BRISELSKI POUČAK

EU se nije snašao na Balkanu i (ne)svjesno je pomogao u jačanju autoritarizma

Europska unija mora priznati da nije uspjela pomoći društvima na zapadnom Balkanu u procesu jačanja demokracije i vladavine prava
 REUTERS

Događa li se sada neko “Balkansko proljeće” ili je u ovoj ranjivoj europskoj regiji i dalje sve po starome? Pitanje je to kojim se zadnjih dana ponovno bave zapadni mediji, a povod su prosvjedi u nekoliko država usmjereni protiv struktura na vlasti. Protiv Aleksandra Vučića prosvjeduje se u Beogradu, protiv Mile Đukanovića u Podgorici, protiv Edija Rame u Tirani, a donedavno se protiv Milorada Dodika prosvjedovalo u Banjoj Luci.

U Makedoniji je odavno smijenjen Nikola Gruevski, koji je sada dobio azil u Mađarskoj, a na Kosovu se ionako rijetko prosvjeduje jer su osim jedne stranke svi barem jednom bili na vlasti pa se nisu baš iskazali i pokazali da su drukčiji. Danas je pak vlada sastavljena od gotovo 20 raznih stranaka i grupacija pa se više i ne zna tko zapravo vlada.

Teško se može govoriti o nekom “Balkanskom proljeću” ili pokretu koji bi u toj regiji mogao donijeti neke značajnije promjene. Ti prosvjedi su međusobno nepovezani, s različitim motivima, a zajednička im je samo meta: ljudi koji su trenutačno na vlasti.

Naravno da će svi koji prosvjeduju reći da su protiv korumpirane vlasti, protiv pritiska na medije i za slobodu govora. No, aktivna uloga oporbe čini ove prosvjede manje atraktivnima za građanske pokrete koji bi htjeli stvarne promjene.

S iznimkom Crne Gore, gdje su ovaj put prosvjedi počeli nakon iskaza koje daje nekadašnji tajkun Duško Knežević, donedavno i sam povezan s vlasti, o korupciji predsjednika Đukanovića i njegova kruga, u drugim su državama motivi potpuno drukčiji. Nije tajna da je stanje slobode medija u Srbiji jako loše. O tome govori čak i Europska unija, koja je inače krajnje naklonjena predsjedniku Vučiću. Ali što se korupcije tiče, i prije dolaska Vučića na vlast u Srbiji je ona bila raširena.

U Albaniji postoji problem s organiziranim kriminalom i vezama s političkim strukturama, s proizvodnjom i dilanjem droge. No, najmanje o tome imaju pravo govoriti oni koji su prije Edija Rame bili na vlasti, koji nisu ništa učinili, a danas prosvjeduju. Ti problemi nisu nestali dolaskom Edija Rame na vlast niti su se pojavili odlaskom Salija Berishe s vlasti. Prosvjede u Albaniji organizirala je politička oporba i nemaju neki građanski predznak. Što se medija tiče, u Albaniji je scena, kao i u politici i općenito u društvu, potpuno polarizirana. Kako svatko ima “svoje medije”, nitko se zapravo i ne buni.

I u Srbiji i u Albaniji, da su danas izbori, Aleksandar Vučić i Edi Rama na njima bi opet pobijedili. U objema državama, što nije bio slučaj u Crnoj Gori u zadnjih 30 godina, u prošlosti je bilo smjena vlasti, ali ne i pravih promjena. U Srbiji su sada na vlasti oni čije je svrgavanje Unija 2000. slavila, a danas ih smatra “proeuropskim snagama”.

Europska unija mora priznati da nije uspjela pomoći društvima na zapadnom Balkanu u procesu jačanja demokracije i vladavine prava. Svojim ponašanjem EU je zapravo pomogla u jačanju autoritarnog stila vladanja. Istina je da je EU stalno upozoravao na raširenu korupciju, na politički utjecaj u sudstvu, politizaciju javne uprave, pa čak i na “state capture” (otimanje države) od strane određenih struktura.

Ali, na kraju su upravo te strukture koje su odgovorne za takvo stanje bile i glavni partneri Europskoj uniji, a ne građani koji su se protiv njih borili. Slike političkih vođa iz regije s visokim dužnosnicima EU govorile su više o tome kako su ti isti “prijatelji EU” i za Bruxelles prihvatljiviji nego bilo koja kritika o korupciji upućena u pisanim izvještajima o napretku. I u Uniji ima visokih političara koji se dive balkanskim liderima, osjećaju se počašćenima što imaju njihove brojeve telefona i mogu ih nazvati “kada god treba”. A radi se upravo o političarima koji su odgovorni za tako loše stanje u državama gdje su na vlasti i od kojih EU traži reforme.

To je tako i dalje jer je EU godinama djelovao s ciljem jačanja političke stabilnosti, pa čak i kada je to značilo zatvaranje očiju pred očitim aferama. Kako nije moguće imati previše prioriteta, jer onda ne bi ni bili prioriteti, EU je kao prioritet postavio političku stabilnost i regionalnu suradnju. Ako bi borba protiv korupcije na visokoj razini dovela do ugrožavanja prividne političke stabilnosti, što bi i bio slučaj u mnogim državama zapadnog Balkana, onda se na takvoj borbi nije previše inzistiralo. Kosovo je najbolji primjer jer su ondje upravo suci i tužitelji iz misije EU imali ovlasti da se s time bore, a nisu se proslavili.

Politika Europske unije i dalje je da na Balkanu ne gledaju tko je kakav, tko je za što odgovoran, već s kime mogu odraditi posao. To se ne mijenja niti će se brzo promijeniti jer su i zapadnobalkanski lideri shvatili igru i sjajno u njoj igraju. Nikakvim porukama iz EU stanje se neće promijeniti. Do promjena će doći samo ako se građani za to izbore i proguraju promjene koje ne bi značile samo puko smjenjivanje ljudi na vlasti, već promjene načina vladanja. Od EU mogu i dalje samo očekivati poruke da “svatko ima pravo prosvjedovati jer je to osnovno pravo u demokraciji”, da “vladavina prava, reforma pravosuđa i borba protiv korupcije ostaju ključni kriterij za napredak na putu prema EU”, ali ništa više od toga.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 12:49