Dragi moj Platini! Vjerojatno znaš da je u četvrtak u Amsterdamu nogomet umirao od stida, 36.000 duša svjedočilo je jednoj prozirnoj nogometnoj prijevari u kojoj je žrtva, kao i toliko puta do sada, bio klub s “divljeg istoka”, Uefino neželjeno dijete, jedna grupa nogometnih nesretnika, ne baš brušenih nogometnih manira, ali izuzetne sportske strasti. Dragi Michel, kao europska nogometna vertikala i zaštitnik fair playa, jesi li možda pocrvenio dok si gledao “nadahnutu igru Anderlechta” ili ti je odavno prestalo biti neugodno? I hoće li nakon ove sramotne utakmice biti sazvan komitet za hitnost asocijacije europskih nogometnih klubova, kao kad ste na 14 hrvatskih utakmica stavili znak sumnje?
Davno sam se uvjerio da je Europa “gospođa sumnjivog morala”, koja bi najradije na Bregani povukla crtu i ostavila nas zauvijek na Balkanu. Za uglađenu, “kulturnu” i nadasve prijetvornu Europu mi smo samo sirovi balkanski huligani i razbijači, a u sav taj dekor divljeg istoka uklapa se i grozni maksimirski stadion, najveći grijeh Franje Tuđmana, Milana Bandića, Mirka Novosela i dvojice zagrebačkih kvazi-arhitekata, kojima ni ime ne želim spomenuti. I ta Europa se zbog nekoliko zapaljenih baklji, razbijenih flaša piva i malo šaketanja s policajcima odrekla Dinama.
Badava procesija Radićevom ulicom, badava svijeće na Kamenitim vratima i Očenaš, sve to nije doprlo na pravu adresu. Ni Bog ni Majka Božja ne mogu protiv Platinija i njegovih “apostola”.
A sjećam se, kada su vam trebali glasovi, u Zagreb su dolazili i Sepp Blatter i Michel Platini i donosili viteške križeve i lentama ogrtali Branka Mikšu i Vlatka Markovića, da bi danas hladno okrenuli leđa klubu s europskog ruba...
Zbog licemjerja i ja sam, u 57. godini, postao huligan, iako sam se zadnji put potukao u šestom razredu osnovne! U kafiću Opatovina, gdje je sve bilo zadimljeno od zapaljenih baklji i gdje se skandiralo: “Ajmo se ugušit’ zbog Dinama” zapalio sam svoju prvu baklju iz protesta prema jednoj evidentnoj prijevari, kako onoj maksimirskoj, tako i onoj u Amsterdamu. Podigao sam baklju protiv sve te hipokrizije u Nyonu, ali i u Maksimirskoj 128, koji samo broje novce, bogate se i kažnjavaju. Ako sam se ogriješio o Zakon o navijačima, ako sam remetio javni red i mir, spreman sam platiti globu, pa čak i odsjediti koji dan u Remetincu. Ako će se na taj način popraviti stvari i ako je 200 zapaljenih baklji na Dolcu razjarilo policiju, koja ovaj put zaista nije imala posla.
Jer, koliko sam vidio, incidenata nije bilo, makar je svakog Dinamova navijača zazeblo oko srca kada je vidio blijedu i pomalo nezainteresiranu igru svoje momčadi i onu farsu iz Amsterdama.
Badava je danima trubio nogometaš Ajaxa Marko Pantelić: “U petak će da me slavi ceo Zagreb”, badava me Željko Petrović, koji živi u Nizozemskoj, uvjeravao da “prijevare nisu njihov stil”, badava se trener Martin Jol, kojeg su proslavila dvojica Hrvata, Ivica Olić i Mladen Petrić, kleo u poštenje i fair play, Anderlecht je “jednostavno bio bolji”...
No, odmaknimo se od teorije zavjere i srdžbe prema Europi, pometimo najprije ispred vlastitih vrata. Ono što danas stanuje u Maksimiru većim dijelom je nezdravo i mnogima bi trebalo pokazati vrata. Momčad je loše selektirana, potrošeni su silni novci da bi se ostvario kakav takav europski rezultat, jer Zagrebu je samo Europa zanimljiva. Previše je stranaca u toj momčadi, koje zanima samo koliko je menadžera u ložama, i makar su basnoslovno plaćeni, ne za hrvatske, već i europske prilike, jer je riječ o samo prosječnim igračima, i za hrvatske nogometne prilike igraju - bijedno i mizerno! Vremena su se promijenila i nitko neće pustiti suzu za Mandžukićem, Sammirom ili Carlosom, a krajnji je čas da i Zdravko Mamić podvuče crtu i kaže: “Ovo je valjalo, ovo nije, ovdje smo griješili, vukli smo krive poteze”. Bez obzira na apsolutnu dominaciju u hrvatskoj ligi, na financijsku stabilnost kluba, vrijeme je za tri stvari.
