Dribler pasje naravi dobiva spomenik u Splitu

Grad Zagreb je godinama nogometno skrbio za Beograd i Split, snabdijevajući ih prvoklasnim igračima. Štef Bobek, Zlatko Čajkovski i Branko Zebec pisali su povijest beogradskog Partizana, a Robert Prosinečki je na “Marakanu” donio Kup europskih prvaka. Bernard Vukas je po mnogim procjenama, uz Franu Matošića i Vladimira Bearu najbolji igrač Hajduka svih vremena. Kažu neki beogradski novinari “da je u Bobekovo vrijeme bilo televizije, svijet ne bi slavio samo Pelea, Cruyffa i Maradonu, već i - velikog Štefa”. A za Bernarda Vukasa, iako je rođen davne 1927. godine, tvrde da je bio “svevremenski igrač”.

Iduće subote, 13. veljače, na Hajdukovom Starom placu, ispod starog reflektora, bit će otkriven spomenik Bajdi Vukasu. Inicijativa je rođena prije nekoliko godina u jednom društvu iz Vele Varoši, koje je nacrtalo grafit s Hajdukovim legendarnim igračima, Franom Matošićem, Bearom i Vukasom. No, renoviranjem Splitske banke taj grafit je izbrisan, a kako je Split poplavljen raznoraznim grafitima, društvo iz Vele Varoši krenulo je u “akciju spomenik”. I tako će u kutu jedinog Vukasovog doma stajati njegov spomenik. Bajdin kip već čeka u jednom portunu, a djelo je splitskog akademskog kipara Vojina Hrasta. Jedan od autora ideje o Vukasovom spomeniku je splitski student teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu Vedran Bonačić.

- Trebala bi to biti velika fešta. Nadzorni odbor Hajduka je izglasao otkrivanje spomenika Bajdi, gradske vlasti su odobrile, sve dozvole su u džepu i 13. veljače, točno u podne, Bajdo će opet biti u svojoj kući. U sklopu te akcije planirana je i nagradna igra, na kojoj će glavni zgoditak biti “Vespa”, jer je Vukas imao prvu “Vespu” u Splitu - rekao nam je Vedran Bonačić, jedan od inicijatora ove akcije, na koju Split mora biti ponosan.

Bernard Vukas (1927.) došao je u Split sa dvadeset godina. I dok su Bobeka u Beograd odveli “pod stražom”, Vukas, vugrovečkih korijena, rođen na zagrebačkoj Trešnjevki, otišao je iz Zagreba zbog sljepila Dinamovih lovaca na talente. Za Hajduk je odigrao 615 utakmica, zabio 97 golova i četvrti je najbolji strijelac u Hajdukovoj povijesti, iza Frane Matošića, Pere Nadoveze i Zlatka Vujovića. Dvije godine (1957.-1959.) igrao je u Bologni, ali zbog ozljede nije odradio zadnju godinu ugovora, već se vratio u Hajduk, u kojemu je igrao do 1963. godine. Triput je igrao za reprezentaciju svijeta, a u sudaru Velike Britanije i “ostatka Europe” 1955. godine u Belfastu, zabio je tri gola. Tada je svijet sve saznao o nenadmašnom Bernardu, jednom od najuzbudljivijih igrača svoga doba. Vlatko Marković, koji je s Bajdom prijateljevao i “ratovao”, kaže da su u to vrijeme u Europi bila još samo dvojica igrača koji su mogli stati u istu rečenicu s Vukasom - Kubala i Suarez. Ili kako kaže dugogodišnji Hajdukov kroničar Nikica Vukašin, nogometaš “o kojemu možete napisati knjigu, ali i sve reći u jednoj jedinoj riječi - genij”.

