima, kako unutarnjim tako i međunarodnim (jedan od naših strateških unutarnjih interesa jest sloboda tiska, a jedan od naših strateških međunarodnih interesa jest dobar ugled države, barem kad je riječ o medijskim slobodama).

Na kraju, žalosno je što se hrvatska javnost uopće mora baviti takvim ekscesima, koji bi još do prije četiri ili pet godina bili posve nemogući