Ekscentričan prijedlog iz serije ‘Da, ministre’

Inicijativa britanskih veleposlanika u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu koji - kako izvješćuje Novi list - drže da bi srpski predsjednik Boris Tadić trebao lobirati za prolaz hrvatsko-slovenskog Arbitražnog sporazuma na slovenskom referendumu, koji se održava 6. lipnja, vjerojatno je najbizarniji potez britanske diplomacije na ovim prostorima unatrag najmanje 15 godina.

Prvo, sasvim je sigurno da bi bilo kakva Tadićeva intervencija u hrvatsko-slovenske odnose stvorila klimu neprijateljstva prema bilo kakvom hrvatsko-slovenskom sporazumu, pa tako i prema Arbitražnom sporazumu, u samoj Hrvatskoj.

Hrvatska se treba zalagati za dobre odnose sa Srbijom, ali ama baš nitko u Hrvatskoj ne želi da da nas Srbija patronizira. Tadićeva intervencija oko sporazuma sigurno bi se protumačila kao patronizacija. Drugo, nije nam jasno zašto veleposlanici Ujedinjenog Kraljevstva misle da bi srpski predsjednik mogao nagovoriti Slovence da glasuju za referendum: drže li Britanci da Slovenci više vjeruju srpskim političarima nego slovenskim političarima? Argumentirajući ovaj ekscentrični prijedlog, koji kao da je došao iz davne serije “Da, ministre” (iako, moramo priznati, pomalo podsjeća i na drugog velikog junaka sjajne engleske TV produkcije, Alana Bastarda), Andrew Page, londonski veleposlanik u Ljubljani, ustvrdio je da je predsjednik Tadić “najjači glas u regiji”. Ta je izjava, blago rečeno, duboko nemoralna.

Misli li veleposlanik Page da predsjednik zemlje koja već godinama aktivno skriva (ili barem ne želi uhititi) Ratka Mladića, zapovjednika srebreničkog genocida, usitinu može biti “najjači glas u regiji”. Je li moguće da bilo koji ozbiljni diplomat, ako baš nije strahovito pristran, misli da skrivanje ratnog zločinca kvalificira srpskog predsjednika, ili bilo kojeg drugog političara, da bude najjači glas regije?

Očigledno je da bilo kakva Tadićeva akcija oko hrvatsko-slovenskog Arbitražnog sporazuma nije potrebna ni Hrvatskoj, ni Sloveniji. Ona je potrebna jedino predsjedniku Tadiću, kako bi se Tadića pokušalo rehabilitirati poslije niza teških promašaja na regionalnom terenu: od problema s Kosovom, zbog kojeg Beograd nije poslao nikoga na inauguraciju predsjednika Josipovića, preko nesuglasica između Ljubljane i Beograda, koje su, također, eskalirale zbog Kosova, pa do Tadićeva stalnog koketiranja sa secesionističkom politikom Republike Srpske. Tadić nije najjači glas u regiji, nego političar koji nije u dobrim odnosima ni s Ljubljanom, ni sa Zagrebom, ni sa Sarajevom. Pokušaj Tadićeva vraćanja u igru, preko slovensko-hrvatskog Arbitražnog sporazuma, tipičan je primjer amaterskog, političkog projekta koji neće pomoći Tadiću, ali će - ako se nekim nesretnim slučajem realizira - sigurno naškoditi i međudržavnim i međunacionalnim odnosima na prostoru bivše Jugoslavije. Britanska je politika prema zemljama bivše SFRJ u proteklih 20 godina bilježila uspone i padove.

Među korisne britanske poteze spada zalaganje da se Hrvatska ne kazni sankcijama UN-a, u vrijeme hrvatsko-bošnjačkog rata. Među najštetnije moramo ubrojiti katastrofalni plan koji je supotpisao David Owen o unutarnjem uređenju BiH; poslužio je kao povod za početak otvorenog hrvatsko-bošnjačkog rata. Međutim, čak ni taj plan nije nadmašio originalnost i bizarnost ideje da se srpskog predsjednika promovira u regionalnog lidera kroz hrvatsko-slovenski granični sporazum.