DOBAR IMIDŽ ZA NAS NIJE APSTRAKTNA VRIJEDNOST To je kapital koji se ne smije dovoditi u pitanje, nove nacionalne heroje netko je tome morao poučiti

Prošlog tjedna novinarima kao da je je ponestalo dovoljno jakih pridjeva da bi opisali doček nogometaša, od spektakularnog do veličanstvenog, od grandioznog do fantastičnog, da bi na koncu ispalo da je događaj ipak - neopisiv. Koliki je uspjeh drugo mjesto hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu bilo je mjerljivo brojem ljudi koji su ih dočekali, ne samo u Zagrebu nego i u drugim gradovima gdje se slavilo skoro cijeli tjedan. Razlog veselju bio je, naravno, njihov sportski uspjeh. No daleko ga je nadmašio simbolični značaj, činjenica da su iz male zemlje ali veliki igrači, da nisu bili favoriti ali su ostvarili neviđeni uspjeh.

Osvjedočili smo se da je odjek u svijetu bio zaista velik. Mnogi su zadnji put čuli za zemlju koja se zove Croatia još u vrijeme rata. Od rata do drugog mjesta na Svjetskom prvenstvu velik je korak za imidž jedne male zemlje, korak koji je ostvarila baš uz pomoć ovih momaka i za to im zaista treba odati priznanje. Pa je čak i predsjednica, osim što je ovaj događaj iskoristila za osobni PR, svojim neobičnim ponašanjem u prvi mah pridonijela promociji zemlje. A kako se na svakom događaju kojem prisustvuje tolika masa ljudi treba bojati nasilja, velika je stvar da je doček prošao bez ijednog razbijenog izloga ili razbijene glave. Može se reći da je masom dominirala radost a ne nasilje, što je već samo po sebi uspjeh. Uspjeh je da se manifestacija nije pretvorila u nacionalističku, od čega su mnogi strepili. Ne bez razloga, jer sport u autoritarnoj državi služi homogenizaciji i pretvaranju građana u masu, a masa lako izbjegne kontroli. Nacionalizam, međutim, uključuje mržnju, a zazivanja mržnje - pogotovo u publici - te večeri nije bilo.

No iako je opći dojam da je Hrvatska bila ujedinjena u radosti zbog pobjede - nije baš bilo tako, a strepnja da bi se moglo dogoditi nešto što bi moglo pokvariti manifestaciju dajući joj politički ton nije bila bezrazložna. I u pola milijuna prisutnih i u još dva milijuna TV gledatelja u ovoj zemlji bilo je i mnoštvo onih koji su pomislili da će nakon domoljubnih napjeva u boj, u boj, za narod svoj i zovi, samo zovi sve te stotine tisuće ljudi zaurlati za dom spremni! Osobito kad se na pozornici pojavio Marko Perković Thompson. Jer tog je časa strah od kidnapiranja ovog slavlja od strane ekstremne desnice postao stvaran.

To se ipak nije dogodilo, ali moglo se lako dogoditi. Pojava Thompsona na pozornici nije izmakla stranim medijima koji su se zapitali što znači prisutnost profašistički orijentiranog pjevača čiji su nastupi zabranjeni u brojnim zemljama na ovoj proslavi. Reći da je to napisano iz zavisti i zlonamjerno znači naprosto zatvarati oči pred činjenicama.

Dakle, čak nas je i uspjeh uspio podijeliti. Odnosno, bolje rečeno, potvrditi već postojeću ideološku i vrijednosnu podijeljenost društva koja se iskazuje skoro u svakoj prilici. Potvrdile su to i kasnije reakcije u medijima, a pogotovo polemike na socijalnim mrežama. Pored diskusije je li se to uopće trebalo dogoditi, tko je za to dogovoran, jesu li igrači trebali biti svjesni svoje uloge u društvu i poruka koje odašiljaju svojim ponašanjem itd., zanimljiva je bila rasprava o tome zašto su igrači reprezentacije, stari do trideset godina, odabrali baš njega i pjesme koje su na pozornici pjevali. Objašnjenje otprilike glasi da je ta generacija, koja je rasla u vrijeme rata, ne samo rasla uz njegove i slične pjesme, jer za druge nije znala - nego nije niti znala tko su zapravo ustaše ni koja se ideologija skriva iza pozdrava ZDS. Nisu učili o tome na satovima povijesti u školama, a bogme niti u crkvi (iako vjerojatno ipak jesu kod kuće). No kako ističu drugi, to ih ne opravdava - čak ni prognanika Modrića, jer službeni doček i javna proslava nije njihova privatna zabava na koju imaju pravo pozvati koga hoće.

Pa ipak, u zemlji u kojoj se tolerira pozdrav ZDS, njegova pojava uglavnom nije doživljena kao problematičan incident. Našima se u većini Thompson učinio domaćim folklorom nevrijednim propitivanja, ta herojima se valjda mora ispuniti svaka želja i oprostiti im hirovitost i infantilnost. Zamjerke su valjda puko sitničarenje u trenutku kada nije red tražiti dlaku u jajetu.

Ta neuroza, ta strepnja od ponašanja mase koji bi se u jednom času mogla povesti za Thompsonom, također je bila dio dočeka. Oni koji su strepili naslutili su da bi se pobjeda nogometaša koja je Hrvatskoj donijela pozitivni imidž u cijelom svijetu, mogla u trenu, preokretom u ponašanjem mase, pretvoriti u negativni imidž. Dobar imidž je za malu zemlju poput Hrvatske mnogo važniji nego za veliku kao što je Francuska. Dobar imidž za nas nije apstraktna vrijednost, nego pravi kapital kojim bi trebalo pametno raspolagati i ni s čim ga ne dovoditi u pitanje. Nove nacionalne heroje netko je tome morao poučiti.