LABIRINT POLITIKE

HOĆEMO LI POSLUŠATI PAPU FRANJU ILI ŠKORU I ORBANA? Treba se iskreno nadati da će se ostvariti najava prema kojoj ćemo prihvatiti djecu izbjeglice

Dijete u napuštenoj zgradi u Turskoj
 Ozan Kose / AFP

Europa se skoro svim sredstvima odlučila braniti od izbjeglica i migranata, za sada suzavcem, vodenim topovima i žilet-žicom, ali ne treba se čuditi vidimo li uskoro naoružane vojnike na granicama. Na djelu je - u punom smislu riječi - Cordon sanitaire, koji u izvornom smislu označava “mjere za obuzdavanje zaraza”. U vremenu histerije od širenja koronavirusa i migranti se tretiraju kao jednako opasna zaraza koja se mora spriječiti da se ne raširi u Europskoj uniji.

Zato se treba iskreno nadati da će se ostvariti za sada još neslužbena najava prema kojoj će Hrvatska sudjelovati u prihvatu djece bez pratnje koja se nalaze u izbjegličkim kampovima na grčkim otocima, nakon što je Europska komisija objavila da priprema plan kako bi pomogla da djeca, koja su u izbjeglištvu bez roditeljske pratnje, nađu sigurno mjesto za život, kao što je izvijestio Telegram.

To je najmanje što se može učiniti u ime humanizma ili kršćanskog milosrđa, kako kome više odgovara. Svatko treba odlučiti po vlastitoj savjesti, hoće li poslušati papu Franju ili pak Viktora Orbana i Miroslava Škoru.

Jer, prema podacima UNHCR-a, na svijetu je krajem 2018. bio 29,5 milijuna izbjeglica, a od toga polovinu čine djeca. Mnoga od njih čitavo će djetinjstvo provesti daleko od kuće, mnoga i razdvojena od obitelji. Godine 2015., kada je veliki broj izbjeglica došao u Europu, jedno od četiri tražitelja azila u Europskoj uniji bilo je dijete. Od 2016. do danas u Hrvatskoj je bilo gotovo 2000 djece tražitelja azila, od toga ih je nešto manje od 300 dobilo zaštitu. Prošlog Božića su novinari Deutsche Wellea razgovarali s malim prognanicima iz Sirije i Iraka koji sada žive u Hrvatskoj. Njihovi odgovori moraju svakoga raznježiti; dok su njihovi hrvatski vršnjaci odgovarali kako za blagdane žele novi mobitel ili tenisice, curica iz Iraka zaželjet će susret s bakom koju nije vidjela pet godina, a tinejdžer iz Idliba da se u njegovu gradu prestane ratovati. I ostali odgovori svodili su se na jednu želju, a to je - mir.

Želja im nije ispunjena. Stotine tisuća izbjeglica i migranata je pred granicom Europske unije, a još je nekoliko milijuna spremno pokušati se probiti na kontinent koji ih više ne želi. Ovih dana to je potvrdila i Angela Merkel, koja je 2015. otvorila Njemačku za doseljenike iz Afrike i Azije, a prošli tjedan je eksplicitno odbacila mogućnost ponovnog otvaranja granica. Zbog slučajeva islamskih fanatika, koji su sijali smrt od Barcelone i Pariza do Berlina, stvorena je percepcija kako migranti ugrožavaju naš, europski mir.

Dakako da ima toga, ali istina je znatno pozitivnija. Studija Instituta za ispitivanje tržišta rada i profesionalnu orijentaciju (IAB) pokazala je kako je više od 50 posto izbjeglica i migranata nakon pet godina boravka u Njemačkoj našlo posao, dok kvota zaposlenih među izbjeglicama trenutno iznosi 28 posto. Ukratko, većina doseljenika želi raditi, a manji dio živjeti na tuđoj grbači. Baš kao što takvih uhljeba ima i među domicilnim pukom, barem to znamo mi u Hrvatskoj.

Europa otvorenih vrata više ne postoji. Stavovi prema doseljenicima u današnjoj Njemačkoj i Austriji ne razlikuju se od onih u Mađarskoj i Poljskoj, a kao što prije pet godina nije trebalo svima dopuštati ulazak, tako je pogrešno i sadašnje stvaranje sanitarnog kordona. Barem treba dopustiti dolazak obitelji s djecom ili će Europska unija postati bunker pod ideološkim vodstvom Viktora Orbana. Što je lošija varijanta od najgore migrantske krize.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 02:20