Gužve na granici cijena su u borbi protiv terorizma

Europska unija opet je za nešto kriva. Ovaj put za gužve na vanjskim granicama Europske unije i vanjskim granicama Schengena, stvorenih zbog početka provedbe uredbe o sustavnom pregledu putnika. Bune se u Hrvatskoj, Sloveniji, Grčkoj, Finskoj, Španjolskoj. Gužvi ima na kopnenim graničnim prijelazima, ali i u zračnim lukama, a ponegdje i na pomorskim graničnim prijelazima. Građani imaju razloga biti ljuti kada satima čekaju da bi iz jedne države prešli u drugu. No, postoji i druga strana medalje. Zar građani nisu bili bijesni na Uniju jer je slobodom kretanja, ukidanjem graničnih prijelaza i ubrzanim propuštanjem ljudi dopustila da se slobodno šeću i teroristi. Schengen je okrivljen zbog terorističkih napada gotovo u istoj mjeri kao i sami teroristi. Malo je nedostajalo da EU ukine Schengen i vrati granične prijelaze.

Iako je sloboda kretanja jedno od najvećih postignuća u procesu ujedinjenja Europe i nešto što je za građane najbliže, jedva je izbjegnut scenarij rušenja cijelog tog sustava. Iz Bruxellesa su teroristi neometano došli i počinili masakr u Parizu te se uspjeli nakon toga, neki od njih, neometano vratiti u Belgiju i uspješno skrivati više od mjesec dana. Nakon napada u Berlinu terorist je bez problema preko Luksemburga i Francuske došao u Italiju. Neki su se teroristi kretali i preko država zapadnog Balkana, a s tog je područja došla i određena količina oružja. Sve je to bilo dovoljno da se zatraži ukidanje Schegena, a to i danas traže euroskeptici.

EU je bio prisiljen nešto učiniti kako bi očuvao Schengen. A poduzeti neke mjere koje ne bi imale i posljedice nije moguće. Kao mantra se stalno ponavljalo kako je jedini način očuvanja sustava otvorenih unutarnjih granica bolja zaštita vanjskih granica. Dakle, Europska unija se brani na vanjskim granicama. Isto tako se i Schengen brani na vanjskim granicama. A Hrvatska ima tu sudbinu da bude i na vanjskim granicama EU (prema Crnoj Gori, BiH i Srbiji) i na vanjskim granicama Schengena, prema Sloveniji i Mađarskoj. Uz to, vanjska granica EU prema hrvatskim južnim susjedima je i najduža vanjska granica Europske unije općenito. I tako je Hrvatskoj pripala čast da brani sigurnost Europe. A ne može se reći da ta sigurnost nije ugrožena. Zar nije i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović upozorila na opasnost od radikalnih islamista iz BiH, pogotovo stranih ratnika.

Nadzor vanjskih granica EU i vanjskih granica Schengena postojao je i prije. Jedino što se mijenja jest to što sada granični policajci moraju u sustav uvesti svaku osobu koja prelazi granicu, bio stranac ili državljanin Europske unije. To je zbog činjenice da su mnogi građani EU teroristi. Dakle, više podataka o njihovu kretanju pomoglo bi u borbi protiv terorizma. Kad netko iz Srbije ili BiH uđe u Hrvatsku, policija u Belgiji ili Švedskoj odmah ima te podatke. To je i razlog zašto je uredba koja je sada stvorila kaos na granicama dobila tako veliku potporu u EU, a podržala ju je i Hrvatska te naši zastupnici u Europskom parlamentu. Da su se tome protivili, ispalo bi da nemaju razumijevanja za sigurnosne potrebe EU i da im sigurnost građana nije na prvom mjestu.

Uredba je tu, njezina je primjena počela i povratka nazad vjerojatno neće biti. Unija neće dopustiti da se nešto što se toliko puta pokazalo kao ključna mjera u borbi protiv terorizma sada poništi zato što je ljudima teško čekati na granicama.

Nije bilo teško predvidjeti da će primjena ove uredbe stvoriti gužve na granicama. Čak i ako skeniranje jedne putovnice traje 20 sekundi, to je više nego kada se ona uopće ne skenira. Ako se to pomnoži s desecima tisuća ljudi koji dnevno prelaze granice... Zato su i predvidjeli mogućnost da se, uz sigurnosnu procjenu da to ne ugrožava sigurnost građana EU, može privremeno i povremeno napraviti iznimka od sustavnog pregleda putnika, i to nasumice.

Države članice, uz pomoć Europske komisije, moraju se bolje pripremiti kako bi pregled bio brži. Mjere koje ne bi imale nikakav utjecaj na brzinu protoka putnika nisu moguće. Jedino je moguće da taj utjecaj bude što manji. Gužve su se stvarale, a stvarat će se i ubuduće, i zbog drugih razloga. Primjerice, je li EU kriv što u Hrvatskoj u špici sezone ispred naplatnih kućica Lučko putnici čekaju satima da bi platili cestarinu. Na granici između Belgije i Francuske suzili su prijelaz na samo jednu traku i ograničili brzinu. Premda nema nikakvih kontrola dokumenata, niti su auti prisiljeni stati, to stvara kolone od desetak kilometara te se put iz Bruxellesa do Pariza usporava za najmanje sat vremena. Trenutno je iz Bruxellesa u Zagreb moguće voziti i stići u jednom danu, malo je naporno, ali - moguće. No, kad bi se ukinuo Schengen, put bi trajao puno duže i vjerojatno se više ne bi moglo doći u jednom danu. Neka to bude i pouka onima koji se danas zauzimaju za zatvaranje granica.

U Bruxellesu, i među birokratima EU, ima onih koji vjerojatno nikada u životu nisu autom prelazili granicu a da su im detaljno pregledavani dokumenti. Oni i ne razumiju koje su to muke. Pogotovo je to teško tijekom ljeta u Hrvatskoj. Teško je očekivati da će EU imati razumijevanja za vanjske granice Hrvatske prema Srbiji, BiH i Crnoj Gori. To su ipak vanjske granice Europske unije. Međutim, u zajedničkom nastupu sa Slovenijom može se izboriti za fleksibilan pristup na graničnim prijelazima s tim susjedom jer su to ipak unutarnje granice EU, premda vanjske Schengena. Dakle, postoji li dobra volja u Sloveniji da se to riješi na obostranu korist, a ne da se koristi u političke svrhe, kao sredstvo pritiska na Hrvatsku, pa makar to bilo i na vlastitu štetu.

Najlakše bi sve bilo riješiti ulaskom Hrvatske u Schengen, no to se neće dogoditi brzo. Proces ide dalje, radi se evaluacija o tome kada će Hrvatska ući u sustav SIS, što pak nije ulazak u Schengen. To bi trebalo biti dovoljno da sustavna kontrola putnika na granici sa Slovenijom bude nepotrebna. No, EU se o tome ne izjašnjava. Potpuni ulazak Hrvatske u Schengen je i političko pitanje, što dokazuje i primjer Bugarske i Rumunjske. Te dvije države ispunile su sve uvjete prije više od pet godina, Europska komisija sve je potvrdila, ali Vijeće o tome nema konsenzus jer to ne žele Nizozemska i Njemačka.