Ako je inflacija duh, deflacija je monstrum protiv kojega se treba odlučno boriti.
Riječi su to Christine Lagarde, MMF-ove direktorice, od 15. siječnja prošle godine, s predavanja u Nacionalnom press klubu u Washingtonu.
Kada ih je MMF-ova šefica izrekla, deflacija je u Europskoj uniji bila zahvatila tek oko polovice zemalja članica. Godinu dana kasnije, u prvim danima siječnja ove godine, Eurostat je i službeno objavio da je Lagardičino “čudovište” u prethodnom mjesecu progutalo Eurozonu kao cjelinu, a prema “Jesenskim prognozama” Europske komisije tek za manje od deset zemalja članica EU-a može se reći da su u sigurnijoj zoni, s inflacijom većom od 0,5 posto.
Naime, ni rast cijena malo povrh nulte stope nije nimalo ohrabrujući signal. Kako je potpredsjednik Europske centralne banke Vítor Constâncio, 22. prosinca prošle godine, objasnio u intervjuu Wirtschaftswocheu, “zbog načina mjerenja i vođenja statistike, indikatori inflacije precjenjuju stvarnu inflaciju, tako da bi indeks nula zapravo značio negativnu stopu”, odnosno deflaciju.
Pa kad se sve to zna, i kad se zna da je u Hrvatskoj već u lipnju prošle godine zabilježen pad maloprodajnih cijena od 0,4 posto na godišnjoj razini, zašto u “Polugodišnjoj informaciji o financijskom stanju, stupnju ostvarenja stabilnosti cijena i provedbi monetarne politike” Hrvatske narodne banke, koju je Vlada prihvatila u srijedu i proslijedila Saboru, nema ni traga uzbuni da je deflacijski “monstrum” zahvatio i Hrvatsku?
Zašto u HNB-ovoj Informaciji nema ni slova o tome da nas je pohodilo “čudovište protiv kojeg se treba boriti”, a još manje naznaka kojim će se to sredstvima hrvatska monetarna politika boriti protiv “nemani”?
No, krenimo redom. Zašto deflaciju, snižavanje cijena, odnosno opće prosječno pojeftinjenje robe i usluga, MMF-ova direktorica uopće naziva čudovištem i ljudožderom, kada za građane potrošače nema ničega boljeg od toga da mogu kupiti jeftiniji kruh, rakiju, benzin ili kompjuter? Čini se da u tome nema logike. Ali, to je tako samo na prvi pogled. A na drugi...
Kad cijena proizvodima i uslugama pada, tada se za isti iznos novca može kupiti više proizvoda; odnosno, vrijednost novca, njegova kupovna moć, raste. Kupite li na kredit televizor kojemu cijena poslije toga počne padati, iako rate ostaju iste, vi s vremenom otplaćujete taj televizor sve skuplje. To ni za kreditora nije dobro jer se povećava opasnost da zajmoprimac neće moći ili više neće htjeti otplaćivati svoj kredit za televizor.
No, za ekonomiju je još gore kada potrošači postanu uvjereni da će cijene padati.
Očekujući da će televizor (stan, auto, ljetovanje) koji žele kupiti pojeftiniti, potrošači odgađaju kupnju. Tada cijela ekonomija pada u tonuću spiralu. Ako su prisiljena svoju robu prodavati sve jeftinije, ili je uopće ne mogu prodati, poduzeća posluju sve lošije pa otpuštaju zaposlenike. Oni imaju još manje novca za potrošiti pa još manje kupuju. A manje plaćaju i poreza pa ni država nema otkud namirivati svoje namještenike niti penzije ili socijalna davanja.
Štednja gotovine i suzdržavanje od potrošnje uvuku se tada u psihu ljudi pa ih to još više potiče na odricanje koje gura ekonomiju sve dublje u ponor. Jer, “kuna koja nije potrošena ne može biti ni zarađena”, da parafraziramo Keynesa. Kod ljudi pritom jača i rentijerski mentalitet jer novcu na bankovnom računu vrijednost raste čak i ako je kamata nula, a štediša zarađuje premda ne mora ni kopati ni orati.
Ti i gomila drugih razloga doveli su do toga da pod stabilnošću cijena, čije je održavanje zakonska zadaća i europske i hrvatske centralne banke, monetarna teorija danas smatra inflaciju od “blizu, ali ne povrh” dva posto na godinu. No, zašto ne i pet, petnaest ili pedeset posto?
Veća inflacija nije dobra jer, suprotno od deflacije, smanjuje vrijednost novcu, čime kažnjava ili “oporezuje” štediše, odnosno kreditore. Ako novac gubi vrijednost, onda sa svakom ratom otplate kredita zajmodavci dobivaju sve manji povrat svoje imovine.
