Hoće li Milijan Brkić, glavni HDZ-ov operativac, pomiriti Ivu Josipovića i Zorana Milanovića, možda čak i kumovati njihovom dogovoru o koordiniranom izlasku ljevice na iduće parlamentarne izbore u dva bloka? Nije nemoguće. Njegov svježi napad na bivšeg predsjednika države već je ohladio neke malo pregrijane glave na lijevoj bandi, čineći neizbježnim njihovo suočavanje s evidentnom, ali dosad zanemarenom činjenicom da nisu Josipović i Milanović najveći rivali jedan drugome, nego im je obojici glavna konkurencija HDZ.
Nitko valjda ne može povjerovati da je Brkićevo navodno senzacionalno otkriće kako je Josipović svojedobno tražio podršku HDZ-a za rušenje Milanovića i ustoličenje Vesne Pusić na mjesto premijerke motivirano naglim napadom iskrenosti. Nije Milijan hrvatskoj javnosti poznat po istinoljubivosti, nego prije svega po falsificiranju. Od čovjeka koji je varao pišući svoj diplomski rad ne treba kupovati informacije. Njegov je cilj jasan i legitiman: unijeti definitivan razdor među ključne igrače protivničkog tabora. Raspiriti bratoubilački rat na ljevici.
Povijest loših odnosa
Pritom Brkić vješto eksploatira općepoznatu činjenicu da odnosi između bivšeg predsjednika Josipovića i još važećeg premijera Milanovića nikada nisu bili idilični. Nije tu nikad bilo velikog povjerenja, mnogo više jedva prikrivene napetosti. Obojica su se povremeno zabavljali idejama da u međusobnim nadigravanjima saveznike potraže u neprincipijelnim koalicijama. Milanović je sanjao da će zajedno s HDZ-om ukinuti izravan izbor šefa države i njegovo biranje preseliti u Sabor. Josipović je također Tomislava Karamarka pokušao učiniti svojim saveznikom. Otprije loši odnosi nakon gubitka predsjedničkih izbora dodatno su se pokvarili. Jedan i drugi danas smatraju da su, umjesto zahvalnosti, dobili nož u leđa. Bivši predsjednik u tom kontekstu spominje kako je Milanovića uzalud molio da Vlada s odlukom o oprostu dugova - što mu je odavno, prije godinu, dvije bio predlagao - ide uoči drugog kruga predsjedničkih izbora, a ne tek nakon njih, kad sve bude gotovo. Premijer je poludio zbog Josipovićeve ničim izazvane postizborne izjave da neće u SDP, jer mu je stranka nespremna na reforme.
Sad kad su se međusobno žestoko išamarali, možda bi - ako je u tim glavama bar malo racionalnosti - mogli shvatiti da se zapravo tuku za one koji im obojici rade o glavi. Njihova otvorena borba za lidera ljevice možda će dati pobjednika, ali je vrlo lako moguće da nakon njihova fajta ljevice više neće biti. Kad se ohlade i pogledaju oko sebe, Josipović će morati konstatirati da je politički teško ranjen, a ni Milanović se baš ne osjeća najbolje i nema se čemu radovati. Premda bivši predsjednik o svojim političkim planovima još ne želi detaljnije govoriti, od njegova silaska s Pantovčaka do danas kristaliziralo se nekoliko točaka u čije gabarite mora smjestiti svoju ambiciju da ostane u politici.
Prvo, Josipović svoje planove mora svesti u realne okvire. Mora se odreći iluzija da mu je uspjeh zagarantiran i da će ga lijeva Hrvatska dočekati raširenih ruku kao vlastitog spasitelja. Primio je poruke da njegov eventualni napad na Milanovića ne prolazi, jer se šef SDP-a u ovom trenutku doživljava kao zadnja linija obrane ljevice, pri čemu u drugi plan pada činjenica da je upravo on, Milanović, u protekle tri godine doveo Socijaldemokrate u situaciju da su danas na zadnjoj liniji obrane. Drugo, vjerojatno psihološki teško uzdrman neočekivanim porazom na predsjedničkim izborima, što ga je razvalilo i bacilo u nokdaun tek nakon što je predao dužnost, Josipović je počinio nekoliko teških grešaka, od neočekivane objave o raskidu sa SDP-om do nevjerojatne odluke da svoje suradnike nagradi državnim odličjima. Zahvalnost se u takvim slučajevima može iskazati pozivom na ručak, a nikako čašćavanjem državnim ordenjem. Treće, krug oko Ive Josipovića rapidno se prorijedio. Saveznici s kojima je računao, pokazalo se, uglavnom nisu na dispoziciji. Stranke s kojima je planirao graditi neku novu ljevicu iskoristile su ga za podizanje vlastite cijene u trgovini s Milanovićem. Među onima koje može okupiti ima respektabilnih i obećavajućih ljudi, ali izgleda ne i javnosti zvonećih ličnosti. Josipović na političkoj pozornici još kotira jako dobro, ali je istodobno i prilično osamljen.
