HDZ nije spreman odreći se glasova iz Bosne i Hercegovine

Glavne oporbene stranke sasvim sigurno neće glasovati za ustavne promjene u kojima se ne redefinira sustav glasovanja dijaspore. Čini se, dakle, da hrvatski Sabor neće moći promijeniti Ustav.

O ustavnim se promjenama raspravlja već mjesecima. Glavno mjesto prijepora bilo je, naravno, glasovanje u dijaspori, zapravo u Bosni i Hercegovini, koja za Hrvatsku demokratsku zajednicu već više od desetljeća predstavlja dragocjeni rezervni izvor zastupničkih mjesta.

HDZ je predlagao nekoliko modela glasovanja u dijaspori: posljednji se svodio na dopisno glasovanje, što je, naravno, apsurdno.

Kontrola biračkih mjesta

U BiH se nisu mogla kontrolirati ni biračka mjesta (sjetimo se svih afera s mrtvim ili dvostrukim “glasačima”); tko bi onda mogao nadzirati dopisno glasovanje?

Opozicija je, nasuprot tome, ponudila da se dosadašnji model glasovanja izmijeni utoliko što bi se smjelo glasovati samo u konzulatima i veleposlanstvima. HDZ je taj prijedlog odbio bez valjanog obrazloženja.

Ovdje valja podsjetiti kako je Puls prije dva mjeseca proveo istraživanje koje je pokazalo da čak 80 posto Hrvata podupire promjene u sustavu glasovanja dijaspore, a više od pedeset posto traži da se dijaspori ukine pravo glasa!

HDZ u ovom slučaju, očito, nije želio uvažiti glas naroda jer se bori za svaki glas svog biračkog tijela na parlamentarnim izborima, a osobito za one koji dolaze iz Bosne i Hercegovine ili s Novog Zelanda, neovisno o tome jesu li uistinu verificirani.

U isto vrijeme kada je provedeno Pulsovo istraživanje, Europski je parlament donio rezoluciju u kojoj se traži da se preispita dosadašnji model glasovanja Hrvata u BiH na izborima u Republici Hrvatskoj. HDZ je, očigledno, odlučio ignorirati tu preporuku i dodatno usporiti ionako već nesnošljivo usporen proces ulaska Hrvatske u Europsku Uniju.

U kontekstu najnovije HDZ-ove odluke da se ne dira postojeći način glasovanja dijaspore, trebamo promatrati i nedavne sukobe predsjednika Josipovića s Vladom i HDZ-om.

Majka ideoloških sukoba

Politika prema Bosni, kako smo nedavno napisali, majka je svih glavnih ideoloških sukoba u Hrvatskoj.

Sva informativna izdanja EPH kontinuirano su se suprotstavljala politici podjele Bosne i Hercegovine, koju jest provodio predsjednik Franjo Tuđman (dovoljno je pregledati godišta Globusa iz 1993. i 1994. godine da bi se to lako dokazalo).

Mnogo važnije od toga, sva se civilizirana Hrvatska, neovisno o specifičnim političkim uvjerenjima, suprotstavljala politici podjele Bosne.

U otporu Tuđmanovoj bosanskoj politici u devedesetim su se godinama složili Franjo Kuharić i Ivica Račan, Dražen Budiša i Slavko Goldstein, Stipe Mesić i fra Petar Anđelović (provincijal Bosne Srebrne), generali Anton Tus i Petar Stipetić, i cjelokupna hrvatska javna scena, ne računajući njen krajnje nacionalistički dio, ili onaj dio što su ga kontrolirali Tuđmanov ured i središnjica Hrvatske demokratske zajednice.

Jasno opredjeljenje većeg dijela Hrvatske protiv Tuđmanove bosanske politike jedan je od uzroka debakla Hrvatske demokratske zajednice na izborima 2000. godine.

Sada se, međutim, HDZ vraća Tuđmanovoj bosanskoj politici. To je vidljivo, kako iz HDZ-ove odluke da ne mijenja model glasovanja u Bosni i Hercegovini (pa i pod cijenu dodatnog usporavanja pregovora s Europskom Unijom), tako i iz žestokih napada Vlade i Hrvatske demokratske zajednice na predsjednika Josipovića, zbog toga što je Josipović poduzeo dva važna poteza: poklonio se žrtvama u Ahmićima i priznao je da dr. Tuđman jest, nažalost, dijelio Bosnu.

Bedasta optužba

Dr. Josipović za ta dva poteza zaslužuje čestitke: on jest imao hrabrosti da skine golemi moralni teret s hrvatske državne politike.

Utoliko je gore što je dr. Josipović istodobno postao žrtva medijske kampanje u kojoj ne samo da se osporava njegov patriotizam, nego mu se, kroz napade na njegove sugovornike (utemeljene na uobičajeno neidentificiranim obavještajnim materijalima), čak imputira da Josipović zapravo želi da Hrvatska i Srbija istodobno uđu u Europsku Uniju!

Nešto bedastije dugo nismo pročitali, usprkos informativnom kaosu koji vlada na hrvatskom medijskom tržištu (kao i na nizu drugih medijskih tržišta, koja nisu uspjela izgraditi jasne sustave hijerarhije informacija).

Kampanja koja se vodi protiv Josipovića, dubinski govoreći, utemeljena je na tome da se Hrvatska demokratska zajednica nije uspjela promijeniti, da se iz relativno liberalnog omotača, u koju je tu stranku pokušao zapakirati Ivo Sanader, ona ponovno vraća svojim organskim ishodištima, te da njeno vodstvo, na čelu s premijerkom Jadrankom Kosor, rezonira da može dobiti na izborima jedino ako se HDZ nametne kao “najhrvatskija” stranka, te ako proglasi sve svoje konkurente nacionalnim izdajnicima.

Tu se, međutim, javljaju dva strateška problema.

Prvo, stara HDZ-ova politika prema Bosni i Hercegovini doživjela je povijesni krah.

Povratak na takvu politiku uistinu znači da Hrvatska demokratska zajednica ovu zemlju ostavlja izoliranom na Balkanu.

Ovjereni patriotizam

Povratak na takvu politiku označuje, također, nesposobnost Hrvatske demokratske zajednice da se modernizira. Drugo, pokušaj da se predsjednika Ivu Josipovića - bilo izravno, bilo kroz njegove suradnike - denuncira kao nedovoljno dobrog Hrvata, osim što je načelno primitivan, nije ni odveć inteligentan.

Ivo Josipović izbore je dobio toliko premoćno da se može konstatirati kako su birači, doslovno, ovjerili njegov patriotizam.