DENIS KULJIŠ Zbogom Eurosongu i Expou ili zašto se RH sama briše s karte EU

Hrvatska više ne sudjeluje na Eurosongu. U tri posljednja nastupa nije uspjela proći u završno natjecanje koje prenose gotovo sve televizije na svijetu, pa je 2014. odustala - zašto da se ponižavamo? - a onda se nije išlo ni ove godine… Jer, što će nam uopće ta gnjavaža? Valjda su Hrvati kulturniji od svih tih raspamećenih gejeva koji se okupe i divljaju od sreće kad pobijedi graciozna Bečanka, Conchita Wurst, austrijska transvestitkinja s bradom kao Osama bin Laden. Kad smo prvi put odustali, imali smo još za predsjednika Ivu Josipovića, koji je i sam komponirao hitove, primjerice “Drmeš za Pendereckoga”, dok sad imamo predsjednicu koja se također zove po jednoj zabavnoj pjesmi, dok je ministar kulture također kompozitor-ozbiljnjak i sam kadar da napiše “Davež za Stravinskoga”… U doba dok je netko još i gledao Hrvatsku televiziju, nastup na Euroviziji bio je nešto po čemu se mjerila uspješnost države i stupanj uključenja u zapadnoeuropsku civilizaciju. Bila je to stvar od iznimne političke važnosti. Kad se prenosio finale, na Pantovčaku se palio televizor koji ondje sigurno ima barokno kućište. Prvi put Hrvatska se kao samostalna država kvalificirala na to natjecanje ratne 1993. te u glazbenoj ofenzivi nastupala punih dvadeset godina, a onda je posustala i odustala, za razliku od ostalih sljednica eks-Jugoslavije. Sve su sad ondje sa svojim pop-folk i sličnim monstruoznim estradnim eskapadama - uletjela je i nesretna “FYR” Makedonija koja još nije stekla pravo na vlastito ime, pa Srbija i Slovenija, a i Crna Gora, nema jedino Bosne i Hercegovine i nema, naravno, Hrvatske, koja je posljednjih godina jedna zaista čudna zemlja - leti kao felš-loptica, ne možeš joj pogoditi smjer, putanju ni logiku…

Zašto Hrvatska ne sudjeluje na svjetskoj izložbi, Expo 2015. u Milanu? Sudjeluje Afganistan, država u kojoj se vodi građanski rat, autoritarna Bjelorusija, zatim afričke pustinjske države Djibuti i Eritreja, virtualna država Sveta Stolica, teokratska Islamska Republika Iran, siromašna Moldavija (manje od pet tisuća dolara BDP per capita), Nepal koji je upravo pretrpio strašnu prirodnu katastrofu, Palestina koja još nije međunarodno priznata, Ruanda, poprište ne tako davnoga genocida, minijaturni San Marino, Srbija, Istočni Timor, Vanuatu, Zimbabve… Hrvatska ne sudjeluje, jer je novac preusmjerila za saniranje šteta prošlogodišnje poplave u Gunji. Takvu nevolju, naravno, nije pretrpjela ni jedna od ovih sretnijih zemalja… U svakom slučaju, Hrvatska se pokušava izbrisati s karte svijeta, isto kao što se, vrlo uspješno, distancira od Europske unije, od Europe i Eurosonga, glazbenog natjecanja u organizacije europske asocijacije javnih televizija.

