HDZ traži novog lidera, neovisno o ishodu Mostova udara na Karamarka

Tomislavu Karamarku počela je teći odjavna špica. Bez obzira kako će se dalje odvijati operacija njegove eliminacije iz Vlade i kako će saborsko glasanje o povjerenju završiti, on dugoročno više ne može opstati. Ni u Banskim dvorima, ni na čelu HDZ-a. Afera Drimia ili KaraMOL sa svim svojim još nezavršenim ekstenzijama pokazala se ubitačnijom nego što se činilo u prvi trenutak. Šefa HDZ-a neće ubiti sukob interesa, nego odjek cijelog slučaja u javnosti. Njegovi se reputacijski gubici neminovno prelijevaju na cijelu Vladu i stranku pa je HDZ pred odlukom: ili Karamarko ili stranka, ili vlast ili izbori.

Postupak tranzicije već je otvoren. Ali HDZ-u treba vremena da to akceptira i odradi. Da ne djeluje kao kapitulacija pred zahtjevima Mosta. Izbori se nikome ne mile. Jedni i drugi u tom bi slučaju mogli popiti ozbiljne gubitke i ostati bez vlasti. Most, tvrde, želi sačuvati Vladu. Karamarko može ostati šef HDZ-a, kaže Božo Petrov. Ljubazna ponuda koja je u HDZ-u izazvala veliku pomutnju.

Dvije posve smušene konferencije za novinare sazvane iznenada, u jednom danu, govore da su se malo pogubili, da ne znaju tko im glavu nosi. U prvi su trenutak najavili da će pokušati protuudar na Most. Karamarko otkriva da sanja o njegovu razbijanju i čerupanju. HDZ i Most su sada u neprijateljskim odnosima, pa HDZ mora krenuti u juriš na osvajanje Mostovih zastupnika kako bi u glasanju o Karamarkovu opozivu otkazali poslušnost Petrovu - javlja se odjednom Vlado Šeks, javno crtajući HDZ-ov ratni plan. Ali, to je plan zbog kojeg bi obje strane, i HDZ i Most, mogle iskrvariti.

Premda se čini da u HDZ-u trenutačno nema nikoga tko bi pristao rušiti šefa stranke, izjave iz središnjice nisu tako jednoznačne. Dva prva čovjeka ne govore isto. Karamarko glumi normalnost, pokazujući da ništa ne shvaća: dok mu se trese tlo pod nogama, on objavljuje postove s djecom ili umjesto na radnom mjestu, u Vladi, dane provodi s društvom na rođendanskom ručku.

Milijan Brkić, u statusu spasitelja koji će okupiti i stabilizirati raspuštenu stranku, oglašava se drukčije. Podržava Karamarka, ali nema rušenja Vlade, probleme valja rješavati u razgovoru s partnerima iz Mosta, kaže formalno drugi, ali po moći možda trenutačno i prvi čovjek HDZ-a. Iz njegovih se izjava može razumjeti da smiruje situaciju i već je počeo graditi mostove prema vremenu poslije, nakon što se Karamarko iskrca. Vjerojatno svjestan da HDZ nove izbore, bez obzira kad bili, sadašnji šef ne može voditi. Da se u novu utakmicu mora ići s novim liderom. Brkiću za realizaciju tog plana treba nekoliko mjeseci. Ali je on pokrenut, bez obzira koliko u HDZ-u trenutačno tvrdili suprotno.

Tomislav Karamarko na izlaznim je vratima, prvo, zato što ga je afera u kojoj se preko žene našao povezan s MOL-ovim interesima teško, možda politički i smrtonosno ranila. Neovisno o tome što će reći Povjerenstvo o sukobu interesa i hoće li se uključiti neke druge organizacije, on je moralno teško kompromitiran. S takvom hipotekom postao je nesavladiv teret vlastitoj stranci. HDZ se sada može praviti da ga to ne dira, može reperkusije njegova imidža ignorirati, ali htio - ne htio morat će misliti na odjek u javnosti i moguće posljedice na izborima.

Činjenica da se Karamarko dao uplesti u takve krajnje rizične i skandalozne aranžmane sugerira da je ili politički potpuno autističan, pa nije mogao procijeniti moguće posljedice takvih sprega, ili je papučar, pa se nije usudio oduprijeti ambicijama i apetitima vlastite žene. Jedno i drugo definitivno ga diskvalificira. Problem se ne da riješiti relativiziranjem moralnog aspekta cijelog slučaja pod firmom da je opstanak Vlade važniji od etičkog picajzliranja ili svake ozbiljnosti i osjećaja za ispravnost lišenim tvrdnjama da “veliki moralizatori”, koji se navodno upinju uništiti Karamarka, zapravo rade za Srbiju. Potpuno nevjerojatna konstrukcija koja šefa HDZ-a faktički stavlja ispred morala!?