Imao sam ‘nesreću’ da sam sedam, osam puta morao igrati protiv njega. Osjećao sam se kao na ringišpilu. Igrao sam i na njegovom oproštaju u Splitu, kada je Dinamo, nakon 12-godišnjeg posta pobijedio sa 4-1. Bila je to njegova zadnja utakmica u Hajdukovom dresu, plakao je jer je izgubio od ‘omraženog Dinama’, a Charlie Braun, s kojim je kasnije bio nerazdvojan, rekao mu je: ‘Stari, krajnje je vrijeme da se oprostiš!’

Vlatko Marković kaže da je Dinamova tragedija što je propustio takvog igrača, da je jedan purger postao zaštitni znak Dalmacije. Uz Branka Zebeca, Stjepana Bobeka, Zlatka Čajkovskog, Rajka Mitića i Dražana Jerkovića bio je najbolji jugoslavenski igrač, a i veličina u europskim razmjerima.

- Vukas je najbolji igrač protiv kojega sam igrao. Bio je ispred svog vremena, brz, dribler i uz to je imao pasju narav, bio je drzak do neba. Bio sam s njim pola sata prije njegove smrti. Popio je kavu kod “Charlieja”, otišao kući i umro od srčanog udara - sjeća se Marković, koji smatra da su Dražan Jerković, Bernard Vukas i Davor Šuker najbolji hrvatski igrači svih vremena. Pripomenuo sam da na tu listu spada i Joško Skoblar, ali je to Marković - prečuo.

Veći dio života Vukas je proveo u Zagrebu. U Frankopanskoj je imao salon odijela, iako je uglavnom stajao ispred Braunovog kafića, “na braniku Hajduka”. Svadio se svim srcem sa zagrebačkim fakinima, koji bi, kad bi gubili verbalne utakmice s Bajdom, koji bi im na nos nabijao kako ih je driblao i ponižavao, oni su se mogli jedino narugati njegovoj - krojačnici. “Za grbava tijela, Vukas odijela”...

Bio je toliko zagrižen da je jednom, gledajući kako Hajduk gubi od Rijeke (0-2), bez dopuštenja ušao u teren i odjednom je na terenu bilo dvanaest igrača. Nisu ga mogli istjerati i izašao je - Jole Vidošević.

Samo jednom je igrao u Dinamovom dresu, obukli su ga na jednoj veteranskoj utakmici, ali se ni za živu glavu nije želio slikati u dresu najvećeg suparnika i u dnu duše, ipak pritajene ljubavi. No, Bernard Vukas, vugrovečkih korijena, dečko s Trešnjevke, sav pripada Hajduku. Zagreb je Splitu dao Bajdu Vukasa i Niku Kranjčara, a Dalmacija Zagrebu Dražena Petrovića i Zvonimira Bobana, koji je s Bokšićem rastao u Hajdukovom internatu. I Luku Modrića...

I tako, Trnjan Štef Bobek je zaštitni znak Partizana, Zagorec iz Čemehovca Robert Prosinečki Zvezdina zvijezda, Bernard Vukas simbol Hajdukovih zlatnih vremena, a tko je zaštitni znak Dinama. U ovom času - Sammir! I koliko god mi je drago da će na Hajdukovom Starom placu stajati spomenik jednom nogometnom velemajstoru, toliko me boli da svi ti nogometni velikani nisu igrali u Dinamu. Netko odozgo se očito osvećuje modrom klubu. Ali, tako je valjda “grah pao”...

Buran život nogometaša iz Bjelovara

U sve bogatijoj hrvatskoj sportskoj biblioteci značajno mjesto pripada Luki Tripkoviću, sportskom novinaru, koji živi u Parizu, ali su njegove veze sa Zagrebom neraskidive. Tako se Luka Tripković bori da prašina ne prekrije ZG sportske heroje. Tako je od zaborava otrgnuo Dražana Jerkovića, a najnoviju ediciju je posvetio Mirku Braunu, lijevom beku Dinama, vlasniku kultnog zagrebačkog kafića “Charlie”, u luksuzno opremljenoj knjizi “Život koji traje”...

