Dijaspora je isključena iz odlučivanja u politici

Hrvatsko iseljeništvo od 15. srpnja, kada će prema najavi Vladimira Šeksa Sabor usvojiti ustavne promjene, više neće biti strateški rezervoar Hrvatske demokratske zajednice u odlučivanju o državnoj politici Republike Hrvatske.

Podsjetimo, prije petnaestak godina hrvatska je dijaspora raspolagala s čak dvanaest parlamentarnih mjesta!

Dogovorom Milanović - Kosor, hrvatsko isljeništvo može računati na samo tri zastupnička mjesta!

Zahvalnost iseljeništvu

Radi se, dakle, o povijesno važnoj odluci, čiji su značaj skoro svi mediji podcijenili; radi se o odluci koji redefinira samu suštinu hrvatske državne politike, ako ne i način formiranja strateških politika na jednom dijelu prostora bivše Jugoslavije. Hrvatska se državna politika više od desetljeća (što je strahovito puno, jer je ova država stara samo dva desetljeća) jednim svojim dijelom oslanjala na iseljeništvo, a još više na specifične interese političkih, gospodarskih i vjerskih elita bosanskohercegovačkih Hrvata.

Dogovorom Jadranke Kosor i Zorana Milanovića takvo se stanje, koje je podjednako opterećivalo i Zagreb, i Mostar, i Sarajevo naposljetku dokida. Ovdje, prvo, valja reći da je hrvatsko iseljeništvo podnijelo golemi teret u Domovinskom ratu.

Republika Hrvatska, i svi njeni građani, moraju biti zahvalni hrvatskoj dijaspori na svemu što su Hrvati iz Europe i prekomorskih zemalja učinili za Republiku Hrvatsku.

Drugo, Hrvati iz Bosne i Hercergovine (koje, zapravo, ne trebamo zvati dijasporom, jer su oni konstitutivni narod u susjednoj državi), dali su iznimno velike ljudske žrtve u obrani Republike Hrvatske. Brojni hercegovački i bosanski Hrvati fizički su, svojim životima, obranili Hrvatsku od Miloševićeve agresije.

Tu činjenicu baš nitko, usprkos golemom valu onoga što možemo zvati i urbanim rasizmom, ne smije dovoditi u pitanje.

Međutim, državna politika Republike Hrvatske ne može se ravnati ni prema pravoj dijaspori, čiji se pripadnici ionako nikada, u većem broju, nisu kanili vratiti u Hrvatsku (koliko god pokojni predsjednik Tuđman fantazirao o tome), niti prema bosanskohercegovačkim Hrvatima. Naime, sve dok se hrvatska državna politika temelji i na bosanskohercegovačkom hrvatskom pitanju, ona se susreće s dvije nepremostive dvojbe.

Najveće žrtve u BiH

Jedna glasi: ima li Hrvatska bilo kakve teritorijalne aspiracije prema Bosni?

Druga glasi: mogu li bosanskohercegovački Hrvati sami artikulirati svoju politiku unutar Bosne i Hercegovine? Bosanskohercegovački Hrvati već su gotovo dvadeset godina najveće žrtve takve, blago rečeno nejasne, a grubo rečeno; ovo se, naravno, odnosi samo na Tuđmanovo doba; imperijalne hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini. Činjenica je da se broj bosanskohercegovačkih Hrvata, koji žive u svojoj prvoj domovini, unatrag dvije dekade nažalost prepolovio. Nadalje, dogovor o isključivanju dijaspore i bosanskohercegovačkih Hrvata iz procesa političkog odlučivanja u Hrvatskoj iznimno je značajan i za političko raspoloženje unutar Hrvatske.

Nemilosrdne činjenice

Ovdje su, ponovo, činjenice nemilosrdne: oko osamdeset posto Hrvata željelo je da se promijeni dosadašnji sustav glasovanja dijaspore, a čak pedeset posto htjelo je da se Hrvatima izvan Hrvatske ukine pravo glasa.

Ovo drugo nije se, srećom, dogodilo. Potpuno ukidanje prava glasa bosanskohercegovačkim Hrvatima dodatno bi oslabilo njihov položaj u matičnoj državi, gdje nažalost - nemojmo biti naivni da bi pod svaku cijenu bili politički korektni - bosanskohercegovački Hrvati jesu izloženi bošnjačkoj majorizaciji. Dogovor Zorana Milanovića i Jadranke Kosor doista može pretendirati na povijesno značenje.

Tim je dogovorom, poslije previše vremena, riješen jedan od najvećih prijepora u hrvatskoj politici.

Tim je dogovorom Hrvatska, napokon, cijelom svijetu pokazala da nema baš nikakve, pa ni najmanje rezervne ekspanzionističke opcije prema Bosni i Hercegovini.

Tim su dogovorom predstavnici glavnih hrvatskih političkih stranaka pokazali da su kadri nacionalne interese postaviti iznad stranačkih.

Naravno, posve je očigledno kako je predsjednik SDP-a Zoran Milanović stvarni pobjednik dugačke rasprave o ustavnim promjenama. Želimo li argumentirati tu tvrdnju, dovoljno je podsjetiri da je Vladimir Šeks još prije nekoliko tjedana samouvjereno izjavio kako će oporba pristati na HDZ-ovu varijantu ustavnih promjena.

Umjesto toga, Hrvatska demokratska zajednica prihvatila je SDP-ov prijedlog da se glasuje isključivo u diplomatskim predstavništvima.

Jadranki Kosor valja, pak, odati priznanje zbog toga što je pristala na očigledni politički poraz HDZ-a, koji, međutim, jest u nacionalnom interesu (drugo je pitanje zašto HDZ nije imao snage da sam predloži rješenje o prestanku utjecaja dijaspore i bosanskohercegovačkih Hrvata na proces političkog odlučivanja u Hrvatskoj).

Hrvatska se krajem ovog tjedna riješila golemog, dugo opterećujućeg kompleksa iseljeničkog i bosanskohercegovačkog utjecaja na našu državnu politiku.

Ponovimo, od značajnog političkog faktora, koji je mogao presuđivati o ishodu izbora u Republici Hrvatskoj, hrvatski iseljenici i Hrvati iz Bosne i Hercegovine postali su tek ukrasni, uglavnom simbolički čimbenik na našoj političkoj pozornici.

Bezočno teški uteg

Osim što su se hrvatska politika i hrvatska javnost oslobodile bezočno teškog utega, kojeg su nam bili nametnuli Franjo Tuđman i njegov ministar obrane Gojko Šušak, ovo je rješenje, zapravo, jako povoljno i za bosanskohercegovačke Hrvate.

Ovo će ih rješenje, prirodno, natjerati da se u formuliranju svoje opće politike u BiH, kao i u oblikovanju svojih specifičnih politika, prestanu okretati prema Zagrebu. Vrijeme je da bosanskohercegovački Hrvati postanu politički samostalni.

Dogovor Zorana Milanovića i Jadranke Kosor, koji će se 15. srpnja pretvoriti u tekst promijenjenog Ustava Republike Hrvatske, uistinu je strateški pozitivan iskorak na hrvatskoj političkoj sceni, s realnim povijesnim značajem.