Zašto, doista, Hrvatska ne sudjeluje na Eurosongu? Jedna je verzija da je tome uzrok bolesna pretenciznost, koja zapravo skriva duboko interiorizirani kompleks inferiornosti. Cijeli zabavnjački “glazbeno-industrijski” kompleks u Hrvatskoj je, naime, propao, kao i svi oblici komercijalne medijske djelatnosti i kulture. Ako se ne sponzoriraju preko Ministarstva i od države, ni pisci, ni slikari, ni filmaši ne mogu živjeti od svoga rada, osim ako se ne otpute u bliže ili dalje inozemstvo. Publika ne postoji, ne postoje bestseleri, domaće filmove najčešće gledaju samo članovi redateljeve uže obitelji, usprkos gotovo nadljudskim naporima Hrvoja Hribara, šefa državnog komesarijata za kinematografiju. Svi uspješni autori i umjetnici djeluju na međunarodnoj sceni, što je i prirodno, a oni koji su ostali u okvirima “nacionalne kulture”, uspješni su jedino ukoliko izbiju državne dotacije jer se uspješno umreže preko političkih i “javnih” institucija. Ne postoji tržište kulturnih roba, karte za državna kazališta se masovno dijele, a na premijerama ipak zjape prazna. Sve što se producira u toj dirigiranoj kulturnoj ekonomiji, ne može izdržati međunarodnu verifikaciju. Što bi, dakle, prezentirala da ide na Expo? Tema je - planetarna prehrana, životvorna energija. To je moderni izazov koji zahtijeva inicijativu, ideje, poduzetništvo, a država u kojoj se guši incijativa, onemogućuje poduzetništvo i traži “vraćanje Marxu”, što predlaže drugi najvažniji lider vladajuće stranke, država u kojoj uz glupost beskorisnih caruje bezidejnost bezidejnih, zbilja nema što tražiti na svjetskom forumu u Milanu… Čak je i s “popularnom glazbom” koja se eksportira na Eurosong isto, domaća je produkcija zapravo nepopularna, bezvrijedna, lokalni šrot koji više ne možeš uvaliti ni gastarbajterima i Srbima - dapače, Srbi svoju turbo-komercijalu izvoze na zapad bivše države i to je danas - noćas - dominantni melos zagrebačke scene (dok u Beogradu na sto savskih šlepova jedva možeš naći neki s cajkama…). Dva-tri jača hrvatska pjevača poput Nine Badrić ili Tonyja Cetinskog ondje pune Arenu, a u Zagrebu i ne pokušavaju nastupati.

Ovdje se jedino isplati napraviti festival ozbiljne glazbe pa izvoditi Šuleka i Papandopula, ali za to nije dovoljno da radiš pod pokroviteljstvom ministarstva, nego moraš biti ministar. Kako, dakle, više nema domaće pop-glazbe, odnosno zabavnjaka, ni cijelog onog pogona koji je na životu održavao Vicu Vukova, Srebrna krila i ostale “Fosile”, pjevači koji bi zadnjih godina otišli na natjecanje završili bi s ponižavajuće niskim plasmanom (usprkos svim slovenskim i srpskim glasovima koje bi redovno dobili), pa je poslije tri uzastopna neuspjeha u kvalifikacijskim natjecanjima Hrvatska odustala i od tih “eurointegracija”, koje joj nikako ne idu, pa u Uniji, sve od trenutka kad je u nju ušla, stalno sjedi u magarećoj klupi…

Ako ne možemo - mi nećemo. Ako nas ne cijene - okrenut ćemo im leđa. Nema više onog zdravog odnosa iz doba komunizma kad je svatko normalan znao da je jedina realna politika definirana naslovom hit-knjige Zvonimira Majdaka - “Biba, okreni se prema zapadu”. U međuvremenu, u glavama je prevagnuo socijalizam, ili nacionalizam, u svim permutacijama - kao nacionalistički socijalizam, dakle konzervativizam, nastojanje da se očuva postojeće stanje, iako je to što se pokušava sačuvati odavna postalo iluzorno; odnosno kao socijalistički nacionalizam, ideja o održanju nacionalne države s vlastitom, zaštićenom socijalno osjetljivom ekonomijom. U jednu riječ - gomila gluposti, pogodna jedino za političku “vanjsku upotrebu” u simptomatskom liječenju krize i primjeni na očajnike niže inteligencije, lišene osnovne naobrazbe.

Odluku da Hrvatska ne ide u Milano donio je Zoran Milanović, a odluku da ne ide na Eurosong nije, ali on stoji iza nje. On je simbol impotentnog izolacionizma. Svoje neuspjehe i svoje komplekse, iskompleksirana Hrvatska liječi samoisključivanjem. Vladin avion koristi se za domaće letove na Krk i za kalibražu. Nismo vam dovoljno dobri? Onda se nećemo s vama igrati! Mi smo jedna stara, kulturna nacija koja na svadbama svira Josipovićeve etude, a naš je sud isto tako dobar kao i njemački, dok je šef naše Udbe koji je možda nekoga i smaknuo u Njemačkoj, osoba od posebnog državnog značaja, na čijem se imunitetu od kaznenog progona zasniva sam hrvatski suverenitet. Pa ako treba, mi ćemo i propasti prije nego popustimo - krepat, ma ne molat - ukratko, kao što je Boris Novković na Eurosongu zapjevao 2005. i kvalificirao se na 11. mjesto - “Vukovi umiru sami”!