HOĆE LI ČETIRI TITANA DOISTA U UTRKU ZA ŠEFA DRŽAVE? S obzirom na sve što Hrvatskoj predstoji, na jesen bi neki planovi mogli postati puno jasniji...

Milanoviću treba kritična masa u SDP-u, Karamarko bi mogao biti kandidat B. Esih, Grabar-Kitarović Plenkovićev, a Petrov kandidaturom opravdati profil korektivnog faktora

Hrvati će predstojeće nedjelje izaći na birališta i odabrati - tamo gdje to još nije jasno - predstavnike izvršne vlasti u njihovim lokalnim sredinama za razdoblje od sljedeće četiri godine. Ipak, iako se radi o razini politike koja je svojim djelovanjem najbliža svakodnevnim životima građana, teško se oteti dojmu kako su lokalni izbori pali u zavjetrinu događaja na nacionalnoj političkoj sceni. Ta poprilično bizarna inverzija ne očituje se samo u činjenici da novinske stupce svakodnevno pune razne informacije, poluinformacije, spekulacije i spinovi oko toga hoće li i kako premijer Andrej Plenković uspjeti osigurati novu većinu u nacionalnom parlamentu, već se stječe dojam kako je zapravo počela pretkampanja za izbore koji će se održati tek potkraj 2019. ili početkom 2020. godine.

Tada će hrvatski građani birati predsjednika ili predsjednicu Hrvatske, a sudeći prema neslužbenim najavama i probnim balonima koji se ovih dana puštaju, postoje slutnje kako bi ti izbori mogli biti svojevrsni sraz hrvatskih političkih titana gdje će se, uz vjerojatno još nekoliko autsajdera, sučeliti Kolinda Grabar-Kitarović, Tomislav Karamarko, Zoran Milanović i Božo Petrov.

No, je li takav scenarij realan? Što se tiče kandidatura Karamarka i Milanovića, s obzirom na to da su obojica trenutno izvan politike i još sa snažnim imidžem političkih gubitnika, evidentno je kako se radi o krajnje neizvjesnim prognozama, ali koje ne bi trebalo a priori odbaciti. Prve spekulacije oko toga da bi se Zoran Milanović mogao pojaviti na predsjedničkim izborima pojavile su se u tjedniku Globus još prije nekoliko mjeseci, ali su prošlog tjedna oživljene u Večernjem listu, gdje se tvrdilo kako Milanovića dio njegovih nekadašnjih suradnika iz SDP-a nagovara na to. Kako rijetko tko vjeruje da je bivši premijer trajno napustio politiku, a teško je vjerovati da bi pristao obnašati ijednu poziciju ispod one koju je nekoć držao, čini se logičnim da bi Milanović mogao biti zainteresiran za takav scenarij.

Ostaje, dakako, zašto bi aktualno stranačko vodstvo dopustilo takvu političku reinkarnaciju Milanovića? Za to nema razloga, no okupi li se oko te ideje dovoljno jaka kritična masa unutar stranke - i u nedostatku boljeg kandidata, Davor Bernardić mogao bi odlučiti da je takva kandidatura i konzekventni poraz jedini način da trajno umirovi čovjeka koji mu još uvijek figurira kao latentna opasnost. Ako Bernardić uopće i bude na vlasti u stranci potkraj 2019...

S druge strane, iz Karamarkova tabora već dugo stižu glasine kako se bivši šef HDZ-a planira politički reaktivirati na predsjedničkim izborima. U svojemu prvom intervjuu nakon 11 mjeseci šutnje ove nedjelje u Jutarnjem listu Karamarko je rekao kako je trenutno fokusiran na osnivanje svog 'think tanka', ali nije zatvorio vrata mogućem ponovnom angažmanu u politici. Naravno, dok god je HDZ na vlasti u državi, stranka će biti pod kontrolom Andreja Plenkovića, što pak znači da Karamarko nema šanse biti HDZ-ov kandidat. Ipak, ako Plenković padne, a strankom zapušu novi vjetrovi, ta opcija nije nemoguća, iako i dalje malo vjerojatna.

Puno vjerojatnija je mogućnost da Karamarko nastupi kao kandidat nove desnice koja se upravo formira pod kapom Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih - ljudi koje je Karamarko politički stvorio. A rezultat takve kandidature bio bi taj da bi Plenković (bude li još predsjednik HDZ-a) usprkos sve češćim međusobnim nesuglasicama, čvrsto podržao aktualnu predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović za još jedan mandat. Bila bi to zanimljiva kampanja, gdje bi gospođa Grabar-Kitarović drugi mandat morala izboriti protiv čovjeka koji joj je de facto omogućio prvi mandat, imenujući je za kandidata HDZ-a. Na koncu, čini se posve logičnim da kandidaturu na predsjedničkim izborima već planira i čelnik Mosta Božo Petrov.

U svojoj poprilično kratkoj političkoj karijeri Petrov je bio gradonačelnik, potpredsjednik Vlade i predsjednik Sabora, a logični finale bi bio na Pantovčaku - posebno s obzirom na Petrovljev brižno građeni profil moralne vertikale te korektivnog faktora djelovanju političkog establišmenta i tradicionalnih stranaka. Zbog krajnje minornih operativnih odgovornosti predsjednika s jedne strane i još značajne simbolične težine njegova javnog djelovanja s druge strane, ta pozicija zapravo bi bila idealna za provedbu politike kakvom je vide Petrov i Most. A i kandidatura Milanovića i Karamarka u tom bi pogledu za Petrova vjerojatno bila inspirativna... Predstoji li nam, dakle, okršaj političkih teškaša za Pantovčak? Zasad je to tek zanimljiva konstrukcija, bez ikakvih konkretnih dokaza. Ipak, s obzirom na sve što Hrvatskoj predstoji, na jesen bi se neki danas magloviti planovi mogli znatno bolje razaznati....