Popravljanje rejtinga
Zoranu Milanoviću, s druge strane, mora biti jasno - pokazuju to sva istraživanja - da zaostajanje za HDZ-om vjerojatno ne može nadoknaditi. Potezi koje, redizajnirajući se, u posljednje vrijeme poduzima, od ručavanja po javnim kuhinjama i studentskim menzama do brige za eksplozijom švicarca devastirani dio stanovništva, nisu bez rezultata. Vladi se rejting popravlja. Kad se zbroje svi raspoloživi glasovi, rasuti od SDP-a i njegovih Kukuriku partnera, do Mirele Holy i laburista, ljevica je i dalje izjednačena s desnicom. Ali ideja da će u postizbornoj koaliciji pod ruku s OraH-om nadjačati HDZ-ovo jato postaje nerealna. Ne samo zato što se zeleni ne daju snubiti, nego zato što se i njihov balon počeo ispuhavati. Milanoviću bi trebala neka nova stranka koja će pokupiti protestne glasove razočarane ljevice, a s kojom bi nakon izbora mogao u savez. Može li Josipović sa svojom inicijativom odigrati takvu ulogu?
Donedavni predsjednik Republike upravo je takav scenarij najavio u svom odgovoru na optužbe iz HDZ-a. Između redaka provukao je ideju da bi Zoran Milanović i on mogli izaći na izbore obaška, svaki u svom bloku, ali kao mogući postizborni saveznici u preuzimanju vlasti. Brkić ga, kaže Josipović, podvalama pokušava ogaditi kod birača ljevice, jer ga “brine mogućnost da na predstojećim izborima neka moja opcija pokupi dio lijevih i centrističkih birača koji trenutačno nisu skloni Milanoviću i SDP-u”. U tom slučaju, konsolidirano lijevo biračko tijelo moglo bi, nastavlja, ugroziti pod sadašnjim okolnostima relativno izvjesnu pobjedu HDZ-a. Drugim riječima, ujedinjena ljevica (SDP + Josipovićeva inicijativa trenutno nepoznatog sastava + druge stranke koje im inkliniraju) nisu bez šanse da okupe većinu u Saboru i formiraju vladu. Sličan je model već isproban 2000. godine kada je HDZ prvi put ostao u opoziciji. Šest je oporbenih stranaka tada išlo na izbore podijeljeno u dvije koalicije. Jednu su činili Račanov SDP i Budišin HSLS, drugu HSS, HNS, LS i IDS. Tako je izbjegnuto rasipanje glasova i formirana prva nehadezeovska vlast u Hrvatskoj.
Poziv na kavu
Realizacija takvog plana, koji se na ljevici uglavnom smatra realnim i potrebnim, mogla bi se nasukati na jednom sitnom detalju. Pobijeđeni Josipović i nepopularni Milanović ne mogu pobjeći od toga da jedan drugome jako trebaju, a da svaki njihov sukob ili nesuradnja jačaju HDZ. Kako stvari trenutno stoje i kakve su perspektive - to im je valjda potpuno bistro. Ali je pitanje tko će koga pozvati na kavu, odnosno dogovor. Premda je silno gnjevan zbog izjava koje sugeriraju da se Milanović jako obradovao njegovu porazu, poput one da je rezultat predsjedničkih izbora možda blagoslov za SDP i Kukuriku koaliciju, Josipović poziv na razgovor sigurno ne bi odbio. Premijer škorpionskog karaktera uživao bi da mu ražalovani ex-predsjednik dođe na koljenima. Mogu li izaći svaki iz svoje taštine i iskoristiti neveliku, ali jedinu priliku koju imaju da se svojom suradnjom pokušaju oduprijeti HDZ-ovu, prijetećim porukama natopljenom, povratku na vlast?