U knjizi, koja govori o jednom burnom životu nogometaša iz Bjelovara, koji je slavu stekao u Dinamu, koji je prerano napustio ovaj svijet, o Mirku Braunu pišu poznati novinari iz Braunovog doba; Miroslav Rede, Inoslav Bešker, Milan Ivkošić, Darko Draženović, Zvonimir Magdić, Miljenko Mitrović i Mišo Cvijanović. Milan Bandić je njegov kafić nazvao “srcem naše metropole, a Rudi Belin, dr. Josip Feldbauer, pa čak i predsjednik Stjepan Mesić govore o Braunovom “teatru svakodnevice”. I, kako o njegovoj veseloj naravi kaže njegov suigrač Krasnodar Rora “otišao je s pijetlima u zoru”.

- Nismo zaslužili što nas je Čarli napustio. Neće više nazdravljati svojom omiljenom zdravicom, kad bismo podigli pune čaše: “Bog nam ga nikad ne uskrati!” - zapisao je Pero Zlatar.

Cico poslije Teherana na Lošinju

Zlatko Kranjčar se vratio iz Teherana, nakon još jedne kratke epizode u svojoj doista bogatoj trenerskoj karijeri.

Nakon što je njegova akademija organizirala turnir “Tata i sin”, na kojemu su igrali očevi i djeca, Cico Kranjčar će od 20. lipnja do 17. srpnja u Malom Lošinju organizirati ljetni kamp.

Inače, Zlatko Kranjčar u Zagrebu čeka novu ponudu (za njega se zainteresirala Crna Gora), odmara se od iranskih šokova i čeka novu šansu. Nedavno smo dugo razgovarali, i između ostalog, dotaknuli smo se najboljih igrača, koje je Cico trenirao. Spremno je izdiktirao svoj “dream team”:

Ladić - Srna, D. Šimić, Šimunić, Babić - Prosinečki, N. Kovač, N. Kranjčar, Modrić - Olić, I. Cvitanović.

Ako ste primijetili Ivicu Olića i Igora Cvitanovića pretpostavio je Dadi Prši, iako su on i Klasnić bili napadači kada je Kranjčar vodio Hrvatsku.

Zagrebački povratak u mladost

U utorak, 9. veljače, u kinu Tuškanac u 20.00 sati bit će prikazan film “Priča iz Tuškanca”, scenarista i redatelja Tonka Jovića. Bit će to priča o 40 godina kultne zagrebačke diskoteke “Saloon”. Rođen 1970. godine pored igrališta KK Lokomotive, “Saloon” je postao sastajalište sportaša, glumaca, ali i svekolike zagrebačke mladeži svih slojeva. Dinamovi nogometaši i košarkaši Cibone su u “Saloonu” slavili svoje pobjede, tamo su mnogi popili svoj prvi “balić s kolom” i izbliza vidjeli Velimira Zajeca, Marka Mlinarića, Dražena i Acu Petrovića, Zvonimira Bobana i Roberta Prosinečkog i ovogodišnjeg kuma Andru Knegu. Nakon filma održat će se rock session “Ruby Tuesday” pod egidom “11 najboljih Ruby godina”, na kojoj će biti Dado Topić, Zdenka Kovačićek, Davor Gobac, Boris Babarović, Funky Town, itd. Bit će to još jedan zagrebački povratak u mladost, u godine kad smo mi “španali”, kad je “Saloon” bio “najživahnije mjesto istočno od Pariza”, gdje su na izlizanom šanku laktove derali slavni Zagrepčani našeg doba. I kumovi “Saloona”, među kojima je bio i Robert Prosinečki, jedan od najuzbudljivijih nogometaša ovih prostora...

Danas tamo redovito svraćaju Niko Kranjčar i Vedran Ćorluka, ostali su našli druga zabavišta. No, “Saloon” će ostati jedna od najljepših zagrebačkih priča...