Evo njega i njegovih pajdaša

Lako ćemo se složiti kako je od muzičara s političkim ambicijama Miroslav Škoro možda i ponajbolji u nas, ne računamo li davna vremena Vice Vukova (“Tvoja zemlja”) i pomirimo li se s time da ​Josipovićev “Drmeš za ​Pendereckog” ​ipak ne ulazi ​u uho​.

I tu bismo odmah mogli stati s analizom Škorinih prednosti i osobina​ jer povod je, realno, mršav: za nečiji sporedni interes popularni pjevač iznebuha je programirano ubačen u TV anketu o popularnosti političara, i to na javnom TV servisu, a on se sam uključio u taj agitprop sa strašću i energijom čovjeka koji će, ajde, “odraditi za frendove”.

Prethodno su ga za vlastite potrebe provukli, također na javnoj televiziji, i kroz pjevački show s velikom gledanošću, gdje je stalno morao ponavljati “ja, kao predsjednik žirija”, što je valjda trebao biti posebno suptilan oblik političkog marketinga kakav se smišlja uz puno rizlinga i mineralne, u zadimljenim pajzlovima gdje sjede dokoni obavještajci s ražalovanim piarovcima.

I eto dokle je stigao onaj tužni zbjeg s Pantovčaka, ona protjerana infrastruktura HDZ-ova desnog profiterstva, koja s konzervativnim uvjerenjima ima veze otprilike koliko i Madonna sa sluhom.

Došli su dotle da svoga novog političkog frontmena, nakon što su ih odbacili i Kolinda, i Plenković, i 90 posto HDZ-a, valjda i Karamarko i Hasanbegović, da ga dakle moraju tražiti preko “Shazama”. Izgurani zaplotnjaci s dna postrugane HDZ-ove kace više nemaju pravih saveznika u politici, s njima se više ne igra ni Karamarko (vertikala), ni Hasanbegović (brutala), sad je tu Škoro (komercijala).

Ne može se reći da se nisu dobro sjetili, u borbi za opstanak uključe se sva ticala, ali ajmo ipak ne o Škori nego o svemu što smo “škoro” smetnuli s uma kad su nam na javnoj televiziji proturili srčanog hitmahera kao osvetnika poraženih u bitci za još gori HDZ.

Neozbiljno je danas vagati političara Škoru isključivo prema izgledima za kandidaturu ili izbornim šansama, a ne uzimati u tu računicu teret koji bi proizišao iz konteksta njegova mogućeg uključivanja. Vrijedi prije svega odmjeriti što bi za društvo značilo da zabavljača lansiraju krajnje nezabavni krugovi i koju bi to popudbinu dovukao na Pantovčak kad bi zaista dobio priliku.

Naravno, na Škorinu moguću kandidaturu i eventualan dobar prolaz na izborima može se uvijek rasterećeno gledati kao na relaksaciju hrvatske politike, zadnjih godina posušene od svakog traga safta. Uostalom, to i jest jedna od karata na koju idu organizatori najvećega Škorina koncerta dosad. Slično vjerojatno razmišljaju i oni koji nagovaraju Milanovića da se reaktivira; on doduše ne pjeva nešto posebno lijepo, ali zato ima zamjenski talent i publiku za poseban žanr borbenih monologa kakve ne znaju igrati ni u jednom teatru.

Ali to što najodgovornije funkcije u državi ponekad ili često zauzimaju ljudi koji ne ispune očekivanja, to ne znači da te funkcije linijom manjeg otpora, kao građani koji imaju snagu izbora, trebamo pristati svesti na mjesta zabave i parapolitičkih ekshibicija, takvih koje uglavnom služe kao magla za obavljanje poslova mimo interesa građana. Pa eto, imali smo taj eksperiment donedavno, u dobrom dijelu mandata predsjednice Grabar-Kitarović, a i inače nam se non-stop nudi kroz razne nepročitane projekte trećih lista, kandidata i putova.

Pretpostavljeni predsjednički kandidat Škoro, koji navodno ozbiljno razmišlja o tome da svoju publiku posudi jednoj skupini bitnika protiv Plenkovića, što je legitimno, premda i prilično riskantno, kaže da još nema neki poseban politički program.

“Moje pjesme su moj program”, u svom će stilu Škoro. Opus je značajan i svatko tu može pronaći nešto za sebe, pa i pasti u dilemu znače li možda stihovi poput “ne dirajte mi ravnicu” da se Škoro kani boriti protiv Plenkovićeva plana da novcem iz EU fondova preore cijelu Slavoniju.

No u očekivanju odluke i programa poslušajmo još malo Škore:

“Sve sam prodo, rastepo imanje, što ga za me stari dida smogo, da bi mogo platit lumpovanje, nebil’ srcu pijan pomoć mogo”.

Ili:

“Kažu da nisam prilika i slika onog što majke žele kćerima, po danu spavam, a po noći skitam, sviram i pjevam tuđim ženama”

Ili:

“Ispred kuće, ispred kuće babe zasjele, pokazuju, pokazuju, prstom na mene”.

Nije teško zamisliti kako bi, danas-sutra, u slučaju pobjede izgledala primopredaja na Pantovčaku. Recimo, popeo bi se Škoro s barem 1000 tamburaša i zapjevao:

“Otvor ženo kapiju, man’ se očenaša, eto mene i - napose - mojih pajdaša”.