Nužna je nova i stručnija selekcija momčadi, ozbiljan razgovor s navijačima i početak operacije stadion. Dok na ta pitanja ne bude odgovora, lagat ćemo se o “prokletstvu Zambatina novčića”, mazati oči perverznim pojačanjima iza kojih se skrivaju drugorazredni igrači, mijenjat ćemo trenere i vrištati protiv činovnika iz Nyona, kojima smo se popeli na vrh glave i s užitkom nas bacaju na europsku marginu. Kamo objektivno gledajući i spadamo!
Protivnik sam bilo kakvog nasilja i zagovornik zagrebačke uglađenosti, iako je sve manje ima. Ne mogu zapljeskati tučnjavama i neredima, ne sviđa mi se ni kada se vrijeđa policija, jer to su samo slabo plaćeni državni službenici koji nose glavu u torbi. Ipak, zapalio sam baklju iz protesta, makar će moralni autoriteti reći da sam “isti kao i oni”. Da, jednako sam razočaran, ali istovremeno i ljut na vlastito sljepilo i lažnu nadu kojom već desetljećima hranim sebe i sve oko sebe. A zapravo, dragi moj Platini, dragi moj Mamiću, dragi moj Sammire, sve je to jedna najobičnija laž...
Slepička sam sebi zabio autogol
O Miroslavu Slepički sam imao čak dobro mišljenje. Bez sumnje, nije neznalica. Smatrao sam da ga je Kruno Jurčić trebao češće koristiti i da je zaslužio više minuta. Nije prvoklasni centarfor, ali, nesumnjivo je pošteni profesionalac... Nedavno se Slepička obrušio na novinare, proglasivši ih amaterima, neznalicama, koji nemaju pojma o nogometu. “Možete li napraviti dva na nozi”, pitao je. Većina ne može, ali, ni likovni kritičari ne mogu nacrtati bika kao Piccaso niti glazbeni kritičari nisu Verdi ili Čajkovski, a ipak adekvatno sude o njihovim bojama i notama...
Miroslav Slepička si je zabio autogol, zato jer ne pozna ovdašnje nogometne zakone. Zar je toliko naivan i vjeruje kako je novinar SN izmislio da mu se sprema otpusno pismo? Zar ne shvaća da je to bio “probni balon”, pušten iz kancelarije glavnokomandujućih, da bi se opipao puls publike. I onda Slepička zabije u Bruxellesu, zahvaljujući ponajprije genijalnoj asistenciji Ivana Tomečaka, okuraži se i napadne novinare...
Zanima me - što će Slepička reći nakon Temišvara. Nisam bio na stadionu, već na Dolcu, ali, Po ocjenama vidim da nije zadivio kritičare. Koji će tek sada svaki njegov potez promatrati posebnim povećalom.
Traži se najvatreniji nogometaš
Navijačka udruga “Uvijek vjerni” na web stranici Jutarnjeg lista počela je odabir “najvatrenijeg hrvatskog nogometaša”. Izbor je vaš. U konkurenciji su Ivica Olić, po mnogim mišljenjima trenutno najbolji hrvatski nogometaš, zatim Joe Šimunić, Luka Modrić, Darijo Srna, Eduardo da Silva i Vedran Runje. Svaki od predloženih ima izgleda za “najvatrenijeg”, bez obzira što je reprezentacija privremeno - ugašena. Proglašenje “najvatrenijeg” udruge Uvijek vjerni, koja ima više od 13.000 članova, dodijelit će se 29. prosinca...
Tajna Ćirina odlaska u Šangaj
Istog dana, kada se Dinamo po tko zna koji put ponadao da će se osloboditi europskih kompleksa, Zagreb je u potpunoj medijskoj tišini, napustilo jedno od najvećih nogometnih imena. Ćiro Blažević je jednako velik kao Štef Lamza, Rudi Belin, Zlatko Kranjčar ili Zvonimir Boban, on je u ZG i HR nogometnu povijest utisnuo duboki trag...
Otišao je u Kinu. Neki će podrugljivo reći - glad za novcem! Sumnjam, iako milijun eura za sedam mjeseci ne bi odbio niti jedan Hrvat. U potragu za slavom? Ne, slavu je doživio, iako, njegovoj taštini je nikad nije dosta. Bijeg od poniženja što nije uspio s Bosnom? Ne, jer ne znam trenera koji bi se s Bosnom probio na SP.
Jednom, kada je duboko zaronio u depresiju, pokušali su ga nagovoriti da se ostavi tog posla. Konto u švicarskoj banci je “pun kao tanker”, unuka je sve više, ali je Ćiro sve to odgurnuo u stranu i rekao: “Želim umrijeti na klupi!” I tako je tri mjeseca prije 75. rođendana odjurio na Daleki istok, u potrazi za - nemirima i nespokojstvom. Treneri, koji su vodili hrvatsku reprezentaciju stotinu puta, Blažević i Kranjčar “najbolje godine” provest će u Teheranu i Shangaiu. Čudno...