Hoće li Papa ukinuti krsne, krizmane i vjenčane kumove?

Možete li zamisliti krštenje u crkvi a bez kuma? Ili krizmu? U atmosferi općeg provjetravanja Katoličke crkve čuli su se u Vatikanu, i to na kardinalskoj razini, i ti prijedlozi, zapravo glasna razmišljanja, jer ništa još toga tipa nije formulirano kao prijedlog - niti će biti ove godine.

Katolička crkva proživljava svoju ‘68, radikalnu kritiku svega postojećega. Ne zato što bi Papa tako htio. Nego zato što je tako ushtjela kritična masa, koja je onda i iznjedrila ovakva i ovoga Papu. Štoviše, najradikalniji prijedlozi ni ne dolaze od njega. Njegova je zasluga da su diskusije pred njim posve otvorene, pa i na formalnim skupovima, njegova je zasluga što i najčudnovatije ideje dočekuje ili dobrodušnim osmijehom ili blago nabrana čela, ne skače, ne mršti se, ohrabruje čovjeka da dovrši i objasni.

Papa Frane očito smatra da tek iz takva pretresanja starih ormara i sanduka, iz provjetravanja svega što se u njima nalazi, može ustanoviti što je sačuvano čisto i korisno, a što se eventualno usplisnavjelo ili usafunilo, tvoreći hranjivu podlogu za opake boleštine.

Pitali su papu Bergoglia je li on to uvodi demokraciju u Crkvu. A ne, ogradio se Papa, nije to demokracija, nego sinodalni duh, “iako kardinali ne vole taj termin” (aluzija je sitna ali opaka: podsjeća na to da kardinali hoće povećati svoj utjecaj, ali ne bi da se poveća utjecaj ostalih biskupa, što termin “sinodalan” podrazumijeva). Na svaki način, veli papa Frane, to je ono što su kardinali zahtijevali uoči konklava, pa on to i provodi.

Dobro, razumijemo, ali što fali kumu? U našoj zemlji možda to što su krstitke i krizma ponegdje prerasli u potrošačke derneke, što je kum moralno (a moral je običaj sredine, ne opće etičko načelo) obavezan dokazivati socijalni status, i svoj i kumčetov, isprsivši se recimo mopedom ili kakvim inim darom koji ga ima veze ama baš sa svime prije nego s vjerom kršćanskom (Isus je na Golgotu išao pješke, njegov mlađahan vjernik ne bi pješke ni u školu). U Italiji pak fali to što se ustanova kumstva koristi za sklapanje mafijaških veza izvan familije, što se religijska tradicija koristi za posvećivanje organiziranog kriminala koji svjesno i sustavno krši Božje zapovijedi.

Što više kum ima posvjedočiti? Svi su podaci u spisima i matičnim knjigama. Ne mora više jamčiti ni za katolički odgoj, jer se za to postarala država: nema u Hrvatskoj više katolika mlađih od 30 kojima nije duboko ucijepljen katolički etos, više od 90 posto stanovništva u tim dobnim grupama duboko je prožeto kršćanskom ljubavlju i milosrđem - ali nitko nije kuma razapinjao ni u bezbožna vremena ako bi katolik koga zatukao. Dapače, poneki su dobili i državna odlikovanja. Ali ne bave se time u Vatikanu. Gomila ozbiljnijih pitanja izbija na površinu.

Na posljednjem zasjedanju kardinalskog povjerenstva za reformu Kurije (zvanoga C8, zapravo C9, jer je punopravno pridružen i kardinal državni tajnik Parolin, iako bez Papina kirografa) potegnuto je pitanje nuncijatura i njihovih uloga, poglavito pri imenovanju novih biskupa, a zapravo i kompletno pitanje odabira biskupa. Nije u pitanje dovedena, naravno, uloga Duha svetoga, ali jest dovedena uloga “ljudskog faktora” kojim je Duh prisiljen poslužiti se.

Ovaj tjedan se, dakako, raspravljalo i o obitelji, o laicima, o parovima de facto.

A kada će se odlučivati?

