Dron sa suzavcem ludilo je koje ne sluti na dobro kao ni onda kada se Arkan prešetavao po Maksimiru

U tjednu u kojem smo obilježili 25-godišnjicu neodigrane utakmice Dinama i C. zvezde, koja je najavila i kumulirala krvavi i uznemirujući raspad jedne zemlje, stvari kao da se opet ponavljaju, samo sada u našem tijesnom dvorištu. Sada više nema vanjskog neprijatelja, ni Srba ni JNA, sada smo tu sami sa sobom i svojim avetima prošlosti te frustracijama.

Nogomet nam je opet okidač za sve naše nedaće. I nogomet smo, kao i zdravstvo, ekonomiju, kulturu i povijest, prepustili raznim profiterima i lovcima u mutnom. Srozali smo sve na razinu onoga što stalno dokazujemo da nismo - Balkan u najgorem, pejorativnom smislu te riječi. Sve predrasude već smo dokazali. Nogomet u nas više ionako ne postoji. (Još samo čekamo utakmicu s Bugarskom da se tamo iskalimo i da tu zadnju slamku spasa i ponosa - reprezentaciju - bacimo na smetište zajedno sa svima nama.) U nas više nema klubova.

Postoji Torcida uz koju životari jedan, nekad veliki klub. Hajduk je ionako tek usputni izgubljeni suputnik navijačke skupine kojoj klub treba tek kao zaboravljeni razlog postojanja, kao što je Dinamo tek uhodani neprozirni obiteljski obrt koji izvan toga ne može egzistirati po onoj - nakon mene potop. I zato je dron sa suzavcem ludilo koje, u najbanalnijem smislu riječi, ne sluti na dobro kao ni onda kada se Arkan benevolentno prešetavao po maksimirskom travnjaku. A sve zato što smo od navijačkih huligana napravili heroje, a njihova divljanja, palež zastava i krvoločne usklike “ubi Srbina” i “za dom, spremni” učinili vrhunaravnim domoljubljem, kao što smo privatizacijske lopine i zločince uklesali u kamen hrvatske ideje. Nogomet u nas više nije puka igra. On je, očito, samo nastavak rata. Stalno su nam potrebni neprijatelji - partizani, ustaše, BBB, Hajduk, SDP, HDZ, homoseksualci, ateisti, Dalmatinci, Purgeri... Neko mora biti kriv. Ima li većeg straha od onoga - ostati sam sa sobom i dronom?