No, budući da zajmoprimaca i dužnika u suvremenom društvu ima mnogo više nego štediša i kreditora, smatra se da suvremene demokracije po svojoj prirodi naginju inflaciji. Ali, u toj situaciji barem se zna tko dobiva (dužnici), a tko gubi (kreditori), dok je kod deflacije situacija jednako loša za sve.
Kako je u svojoj briljantnoj knjizi “Politika rezanja: povijest jedne opasne ideje” objasnio mladi američki profesor ekonomije Mark Blyth, onaj tko zbog deflacije, da bi sačuvao radno mjesto, pristane na manju plaću, sigurno je na gubitku. Ali, na gubitku su i svi drugi članovi zajednice, jer oni će tom radniku prodati manje robe i usluga i ubrat će manji prihod, a čitavo društvo upada u ekonomski i socijalni đavolji krug iz kojeg se izlaz ne vidi.
Sve to centralni bankari i drugi kreatori monetarne politike jako dobro znaju. “Pojavio se rizik da inflacijska očekivanja više nisu usidrena. Zadaća monetarne politike je većinom u tome da upravlja očekivanjima promjene cijena. Ne uspijemo li u tome - imamo problem”, rekao je i Vítor Constâncio u intervjuu Wirtschaftswocheu, i dodao:
“To će vjerojatno značiti da će cijene i dalje tonuti, i da će odluke o investicijama ponovno biti odgođene. Pojačat će se spirala poniranja. U ovom trenutku zadaća je nas centralnih bankara spriječiti da se upravo to ne dogodi.”
Hrvatska je narodna banka, međutim, u svojoj “Polugodišnjoj informaciji” na deflaciju u Hrvatskoj ostala potpuno hladna. O ustrajnom, višemjesečnom padu proizvođačkih i maloprodajnih cijena HNB informira javnost rutinski, nezainteresirano, kao o stvari koja kao da se njega ne tiče. To su “kretanja koja odražavaju deflacijske pritiske iz vanjskog okružja, slabu osobnu potrošnju te odsutnost domaćih troškovnih pritisaka”.
Hrvatska se monetarna politika, baš kao ni opća ekonomska, zbog hrvatske deflacije ne uzbuđuje ni najmanje. “Čudovište”? Kaj god! “Boriti se”? A protiv čega?
U isto vrijeme bruto investicije u fiksni kapital (7. str. Informacije) tonu zadnjom izmjerenom brzinom od pet posto na godinu. Zaposlenost je (str. 9) u Hrvatskoj sa 1,62 milijuna ljudi na početku krize pala 1,42 milijuna, bruto domaći proizvod (str. 6) klizi nadolje nezadrživo.
Da nam potpredsjednik ECB-a nije otkrio kako upravo deflacija i odricanje građana od potrošnje “ponovno odgađaju investicijske odluke”, samo po Informaciji HNB-a živjeli bismo i dalje u blaženom uvjerenju da te dvije stvari nemaju nikakve veze.
HNB se, naime, vješto sakrio iza zakonskog mandata “održavanja stabilnosti cijena” koje nije kvantificirano pa ispada da je HNB-ov cilj nulta stopa inflacije jer tada je stabilnost cijena apsolutna. A da joj je Sabor kao cilj postavio “malo manje od, ali ne povrh” dva posto inflacije na godinu, lijepo bi se vidjelo da je hrvatska monetarna politika lani potpuno promašila svrhu svojega postojanja jer je dopustila da zemlju proguta deflacijsko “čudovište”. Ili Hrvatski sabor više i nije nadležan za hrvatsku monetarnu politiku?
Komentatorska zvijezda Daily Telegrapha Ambrose Evans-Pritchard napisao je 7. siječnja da je “deflacija u EMU konačna izdaja južne Europe”. Hrvatska nije članica eurozone i, kako sada stvari stoje, neće to postati ni za sljedećih dvadeset godina, ali taj se Evans-Pritchardov naslov savršeno odnosi i na nju.
Naime, upravo zato da zajednička inflacija ne bi nagrizala njihovu štednju i potraživanja od njihovih zajmoprimaca na jugu, zemlje sjevera eurozone, ponajviše Njemačka, tjeraju svoje dužnike da svoje posrnule financije dovedu u red politikama rezanja potrošnje; drugim riječima, pomoću deflacije.
Nije pomoglo ni upozorenje ECB-ova glavnog ekonomista Petera Praeta u intervjuu Börsen-Zeitungu, kako to “znači rizik od stvarnog ekonomskog začaranog kruga: manje investicija, što će zauzvrat usporiti potencijalni rast, a budućnost će postati još mračnija i investicije dodatno reducirane”.
Sada, kada se grčkom deflacijom taj rizik ostvario do ruba raspada eurozone, vidjet ćemo hoće li najave ECB-a i njezina predsjednika Marija Draghija o ulasku u rat s deflacijskom nemani uspjeti slomiti njemački otpor.