C9 se sastaje ponovo još nekoliko puta. Prvo 15. - 17. rujna, pa 9. - 11. prosinca, pa 9. - 11. veljače 2015. Nije izvjesno ni da će taj posljednji urečeni sastanak iznjedriti zaključke. Nigdje ne piše da se dogovori ne mogu nastaviti i dulje, ako se nije izbistrilo kako doći do bolje Katoličke crkve.

Uostalom, uz taj termin vezana je samo reforma Rimske kurije, dakle nova konstitucija koja bi naslijedila konstituciju Pastor bonus sv. Ivana Pavla II., a ni on nije okrenuo kuću na glavu, nego samo izbrusio poslijekoncilsku reformu Pavla VI. Prošlo je pola stoljeća, nije se promijenila Biblija, ali se promijenio svijet u kojemu treba pronositi Evanđelje, a stubokom su se promijenile komunikacije u tom svijetu, pa i one kojima Evanđelje struji - ako struji i kad struji.

Zato je u središtu pozornosti ovaj tjedan ipak bilo funkcioniranje središnjih organa crkvene, državne i financijske vlasti u Vatikanu: Guvernerat Države Vatikanskoga Grada, Državno tajništvo, te IOR, tzv. “vatikanska banka”.

Oko Guvernerata i Državnog tajništva usne su ostale zapečaćene. Znajući donekle Vatikan i način njegova funkcioniranja, lako je zaključiti da ta šutnja nije izazvana potrebom da se prešuti što je zaključeno, nego da se prešuti da još ništa pametno nije zaključeno. Nije problem neke strukture razoriti, problem je: čime ih nadomjestiti i hoće li to novo biti malobrojnije, prohodnije, transparentnije - a to su kardinali općenito zahtijevali i od Kurije i od Guvernerata.

Oko IOR-a su indiskrecije, međutim, odmah izbile u kuloare i praktički na vidjelo - ne zato što bi tu obaveza šutnje bila blaža, nego zato što se tu napokon valjaju prve konkretne promjene, koje će sljedeći tjedan potvrditi (i možda dobrusiti) druga kardinalska komisija, ona za financijsku politiku koju vodi kardinal Pell. Njezine odluke očekujemo u srijedu.

Još na početku prošlog mjeseca pročulo se da će papa Frane maknuti sav Nadzorni odbor IOR-a, koji je postavio njegov prethodnik Benedikt XVI., ali ga je zapravo skrojio tadašnji kardinal državni tajnik Tarcisio Bertone.

Tada još nije bilo izvjesno hoće li pakrački dekret dobiti i njegov predsjednik Ernst von Freyberg, koji jedva da je sastavio 17 mjeseci na toj dužnosti (na kojoj su neki njegovi prethodnici trajali desetljećima, makar nanijeli goleme štete, poput nadbiskupa Marcinkusa. Von Freyberga je C9 pohvalio da je učinio “dobar posao”, “velik posao” - ali to je šećerna glazura otkaza, po svoj prilici. Ako von Freyberg negdje i ostane, bit će bez realnih ovlasti. Čuje se, zapravo, da je on radije odlučio otići potpuno nego ostati kao fikus. Kardinali O’Malley, Pell i Marx članovi su oba povjerenstva - to jamči da se zaključak neće bitno mijenjati.

A on glasi da IOR ostaje, ali podrezanih krila, dok glavnu ulogu u onim bankarskim poslovima koji zadiru u samu financijsku politiku Vatikana i Svete Stolice preuzima APSA, Uprava imutka Apostolske Stolice. A tu politiku vodit će netom instalirano Papinsko tajništvo za ekonomiju, smješteno u kulu sv. Ivana, koja i fizički nadmašuje kulu sv. Nikole iz koje je IOR Vatikanu pribavio mračnu slavu praonice mafijaškog novca.

U Kuli sv. Ivana jednu od vodećih uloga - doduše tehničkih, ali utoliko bitnijih - vodi Joseph Zarha, nekadašnji guverner Malteške državne banke, koga po Vatikanu zovu kratko “Maltese”. Oko njega je pretežno anglo-njemački krug stručnjaka, Talijani su praktički defenestrirani, a time je odrezana, vjeruje se, i pupkovina s mafijom. Daleko važnija od eventualnih krsnih kumstava - ako ćemo ozbiljno.