Dječak s Velebita u panteonu hrvatskih sportskih giganta

Suvremeni svijet ustrojen je tako da je nogomet važan koliko i politika i gospodarstvo te duhovna hrana, pogotovo u malim i osiromašenim zemljama poput naše, uz obespravljeni puk kojem nogometni uspjesi služe za liječenje mnogih frustracija i nepravdi kojima je (svakodnevno) izložen. Nogomet naprosto nije kao ostali sportovi. On je odavno više od svega. Nogomet volimo jer je to nešto u čemu čak i mi možemo biti bolji od onih koji će uvijek u svemu biti iznad nas - Nijemci, Englezi, Talijani, Danci - ali, eto, postoji nešto gdje im možemo uzeti mjeru pa koliko god se oni ljutili.

Nogomet je, srećom, nešto po čemu se Hrvatska prepoznaje u svijetu. Nema puno dobrih i lijepih stvari po kojima bi nas prepoznali. Pletemo se poput kakvih fenjeraša po dnu tablica EU, Standard and Poor’sa, Fitcha i ostalih mjerila nečije gospodarske jačine. Spuštamo poglede i crvenimo se za naše korumpirane političare, za jogurt izjave naše predsjednice, zbog ovrha za 10 kuna neplaćenih komunalija ili šverca u tramvaju (Zakon se mora poštivati, gdje bi stigli!) i oslobađajućih presuda za milijunske krađe i prevare (no, no, no, nemojte drugi put), zbog rasizma i mržnje prema drugima, mjerenjem nečijeg hrvatstva i katolištva od strane raznih pretvorbenih i novorežimskih kameleona i razne druge hrvatske tradicionalne osobenosti.

Ipak, postoji jedan kutak, jedan azil u kojem se osjećamo lijepo, ugodno i pobjednički - nogomet. Konkretno - reprezentacija - koju nam svako malo netko želi oteti, pretvorbeno, politički i nacionalno uzurpirati. Drhtimo nad time, ali evo nekako uspijeva odoljeti i postati nešto na što će vam se netko kad vidi vašu putovnicu u Nepalu, Čileu, Zambiji ili Samoi, prijateljski i dobrohotno nasmijati, podignuti palac prema gore i izustiti - “Modrić!”, umjesto imena države. Kao što se nekada prepoznavala po danas zabranjenom lideru antifašističkog otpora čije se ime ne smije izgovoriti. Da, Modrić je danas nešto po čemu nas prepoznaju.

Luka Modrić danas je postao najbolji nogometaš na svijetu! Na planetu! “Šta još preostaje”, da spomenemo Milojka Pantića - “Vasiona”. Uspio je s trona skinuti Cristiana Ronalda i Lionela Messija koji vladaju već deset godina. U eri Messi, najbolji je Luka Modrić, dječak s Velebita do čijeg se, danas spaljenog u ratu sela, stiže maltene kozjom stazom. Titula je osvojena u godini Svjetskog prvenstva, kada je konkurencija dodatno napeta, još važnija.

Hrvatska je imala sportaše koji će uvijek biti na njenom Olimpu - Mate Parlov, Dražen Petrović, Janica Kostelić, Stipe Božić, Goran Ivanišević, Đurđica Bjedov, Krešo Ćosić, Vlado Lisjak, Sandro Sukno, Ratko Rudić, Ivano Balić, Petar Metličić, Nikola Dragaš, Dragutin Šurbek, Tova Stipančić, Toni Kukoč, Bajdo Vukas, Vladimir Beara, Štef Bobek, Zvonimir Boban, Robert Prosinečki, Davor Šuker, Sandra Perković, no, čini se da će počasno mjesto ipak imati Luka Modrić, jer je to ipak nogomet kao najvažnija stvar na svijetu.

Mogu se njegove nogometne vještine i osporavati, kao što se radi uostalom sa svima koji dotaknu zvijezde, ali osvojene titule, precizna dodavanja preko cijelog terena i golove, nitko mu ne može uzeti - četiri puta klupski prvak Europe (za sada) i finalist Svjetskog prvenstva (za sada jednom) u kojima je od 1930. godine igralo, od preko 200 članica Fife, tek 13 odabranih reprezentacija (osam ih se popelo na vrh svijeta).

Hrvatska je druga najmanja po broju stanovnika i najmanja po teritorijalnoj površini od svih sudionika završne utakmice Svjetskog prvenstva. Modrić je sada u nogometnom panteonu. On je danas dio sviju nas. Modrić je, da parafraziramo još jednog najvećeg među najvećima, Matu Parlova: “Kako mogu biti nacionalist ako sam najbolji na svijetu!?”. Ali uz to je uvijek lijepo vidjeti - Luka Modric (Cro), Best Fifa player of the year. Danas je Croatia ekvivalent Modrićlandu. I to treba znati nositi.