Drugo, Karamarko je na zalasku i zato što je njegova politika ekstremiziranja HDZ-a doživjela potpuni slom. Jahanje na ideološkim sukobima i polarizaciji Hrvatske rezultiralo je kobnim podbačajem na izborima. Njegovi jastrebovi, poput Hasanbegovića ili Tepeša, zavadili su Vladu s dobrim dijelom javnosti, domaće i inozemne. Doveli su do toga da HDZ danas glavnu opoziciju nema u institucionaliziranoj oporbi, u SDP-u ili drugim strankama, nego u probuđenom i na otpor sve spremnijem civilnom društvu.

Protiv HDZ-a i njegovih trabanata, nositelja konzervativne kontrarevolucije, više su učinile dvije djevojke koje su stale na put takozvanom Hodu za život, zapravo maršu protiv prava na izbor, nego u nekoj mišjoj rupi nestali Zoran Milanović. Teško je očekivati da bi se sada retorikom građanskog rata teško kompromitirani Karamarko mogao presvući u političara umjerene provenijencije. Ni pola godine od formiranja HDZ-ove vlasti posve je jasno da se njegova politika sudarila sa zidom i da će teško havarirana biti otpremljena na groblje političkog otpada. Stranka će morati krojiti novo ruho. A za novu su politiku potrebni novi ljudi.

Treće, Karamarku vrijeme curi i stranka je već potiho otvorila potragu za nasljednikom zato što on nikada nije ni bio HDZ-ov lider. Osvojio je funkciju šefa HDZ-a, ali nije uspio postati stranački vođa. Vladao je strankom, ali je nije vodio. Imao je moć koja proizlazi iz funkcije predsjednika stranke, ali nikada nije izgradio politički autoritet. Zato jer nema karizmu i liderski kapacitet ili se nije ni trudio, uvjeren da se strankom može gospodariti drugim sredstvima?

Vjerojatno nije ni mogao jer je konstantno najnepopularnija politička ličnost u Hrvatskoj. Zato se njegov status pokazuje poroznim i zato se urušava frapantnom brzinom. Čovjek bez ugleda u javnosti i široko nevoljen ne može biti uspješan stranački prvak. To je ozbiljan problem što će ga HDZ morati rješavati, neovisno o tome kako će se zahtjev za Karamarkovim opozivom dalje razvijati.

HDZ, dakle, traži novog lidera. Ne samo zbog najavljenog Mostova iskazivanja nepovjerenja prema Karamarku. Tim procesom postupak je samo požuren i vjerojatno intenziviran. Problem je što to neće biti lak zadatak. Izlistavanje mogućih kandidata koji bi u Vladi zamijenili HDZ-ova šefa nije se pokazalo uspješnim. Stranka je mnogoljudna, ali kadrovski strašno devastirana. Najbolji su otišli ili su marginalizirani. Gdje god da takneš - trulo. Najveći utjecaj imaju ljudi koji su naučili djelovati iz drugog plana, neformalnim kanalima. Skoro ni jednog potentnog frontmena.

Uz Karamarka trenutačno najmoćniji Milijan Brkić, premda također obilježen teškim repovima, čak i takvima koji se tiču sukoba sa zakonom, sve više funkcionira kao HDZ-ova siva eminencija. Otvaranje afere Drimia za njega predstavlja svojevrsnu satisfakciju. Odavno se on bunio protiv takvih veza, pa u svojoj stranci uživa status prvoborca protiv očito ne samo prijateljskog sljubljivanja HDZ-ovih prvaka i struktura s MOL-ovim stožerima u Hrvatskoj.

Stao je sada uz Karamarka, ali tako da mu omogući častan otpust i dostojanstvenu odstupnicu. S funkcijom drugog čovjeka u stranci, koja će mu danas na Saboru HDZ-a, prema najavama, biti potvrđena, s njegovom mrežom utjecaja i pragmatizmom mogao bi postati ključni čovjek za moderiranje prijelaznog razdoblja. Karamarko bez Brkića ne može opstati, još manje kormilariti strankom, Brkić bez Karamarka sada može. Spreman je navodno žrtvovati stranačkog šefa, možda i prijatelja, kako bi za HDZ sačuvao vlast u državi. Karamarkovo povlačenje iz Banskih dvora ne mora, naime, značiti kraj Vlade, ni kraj HDZ-a u Vladi. Drugi je korak abdikacija s partijskog trona. Ishod je pokrenutih procesa već poznat: Karamarko je na odlasku, samo se ne zna koliko bi taj proces mogao trajati.